Puč u Nigeru iz kolonijalne perspektive

Stop kadar iz autorovog filma „Afrička apokalipsa“

Na glavnom trgu u nigerskom gradu Maj Đirgi na obodu Sahela (područje između Sahare i savane), 800 kilometara istočno od glavnog grada Nijameja, nalaze se grobovi dvojice francuskih oficira koji su u julu 1899. ubijeni na tom mestu. Kapetan Pol Vule i poručnik Žilijen Šanoan vodili su jednu od najbrutalnijih vojnih kampanja u kolonijalnoj istoriji. Više od 20.000 Afrikanaca je ubijeno u šestomesečnoj operaciji na vrhuncu evropske Trke za Afriku, tokom koje je Francuska preuzela teritoriju današnjeg Nigera. Svaki nigerski đak uči o zločinima počinjenim u misiji Vule-Šanoan i kako su ove oficire pogubili njihovi vlastiti afrički plaćenici.

Ove grobnice su nezaobilazni toponim na putu stanovnika grada do njihovih polja, bunara, škola. Betonska obeležja predstavljaju simbol nevidljive sile za koju mnogi Nigerci osećaju da ih i dalje kontroliše izdaleka. To na neki način objašnjava zašto hunta, koja je 26. jula preuzela vlast u Nijameju i prekinula pedesetogodišnju vojnu saradnju sa Francuskom, uživa tako snažnu podršku naroda.

U januaru 2019. sam na tom trgu sa filmskom ekipom Bi-Bi-Sija snimao razgovore sa prolaznicima za dokumentarac o kolonijalnom nasilju. Gradonačelnik Idi Salej nam je rekao da iskopamo posmrtne ostatke francuskih oficira i vratimo ih u Evropu: „Nosite ih iz našeg grada“. Batula Adamu, zemljoradnica, krivila je „te muškarce dole“ jer su njena deca bila prinuđena da odu od kuće u potragu za boljim životom, da se više nikada ne vrate.

Do sticanja nezavisnosti Nigera 1960. kolonijalne vlasti su održavale grobnice. Kasnije su stanovnici nastavili da ih čuvaju nadajući se prihodima od turizma, ali turisti su ovde retki, naročito otkako su džihadistički pobunjenici počeli da kidnapuju strance.

Birnin Koni je veliki grad na nigersko-nigerijskoj granici, liniji koju su Francuska i Britanija povukle nakon Vuleovih pljačkaških pohoda. Sultan Mamani Salifu Usmani procenjuje da su Vuleove trupe ubile između sedam i petnaest hiljada stanovnika Konija tokom šest dana maja 1899: „Zatekao nas je bogate, a ostavio siromašne. Nikada se nećemo oporaviti od onoga što nam je Vule uradio“. Od vojnog puča stanovnici Birnin Konija strepe od invazije trupa Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS), koja bi mogla da krene iz baze nigerijske vojske u pograničnom gradu Sokoto.

Sultan Mamani pripada udruženju tradicionalnih lidera u Nigeru koji se protive bilo kakvom spoljnom vojnom svrgavanju nove hunte. Nisu izrazili odanost vojnom rukovodstvu, ali su spremni da rade sa njima u ime „mira i napretka“. Jedan od prvih posrednika koje je ECOWAS poslao u Niamej bio je sultan od Sokotoa, Mamanijev nadređeni u Hausa hijerarhiji koja nadilazi državne granice. Sumorno je zamišljati oružani sukob srodnika sa dve strane kolonijalnih podela.

Snimali smo naš film prateći trag francuskih pokolja. To nije bilo teško, jer se on poklapa sa Route Nationale 1 (RT1), glavnim autoputem u Nigeru. Ljudi koje smo sretali govore o događajima od pre jednog veka kao da su bili juče. Asan Ag Midal, bivši vladin savetnik, objasnio nam je: „Za njih je dan kada je Vule došao u njihov grad početak sadašnjice. Za mnoge Nigerce životne okolnosti su iste kao pre sto godina.“

Mnoge zajednice sa kojima smo radili 2021. predale su podneske istrazi UN-a o nasleđu kolonijalnih zločina koju je vodio Specijalni izvestilac za promociju istine i pravde. Zahtevali su da Francuska prizna nepravde koje je počinila od 1899. do sticanja nezavisnosti, a posebno prisiljavanje preživelih u Vule-Šanoan masakrima da pod pretnjom oružja izgrade RN1. Takođe su želeli značajne reparacije: da razvoj zemlje bude čin restorativne pravde, a ne dobročinstvo po diskreciji donatora. Nekima je bilo važno da se otvori pristup istorijskim arhivima.

Kada je 1950-ih istraživao misiju Vule-Šanoan, francuski istoričar Žan Sure-Kanale otkrio je da su mnoga zvanična dosijea prazna. Uništen je značajan deo osetljive dokumentacije. Ono što je preživelo danas se čuva u nesređenom stanju u Nacionalnom prekomorskom arhivu u Eks-an-Provansu na jugu Francuske. Po trenutnim imigracionim pravilima, Nigercima je gotovo nemoguće da putuju u Eks. Pa čak i kad bi im bilo dozvoljeno, malo ko bi mogao da priušti avionsku kartu. U podnescima UN-u se traži da se cela arhiva kopira i donese u Nijamej.

Nakon poslednjeg državnog udara, mediji su značajnu pažnju posvetili francuskoj eksploataciji nigerskog uranijuma. Francuskoj danas ta eksploatacija nije tako značajna kao nekad, ali kada je proglasila „energetsku nezavisnost“ 1974, to je u velikoj meri bilo zahvaljujući nigerskom uranijumu, koji je koristila po mutnoj šemi podele profita. U prvim godinama proizvodnje, navodi istoričarka Gabrijela Heht, Niger uopšte nije dobijao dividende. Ovaj nepravedni aranžman proizašao je iz Odbrambenog sporazuma koji je Niger (zajedno sa drugim bivšim francuskim kolonijama u Africi) potpisao 1961. godine, ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti, a koji je obavezivao Niger da prioritet uvek daje bezbednosnim potrebama Francuske.

Aktuelni sukob između nigerske hunte i zapada u suštini je svodiv na dva suprotstavljena stava. Za huntu je suverenitet najvažniji: samoproglašeni vođa, general Čiani, pomenuo ga je šest puta u svom prvom televizijskom obraćanju. Senegalski ekonomista Felvin Sar pozvao je na promenu postkolonijalne dinamike tako da se poštuje „snažna želja mladih u Nigeru i zapadnoj Africi za simetričnim odnosima sa Evropom i zapadom, oslobođenim od kolonijalnih uticaja“. Za ECOWAS i zapad, prioritet je povratak ustavnoj demokratiji, što prikriva realniju brigu zbog uspona samouverenih paramilitarnih grupa u regionu koji ima strateški značaj zbog eksploatacije resursa i migracijskih tokova ka Evropi.

Mahamani Salisu Isa, zamenik gradonačelnika u Maj Đirgi, priželjkuje sredstva koja bi omogućila razvoj njegovog grada koji je naglo prekinut 1899. Na projekciji našeg filma u Bristolu prošle godine on je preko video linka govorio o nemaru nigerske vlade prema školovanju dece i želji da napravi muzej o Vule-Šanoan misiji, ne za turiste koje privlači mračno kolonijalno nasilje, već kao osnovu vizije bolje budućnosti Nigera.

Rob Lemkin, London Review of Books, 17.08.2023.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI