Može li se zaboraviti duhovni zločin crnomantijaša koji su tamjanom i “svetom vodicom” davali blagoslov paravojnim jedinicama tokom ratova u Hrvatskoj i BiH? Nikoga od njih Sinod nije pozvao na odgovornost, niko nije izbačen iz Crkve. Ona se nikad nije odredila prema tim činjenicama, niti većinska srpska javnost.
Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske. Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.
Naši kukasti tropi postali su sveprisutni vazduh koji puni pluća u junačkim grudima svakom Srbinu, Srpkinji i Srpčetu; naše ideje su već četvrt veka aksiomi koji se ne dovode u pitanje, temelj nacionalnog identiteta u koji smo uzidali desetine hiljada nevinih žrtava.
Refik Hodžić, prijedorski aktivsta na svom Facebook profilu napisao je: “Na molbu novinarke da prokomentariše zahtjeve aktivista okupljenih u Prijedoru na Dan bijelih traka, prijedorski gradonačelnik Marko Pavić je izjavio da “opština Prijedor nema ništa sa tim slavljem.” Na opasku
Oduševljenje bombastičnim naslovom “Krivi su” i “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” na novinskim portalima brzo je zasjenila prosta matematička operacija. Ukupno 111 godina zatvora za šestoricu dokazanih zločinaca koji su činili genocid nad bošnjačkim narodom i urbicid nad svime što se u gradovima i mjestima gdje je taj narod vjekovima obitavao moglo povezati s njim.
Kritičari Tribunala naročito su skloni da tezu o njegovoj prirodi kao „političkog suda“ dokazuju oslobađajućim presudama hrvatskim generalima ili generalu Perišiću ne ostavljajući ni najmanje prostora za mogućnost da su takve presude donesene u odsustvu dokaza koji bi „van svake sumnje“ potvrdili njehovu odgovornost.
Deportacije, silovanja i seksualna zlostavljanja. De jure i de facto. Ubistva i uništavanja imovine. Velike ovlasti malih ljudi. Heliodrom, Dretelj, Gabela, Vojno. Zatvorenik koji mora pojesti obrok viljuškom koja se nikad ne pere, za svega nekoliko sekundi. Gašenje cigareta po koži. Zatvorenik koji mora sam sebi odsjeći bradu i pojesti je. Civili koje vojnici HVO-a tjeraju da idu prema linijama bojišnice. Lizanje krvi sa betona, da balijska krv ne ostane na hrvatskoj zemlji.
Veliki broj javnih ličnosti u Srbiji, liberalna opozicija, Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i druge brojne nacionalne i javne institucije, ugledne javne ličnosti i deo nevladinih organizacija ne pridaju veliki značaj Briselskom sporazumu. Stiče se utisak da liberalna opozicija, brojne javne ličnosti i nevladine organizacije smatraju da su za Srbiju neke druge teme, a ne Kosovo, prioritet.
Nakon današnjeg saopćenja koje je građanska koalicija “Prvi mart” uputila medijima, Zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, Ognjen Tadić putem svog Facebook profila javno se obratio aktivistima građanske koalicije “Prvi mart” upućujući im prijetnje putem njihove web stranice. U nastavku možete pogledati
Ispada da mladu hrvatsku državu nisu željeli Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Markica Rebić, Ljubo Ćesić Rojs, Željko Sačić i ostale uzdanice vojnog i špijunskog državotvornog aparata. Koliko se sjećam, upravo su oni na splitskom aerodromu ispratili Darija Kordića na put koji ga je preko Haaga odveo do zatvora u Grazu.
Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno.
Uvek sam ja govorio da čovek ima jednu psihologiju dok je u opoziciji, a sasvim drugu na vlasti. Vlast, da kažemo, nekako omekša čoveka. Na vlasti, bar na početku, čovek mnogo trezvenije percipira realnost. Ukači nekako (i na kraju) da buka i bes ne donose ništa dobro, a da mogu da donesu mnogo zla, pa čak i ono najveće – gubitak vlasti. Takođe ukači da Srbija – uprkos značajnim naporima u tom pravcu – ipak nije izolovano ostrvo časti u okeanu srbomržnje i da – ako hoće da opstane – Srbija mora da sarađuje sa ostatkom sveta.
Ako neko tvrdi da srebrenički genocid treba dokazati, nije reč o stavu, nego o činjenici da imamo posla sa čovekom koji, ipak, laže, ili mnogo toga ne zna za mesto na kojem je. A tvrdnja da “sve ono što se dešavalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji ima karakteristike genocida”, više liči na nekakvu pesničku igrariju, nego na stav ozbiljnog čoveka. Izviniće se Nikolić “za zločine koje je u ime naše države i našeg naroda počinio bilo koji pojedinac iz našeg naroda”. Neke, međutim, nije pomenuo.
Da se ne lažemo, Dačić je, kao i Nikolić, zatražio da mu potencijalni svedoci budu na oku i ćute o državnim zločinima, da tvrde kao i srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine da je državni projekat, zapravo, bio incident za koji su krivi neki marginalci i protuve. Teško.
Dva predsjednika Republike Srpske, jedan bivši drugi sadašnji, ali obojica s istom političkom retorikom o počecima rata u Bosni i Hercegovini. Počelo je haško svjedočenje Milorada Dodika na suđenju Radovanu Karadžiću pri čemu su iznesene teze obrane o muslimanskom ekstremizmu koji je doveo do rata, a ne politika Srpske demokratske stranke, SDS-a.
Kusturica i mnogi drugi znaju šta su činjenice, a šta izmišljotine u ratu. Međutim, koga on i ostali poput njega pokušavaju da prevare? Možda Kusturica jednim svojim filmom može ostaviti utisak na nekoga u svetu ko ujedno nema pojma da je postojala i gde je postojala Jugoslavija, ali da li može varati stanovnike bivše Jugoslavije? Ne!
© Copyright 2016 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
