Nakon romana Svojta (Synopsis, 2019.) i romana Iza šutnje su planine (Buybook, 2021.) u proljeće ove godine izašao je treći roman bosanskohercegovačkog pisca Adnana Repeše u izdanju sarajevskog Buybooka i beogradske Lagune. Repeša Godinom bez proljeća potvrđuje najavljeno i pozicionira se kao jedan od najznačajnijih savremenih proznih pisaca.
Piše: Adnan Žetica
Godina bez proljeća je roman o mladosti i ratu iz dva dijela. U prvom dijelu romana radnja se dešava u Ljubuškom, a drugi dio romana donosi dešavanja iz ratnog Blagaja.
Blagaj i Ljubuški specifični su toponimi. Dovoljno mali jer svi se međusobno poznaju, a istovremeno gradovi s bogatom tradicijom i historijom, nimalo beznačajni u kulturološkom i identitetskom smislu za našu zemlju. Ljubuškog se sjećam kao grada u kojem sam jedini put na ulici igrao rukomet. U Ljubuškom je rukomet bio daleko popularniji od fudbala, a Blagaja kao gradića prepunog životopisnih likova, grada u kojem je devedesetih rock kultura bila na zavidno visokom nivou na tome mu je u nekim segmentima mogao zaviditi i puno veći Mostar.
Repeša voli ispovjedni ton, pripovjedanje u prvom licu, za ovaj roman kako sam kaže na svojoj promociji trebalo mu je lice kojem će se obratiti. Roman počinje obraćanjem prijateljici Nermini.
Vijest o Nermininoj smrti zatiče ga čitajući strip. Otac će ga potapšati po ramenu, što nam opet kazuje da se radi o netipičnoj situaciji jer otac nije osoba sklona čestom iskazivanju emocija. Nerminu na bolji svijet ispraća cijelo odjeljenje. Pripovjedač se izdvaja sa strane u haremu za vrijeme dženaze, odlazi do kuće i biciklom se ponovo vraća u harem. Zanimljiva je, ta, izdvojenost u haremu jer se izdvajaju obično osobe druge vjere ili žene. Pripovjedač je od ostatka razreda emocionalno izdvojen. Njezina smrt je potresnija za njega nego za ostale vršnjake. Sa smrću počinje Godina bez proljeća.
Svi mi imao godinu iz koje nikad ne odemo, za autora je to 1992. Uvijek se vraćamo određenim životnim situacijama koje su za nas imale formativnu ulogu. I, zaista, se te značajne godine u našim životima čine kao da su se sastojale od jednog godišnjeg doba. U mom slučaju bila je to 1993. i bila to je zima. Godina bez proljeća je godina bez radosti.
Može se kazati da je ovo roman s ratnom tematikom. Rat je u prvom planu, pomjera konce ljudskih sudbina, ali su za čitaoca od ratnih događanja puno važnije ljudske sudbine.
Granica zaborava ruskog pisca Lebedeva i Repešina Godina bez proljeća su romani pomoću kojih čitaoci otkrivaju potisnuta sjećanja. Oba romana djeluju dosta sugestivno. U Granici zaborava fascinantno je, prije svega, otkrivanje prošlosti zarobljene u šutnji. Zahvaljujući ovim romanima prisjetim se likova i događaja koji su tih ratnih i poratnih godina obilježili moje odrastanje. Nekoliko puta sam se zapitao da li su to isti likovi koje sam i sam upoznavao tih ratnih godina. Ovaj dojam je naročito izražen u drugom djelu romana. Blagaj, odnosno cijeli jugoistok ratne opštine Mostar bio je prenapučen stanovništom. Izbjeglice iz Istočne Hercegovine, Čapljine, Stoca i Dubrava našle su utočište u ratnom Mostaru. Tako, mladić, izbjeglica s Dubravske visoravni odbija se šišati dok rat ne završi, njegova duga kosa poticaj je da i pripovjedač, uprkos, očevoj zabrani pusti kosu. Kosonja kojeg poznajem, ima i dugu bradu koja se srasla s kosom. Brada i kosa mu spašavaju život. Na liniji kao osamaestogodišnjak ostaje bez municije. Pri susretu oči u oči s neprijateljskim vojnikom, ovaj će iz straha od njegovog neobičnog izgleda baciiti svoju pušku i pobjeći iz šume koliko ga noge nose. Na tvrdnje da će se morati nekad ošišati i obrijati odgovara kao lik iz romana: kad se vrati kući. Na kraju se ispostavilo da je njegova kuća postala daleka Amerika.
Adnan Repeša
Ratni dani u Ljubuškom su, paradoksalno, skoro idilični, odlazak na rijeku, začetak ljubavi prema čitanju i pisanju. Opis ratnih dana u Ljubuškom prizivaj osjećaj koji sam imao u Drveniku za vrijeme izbjeglištva. Iza brda čulo se tutnjanje, kao grmljavina na Veleži prije početka nevremena. Negdje daleko se dešava rat i dolazi kao nevrijeme, ali postoji nada da će se umoriti i proći kraj nas bez ozbiljne štete. U Ljubuškom se dešavaju porodične svađe mladi bračni par odlazi u podstanare jer je mladoženjin otac nezadovoljan izborom životne saputnice svog sina, erotsko treperenje te atmosfera za vrijeme sunčanih dana slična kao u Huminom Grozdaninom kikotu dok Juro prosmatra Grlicu na rijeci i onda značajan događaj koji sve mijenja, ubistvo Blaža Kraljevića. Pisac nam donosi informaciju o ubistvu ne ulazeći u razloge zašto se desilo, to što se desilo, niti nam kontekstualizira lik i djelo ubijenog, ali iz svega je jasno da se stvari mijenju na gore. Ljubuški prestaje biti sigurna luka u ratnim vremenima.
U Blagaju su drugovi iz djetinjstva. Almir ispaljuje školski ručni bacač granata na magarca. Na kraju magarac postaje Rosinant te se brine o magarcu kojeg umalo nije iz obijesti ubio. Almir cijeli rat provodi uspravno, odbija se bacati na zemlju kad padaju granate, što je manje- više bila uobičajna i očekivana reakcija. Moj Almir je u prvim danima mira preplivao s lijeve na desnu stranu Neretve i ukrao kozu s ispaše. S kozom na povodcu u ruci preplivavajući Neretvu dva puta bio blizu utapljanja. Blizina smrti promijeni odluku. Kozu koju je namjeravao prodati ili zamjeniti za hranu na povodcu vodi u školu. Repešin Almir je odjednom posjedio.
Stvarnost U godini bez proljeća je nevjerovatno maštovita da pisac nema potrebe domaštavati. Repeša ne piše neki dokumentaristički roman, piše po svojim sjećanjima, piše onako kako se sjeća stvari, iskreno. Iako se dešava rat, dešava se i mladost, rat nije lijep, lijepa je mladost iako se dešava u ratu. Pišući o mladosti i odrastanju piše i o ratu. Magijski realizam na hercegovački način.
