Prvi put u svom životu sjeo sam u taksi još tamo davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sivi metalik Mercedes – Benz 280SE u besprijekornom stanju dočekao me pred ulazom u zgradu. Čist, mirisan, ispoliran. Naravno da tada nisam pojma imao tko je Nikola Jelić, legenda taksista iz Splita, a taj mi je čovjek otvorio vrata i ja sam se po prvi put u svom životu osjetio važnim.
Sjedio sam na stražnjem sjedalu dok me taj elokventni i šarmantni gospodin zabavljao sve tamo do ulaza u ‘Tropicanu’, popularno zabavljalište Splićana osamdesetih. Te vožnje sjećam se i do dana današnjeg. No ono što sam upamtio, ono najvažnije, bila je sigurnost. S tim čovjekom osjećali ste se sigurni. Kao u „karoci“ što bi rekli stari Splićani, i to ste jednostavno morali poštivati. Taj red, tu profesionalnost, tu zabavu kroz mjeru, to naše šarmantno ispitivanje „tko ti je ćaća.” Takav je taksista bio Jela, taksista „starog kova.“
Gdje su nestali svi ti dobri ljudi iz moga djetinjstva, ljudi kojima je na prvom mjestu bila moja sigurnost?
U lipnju prošle godine čelnici prijevozničkih udruga su upozoravali da nas ovo ljeto očekuju tragedije. Prometni stručnjaci su alarmirali putem medija, no malo tko se obazirao na struku. Struka pa u Hrvatskoj?
Sranje?
O itekakvo sranje se moglo dogoditi u noći sa nedjelje na ponedjeljak kada je taksist prošao kroz crveno na raskrižju Ulice slobode i Vukovarske. Kada je opel iz suprotnog pravca sa tri mlade djevojke skrenuo u suprotni trak u kojem srećom nije bilo nikog, pa je izbjegnuta tragedija o kojoj bi svi mediji u Hrvatskoj pisali taj dan.
Nakon što ga je policija zaustavila, kada je i u raskrižju kod Split Malla prošao kroz crveno, vozač iz Koprivnice se žalio kako ima problem premorenosti, manjak koncentracije, te kako žuri da presretne goste koje je čuo na frekvenciji konkurencije.
Autotaksi prijevoz nikada nije bio na nižoj razini, potvrdio je policiji premoreni taksist koji zapravo to i nije, već je građevinski radnik, koji konobari u fušu, a osobno vozilo koristi kao taksi uglavnom vikendom. U Koprivnici nema posla pa radi sezonski. Po danu u restoranu, po noći kao taksist.
Sranje?
O sranje se napokon dogodilo u Vukovarskoj lani kada je na križanju Vukovarske i Dubrovačke ulice prošavši kroz crveno taksist usmrtio na licu mjesta 26-godišnju pješakinju koja je stradala na nogostupu, na stanici autobusa. Taksist je, treba li ponavljati, nastojao pokupiti konkurenciji goste, te je projurio kroz crveno. Crveno? Mislite da ta boja nešto znači našim „taksistima.“
Namjerno ću ih staviti u apostrofe jer ti ljudi niti su taksista vidjeli niti znaju što znači biti taksist. Zašto u apostrofe?
Na Matejušci, dakle na križanju ulice koja vodi prema Rivi, taksist je neprilagođenom brzinom uletio u okuku u dvadeset i tridest po lokalnom vremenu, u lipnju ove godine. Samo pukom srećom, i kvalitetnim japankama, dvije su turistkinje izbjegle sigurnu smrt. Plastični branici na Matejušci odbili su mercedes u punom naletu i spriječili da taksist ne uleti punom silinom u restoran na Matejušci pun turista. Samo plastični branici na toj okuci spriječili su tragediju razmjera o kojoj bi svi relevantni mediji danima trubili. U Hrvatskoj, zemlji čuda, tek kada se dogodi sranje javnost otkrije problem. Da mesari, vodoinsralateri i krovopokrivači voze noću premoreni turiste.
Sranje?
O sranja u Splitu sa taksistima koji to nisu ima napretek. Teško ih je izbrojati.
Na križanju Velebitske taksist je udario dijete koje je biciklom prelazilo pješački prijelaz. Na zeleno. Srpanj je 2019, očekuje se Ultra i nikom nije do senzacionalizma. Taksist koji je udario dijete vrhunski je meštar, jedan od najboljih u svom poslu postavljanja keramike, čovjek radi tri posla, a u kasnim satima taksira.
Zakon o cestovnom prometu ionako je donio HDZ. Njegova stranka. Da se ljudi snađu. Da ne odlaze iz zemlje. Drugim riječima, svaka pizda može taksirati u hadezeovoj nedođiji, čak i psihički bolesnici. Dovoljno je da imate auto, i da na to isto auto nalijepite – taksi.
Prvi put u svom životu sjeo sam u taksi još tamo davnih osamdesetih. Mercedes–Benz 280SE u besprijekornom stanju dočekao me pred ulazom u zgradu, čist, mirisan, ispoliran. Naravno da tada nisam pojma imao tko je Nikola Jelić, legenda taksista u Splitu, a taj mi je čovjek otvorio vrata i ja sam se po prvi put u svom životu osjetio važnim.
Sjedio sam na stražnjem sjedalu dok me taj elokventni i šarmantni gospodin zabavljao sve tamo do ulaza u Tropicanu, popularno zabavljalište Splićana osamdesetih. Te vožnje sjećam se i do dana danas. No ono što sam upamtio, ono najviše, bila je sigurnost. S tim čovjekom osjećali ste se sigurni, kao u „karoci“ što bi rekli stari Splićani, i to ste jednostavno morali poštivati. Taj red, tu profesionalnost, tu zabavu kroz mjeru, tu ljubav prema svom poslu.
Pamtite li vi naše taksiste?
One stare, taksiste grada Splita?
Pamtite li vi tu elokventnu gospodu koja su vas vozila do Arkade, ili do bilo kojeg odredišta? Sve te divne ljude koji bi vas i nasmijali, ali što je najvažnije, odveli do svoga odredišta sigurno, smireno, poštujući sve prometne propise?
Gdje su nestali svi ti fini, kulturni ljudi, ponos našeg grada? Treba li baš sve biti uništeno u ovoj našoj suludoj pohlepi ljeti? Svi ti poslovi, ljudi i običaji? Čisto me strah više izvaditi i krv. Tko zna, u bijeloj liječničkoj kuti lako se može dogoditi da je koji keramičar iz Koprivnice.
