Foto: revizija.gov.ba (Izaslanstvo Povjerenstva za financije i proračun Zastupničkog doma koju su činili Mia Karamehić-Abazović, predsjedateljica Povjerenstva, i Rejhana Dervišević i Predrag Kožul, članovi Povjerenstva u posjeti Uredu za reviziju institucija BiH a primio ih je glavni revizor Ureda, Hrvoje Tvrtković, zajedno sa novoimenovanim zamjenicima Nedžadom Hajtićem i Nedom Močević.)
Dobar rad određenih institucija, zapravo, izuzetak je od pravila. Sveden na svojevrsnu statističku grešku. I često je tek rezultat sticaja okolnosti i omaške u kadrovskoj politici (rendgen zakaže i ne otkrije na vrijeme da predloženi kadar ima kičmu) ili turbulencija u političkom životu, koje od stranačkog pijuna, odlaskom stranke koja ga je instalirala iz vlasti, stvore značajnog nezavisnog igrača.
Autor: Samir Šestan
Dugogodišnje iskustvo finansijske revizije u BiH, kao i ono još duže u svijetu, ukazuje na pozitivne efekte kontinuirane izloženosti javnih institucija, ustanova i preduzeća nadzoru revizora.
To se najbolje primijeti na subjektima revizije u entitetima, čiji je broj daleko iznad mogućnosti entitetskih institucija za reviziju za njihovim redovnim pokrivanjem – godišnje se obradi manje od 10% od ukupnog broja. A i nakon 23 godina rada vrhovnih revizorskih institucija u BiH (što je uobičajeni međunarodni termin za institucije zadužene za provođenje revizije javnog sektora) još uvijek ima institucija u koje revizori nisu ušli nijednom.
No, kako obje entitetske revizorske institucije imaju zakonom predviđen „obavezan godišnji paket revizija“, odnosno izvjestan broj posebno značajnih institucija koje se redovno, svake godine, revidiraju, primjetna je razlika u stepenu poboljšanja stanja u institucijama koje se redovno revidiraju u odnosu na one u koje revizija ulazi sa velikim vremenskim razmacima (Nije to, doduše, razlika između crnog i bijelog, ali je dovoljno značajne razlike i u 50 nijansi sivog).
I pored hroničnog izostanka adekvatnog uticaja parlamenata i tužilaštava, koji bi svojim pritiskom, uključujući i sankcije za nezakonitosti u radu i ignorisanje preporuka revizora, trebali da ključno utiču na ponašanje institucija, popravljanje opšteg stanja i ostvarenje društvene uloge revizije, te, i pored ignorisanja ili nedovoljnog poštovanja prema reviziji i revizorskim preporukama, od strane određenog broja partijski instaliranih kadrova, koji su naučili da je, u ovoj zemlji, riječ stranačkih lidera važnija od riječi institucija, pa čak i zakona, stanje se, u institucijama pod redovnim revizorskim nadzorom, vremenom popravlja.
Primjetno je to i na državnom nivou i u Brčko distriktu, u kojima, za razliku od entitetskih, VRI imaju ograničen, relativno mali, broj subjekata revizije za koje su nadležne (Državni revizori 74, a revizori Distrikta 32), koje već duže vrijeme revidiraju svake godine.
Proces, ipak, nije neprekidna uzlazna linija, prije svega zbog ranije navedenih razloga, koji se zapravo svode na partokratiju i njeno destruiranje pravne države (uključujući i praksu dijeljenja direktorskih fotelja u javnim institucijama i preduzećima, između stranaka vladajućih koalicija). Pa, u svako vrijeme, svi pozitivni procesi, kao i u drugim segmentima, mogu biti zaustavljeni, postignuti rezultati vraćeni unazad, a ciljanom destrukcijom (instaliranjem stranačkih kadrova upravo sa tim zadatkom) oni najbolji (koji su godinama bili trn u oku profesionalnom, nezavisnom radu i kritici vlasti nesklonim stranačkim liderima), pretvoreni u najgore.
Ovo posljednje se, na žalost, odnosi i na Vrhovne revizorske institucije u BiH. Od kojih su neke u prošlosti bile meta kontinuiranih napada iz vlasti a respekta opozicije, civilnog društva i međunarodnih organizacija i vlada razvijenih demokratskih država, a onda su (nakon smjene rukovodstva, pod skandaloznim orkestriranim političkim pritiskom), postale predmet pohvala vlasti a najtežih uvreda („revizori mafije“) i prezira opozicije, te kritike medija i nvo.
Izostanak ozbiljne reakcije javnosti (masovnih protesta, dakle) na nastavak stranačke prakse ismijavanja zakona, odnosno gaženja po pravnoj državi, u vezi sa podjelom direktorskih fotelja i nadzora nad institucijama koje bi po zakonu trebale biti nezavisne od stranačkog uticaja (uključujući i urede za reviziju), između ostalog, gasi i svaku nadu u mogućnost nečeg drugačijeg i boljeg u budućnosti.
Dobar rad određenih institucija, zapravo, izuzetak je od pravila. Sveden na svojevrsnu statističku grešku. I često je tek rezultat sticaja okolnosti i omaške u kadrovskoj politici (rendgen zakaže i ne otkrije na vrijeme da predloženi kadar ima kičmu) ili turbulencija u političkom životu, koje od stranačkog pijuna, odlaskom stranke koja ga je instalirala iz vlasti, stvore značajnog nezavisnog igrača.
Sistema nema. Ili još gore – sistem je korumpiran i pod apsolutnim stranačkim uticajem.
