Treba samo činjenicama pogledati u oči. Ništa drugo, samo to. A tu slobodu valjda još ipak imamo. Ili? Zagovornicima demokracije zapadnoga tipa i višestranačkog ustroja društva nikako da ponestane snage i upornosti kada je riječ o tome da treba naglašavati,
U Afganistanu svijet će pratiti svojevrsnu reprizu onoga što se svojedobno dogodilo u Vijetnamu, pa fraza “već viđeno” itekako ima smisla. I drugo, ne manje važno, Sjedinjene Države takvim potezima gube vjerodostojnost, drugim riječima oni koji su američki saveznici (često
Smrt fašizmu širom svijeta – sloboda svim narodima ovoga svijeta! Postoje ljudi s kojima se pristojan, normalan čovjek ne druži. Postoji rječnik kakvoga pristojan, normalan čovjek ne upotrebljava. I postoje publikacije i knjige na koje se pristojan, normalan čovjek ne
Hrvatska nije pravna sljednica ustaške države, u njezinome Ustavu piše to, što piše, a ipak na Hrvatsku se u kontekstu povijesnog revizionizma sumnjičavo gleda. Baš kao i na Srbiju zbog rehabilitiranja četničkog vođe Draže Mihailovića i na BiH (barem jedan
Ako Bidenova izjava kako u njegovom programu nije raditi protiv Rusije, nego za Ameriku, postane ono po čemu će biti zapamćen summit u Ženevi (gradu mira, kako je rekao švicarski predsjednik pozdravljajući Bidena i Putina), onda je potpuno opravdano reći da
Rušiti i razgrađivati vrlo je lako. Pothranjivati stereotipe i predrasude, širiti očite laži, jednako je lako. Naći put prema izlazu iz situacije koja nije daleko od toga da bude bezizlazna, vrlo je teško. Za to su potrebni razum, iskustvo, mudrost
Nažalost, živimo u svijetu kojim dominiraju prosječni, a često i ispodprosječni političari. Državnike, one s vizijom, treba svijećom tražiti. Pa se zbog toga nameće pitanje: hoće li taj i takav svijet dozvoliti Izraelcima i Palestincima da krenu putem mira?
Zagreb se, mada to sigurno nije na prvome mjestu u redoslijedu zadataka nove gradske uprave, mora povijesno jasno i decidirano pozicionirati. On danas jest glavni grad Republike Hrvatske. On nikada nije bio, niti ga se takvim smije predstavljati, ustaški Zagreb.
Ima li današnja Hrvatska (ne samo ona službena) zaista dilemu oko toga što treba obilježavati: Dan pobjede, ili dan predaje kvislinških snaga kod Bleiburga? Ako je suditi prema onome čemu svjedočimo – nema! Koliko god to bilo porazno za Hrvatsku,
Tito, 1954. godine – foto: wikipedia Titov je narod postojao. Nije stvoren u jednome trenutku, o čemu možda najbolje govore riječi (zabilježene) vremešne Beograđanke koja je, pošto se poklonila mrtvom Titu u Saveznoj skupštini, izjavila: “Da mi je 1945. netko
Budu li predugo šutjeli, neće više ni dobiti priliku da progovore. Govorit će se isključivo s oltara. Negdje u zemlji Hrvatskoj, nije uopće bitno gdje, neki je svećenik, a i opet nije bitno koji, služio misu. I tom je prilikom
Nekada davno (tako su počinjale bajke, no ovo nije bajka), u vrijeme one države što je – ako se pita danas vladajuće – nije uputno ni imenom spomenuti, bila je prilično popularna komedija pod naslovom “Je li moguće, drugovi,
Nažalost, tako to ne ide. Hrvatska može biti ili dio Evrope i svijeta u punome smislu te riječi, što znači prihvaćati i živjeti vrijednosti toga svijeta, pa i sjećati se zajedno s njime jubileja – bilo pozitivnih, bilo negativnih –
Ako kažemo da iz Washingtona u naredne četiri godine treba u osnovi očekivati staru politiku u novome ruhu, nismo rekli ništa negativnoga za novog američkog Predsjednika. Postavili smo samo stvari na njihovo mjesto. Jer, kod Bidena to je – za
Hugo Portisch – foto: ORF /Thomas Ramstorfer Nije pretjerano reći da je toga dana kada je objavljena vijest o smrti Huga Portischa Austrija na trenutak zastala i poklonila se. Jer –
Malo je političara koji će se, poput slovačkog premijera, usuditi izjaviti: “Ja neću vratiti Sputnik V, niti ću odbiti rusko cjepivo, samo zato što je rusko. Ja nisam ubojica!” Premalo. A što reći za sve one ostale? Prosudite sami. Ako je
© Copyright 2016 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
