Uspeh ekstremne desnice

foto:EPA-EFE

Španski izbori prošle nedelje nisu prošli onako kako su mnogi predviđali. Koalicija Narodne stranke desnog centra i partije krajnje desnice Vox nije osvojila vlast, uglavnom zato što je Vox izgubio glasove, dok su aktuelni premijer Pedro Sančez i njegova socijaldemokratska Španska socijalistička radnička partija (PSOE) prošli bolje nego što se očekivalo.

Da li nam španski rezultati govore nešto dublje o evropskoj politici i sudbini krajnje desnice? Prošle godine se činilo da krajnja desnica maršira širom Evrope. U oktobru je Đorđa Meloni postala premijerka Italije pošto je njena stranka Italijanska braća, sa istorijskim korenima u posleratnom neofašističkom socijalnom pokretu, osvojila najviše mesta na opštim izborima. U Finskoj je reakcionarna Partija Finaca ušla u vladajuću koaliciju, dok opstanak švedske vlade zavisi od podrške jednako reakcionarnih Švedskih demokrata.

U Grčkoj, nedavno formirani neonacistički Spartanci, kojima je iz zatvora upravljao bivši vođa raspuštene Zlatne zore, osvojili su 12 mandata na junskim izborima i čine jednu od tri stranke tvrde desnice u parlamentu. U Nemačkoj, Alternativa za Nemačku (AfD) je po prvi put osvojila gradsku upravu u Zonebergu, na istoku Nemačke. U Austriji, krajnje desna Slobodarska partija (FPÖ) raste u anketama i predviđa se da će pobediti na izborima sledeće godine. U Francuskoj malo ko odbacuje mogućnost da Marin Le Pen postane predsednica posle izbora 2027. U Mađarskoj i Poljskoj, nacional-populističke partije su odavno na vlasti.

Sve ovo kod nekih izaziva strah od povratka fašizma u Evropu. Za druge, neuspeh stranke Vox ukazuje na granice krajnje desnice. „Narativ po kom Evropa baulja ka esktremnoj desnici je preteran“, tvrdi konsultant za političke rizike Mučtaba Raman.

Evropa nije na ivici fašizma. Međutim, ne treba ni potcenjivati uticaj krajnje desnice na politički pejzaž kontinenta. Sa prezrenih, marginalizovanih položaja prešli su na centralno mesto u evropskom upravljanju i kreiranju politike.

Stavovi krajnje desnice, posebno o imigraciji i identitetu, ušli su u mejnstrim. Što se tiče imigracije, mnoge ključne ideje – militarizacija graničnih kontrola, masovno zatvaranje i deportacija migranata bez dokumenata, insistiranje da izbeglice moraju da traže azil samo izvan EU – ušle su u politiku, ne samo u EU. „Stavovi koji su nekad osuđivani, potcenjivani, prezirani i tretirani s gnušanjem, postaju naši zajednički stavovi“, rekao je mađarski premijer Viktor Orban novinarima 2016. „Danas su ljudi koji zagovaraju te stavove dobrodošli kao ravnopravni partneri.“ Sedam godina kasnije, to je još tačnije.

Lajt-motive krajnje desnice, od „velike zamene“ – teorija zavere po kojoj elite zamenjuju bele Evropljane migrantima – do uverenja da masovna migracija isteruje bele Evropljane iz njihove „domovine“ i straha od pada nataliteta „autohtonih“ Evropljana, sada recikliraju ugledne ličnosti mejnstrim desnice. U isto vreme, mnogi sa krajnje desnice počeli su da menjaju neke od svojih stavova kako bi izgledali prihvatljiviji, utišavajući svoj evroskepticizam i umanjujući podršku Vladimiru Putinu.

Sanitarni kordon koji je nekad krajnjoj desnici uskraćivao auru ugleda gotovo je nestao. Kada je 2000. Slobodarska stranka ušla u vladu Austrije u koaliciji sa Narodnom partijom desnog centra, evropske nacije otkazivale su diplomatske posete i pretile sankcijama. „Evropa može i bez Austrije. Ne treba nam“, prezrivo je prokomentarisao tadašnji belgijski ministar spoljnih poslova Luj Mišel.

Danas malo ko tako misli, kako ekstremno desničarske stranke postaju prihvatljivi deo pejzaža vlasti. Prošlog meseca, predsednica Evropske komisije, Ursula fon der Lajen i Mark Rute, holandski premijer čija se koaliciona vlada kasnije raspala zbog imigracione politike, pratili su Meloni na putovanju u Tunis kako bi postigli dogovor o obuzdavanju migratornih tokova preko Sredozemnog mora. Pod Meloni, Italija je izbila na čelo EU za oblikovanje imigracione politike.

Zvuči paradoksalno da se organizacija za koju i pristalice i protivnici smatraju da je definiše privrženost kosmopolitizmu, ugleda na krajnju desnicu. Taj kosmopolitizam je, međutim, uvek bio plitak. U svojoj predstojećoj knjizi Evrobela, Hans Kundnani, istraživač u institutu Chatham House, sugeriše da je smisao koncepta „Evropljanin“ za EU od početka stavljen u etničke i civilizacijske okvire. „Evropski projekat“, tvrdi Kundnani, „definisan je ne samo u suprotnosti sa evropskom prošlošću, već i u suprotnosti sa neevropskim Drugima“.

To je jasno stavljeno do znanja kada je Fon der Lejen izabrana za predsednicu Evropske komisije 2019. Među njenim prvim potezima bila je promena naziva potpredsedničkog domena odgovornosti za migracionu politiku u „poverenika za promociju našeg evropskog načina života“, čime je jasno pokazala utisak da migranti predstavljaju egzistencijalnu pretnju evropskoj kulturi i identitetu. Za Le Pen, potez Fon der Lejen „potvrđuje našu ideološku pobedu“, jer je EU „prinuđena da prizna da imigracija otvara pitanja o budućnosti načina života Evropljana“.

Ironija u svemu tome jeste da se Britanija posle Bregzita, kako neki tvrde, sada čini „poslednjom liberalnom nacijom u Evropi“. Populističko raspoloženje cvetalo je uglavnom u okvirima uticaja Ukipa i Bregzit partije, koje su gotovo nestale. To je istorijski obrazac po kojem se šanse i fašističkih i komunističkih partija ograničavaju snagom konzervativnih i laburističkih partija.

Međutim, razlika između Britanije i ostatka Evrope nije baš tako uočljiva. Šema deportacije u Ruandu i zakon o ilegalnoj imigraciji otkrivaju do koje je mere mejnstrim preuzeo politike koje su do pre deceniju bile na margini. Od stava da Evropa „vrši samoubistvo“ do zahteva da Britanci moraju da rađaju više beba, mnoge teme koje proizlaze iz brisanja granice između mejnstrim i krajnje desnice vidljive su i u Velikoj Britaniji.

Paradoksalno je što je po pitanju imigracije, javnost u Britaniji danas liberalnija od većine političara. Pa ipak, oklevanje laburističke partije da ospori reakcionarne tvrdnje, ili da artikuliše alternativnu viziju, omogućilo je desnici da diktira debatu i razvija nesavesne politike. Krajnja desnica ne mora da bude na vlasti da bi se njene ideje širile, čak i unutar društava koja sebe smatraju „liberalnim“.

The Guardian.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI