foto: Borislav Zdrinja/RTRS
Odbrana Milorada Dodika podnijela je 11. decembra žalbu Sudu BiH zbog odbijanja da se suđenje predsjedniku Republike Srpske prebaci iz Sarajeva u Osnovni sud u Banjaluku. Goran Bubić, Dodikov advokat, naveo je da je odbrana takav zahtjev podnijela, između ostalog, i “zbog sumnje u objektivnost i nepristrasnost Suda BiH”. Bubić je saopštio da te sumnje proističu iz izjava visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, potom izjava ambasadora SAD i Velike Britanije, koje se, smatra on, „tiču uplitanja u nezavisnost Suda“.
„Četvrta izjava, jeste izjava predsjednika Suda BiH (Ranka Debeveca), koji se negativno izjašnjavao o predsjedniku Republike Srpske“, kazao je Dodikov advokat.
Rekao je da je Sudu BiH upućen i „novi prijedlog“, koji se tiče nepristrasnog postupanja Suda, što suštinski znači potpuno izuzeće Suda BiH u ovom slučaju. Potvrđuju to i ove Bubićeve riječi: „Ovaj zahtjev se ne tiče nepristrasnosti postupajućeg sudije (Mirsada Strike), eventualno sudija koji bi mogli doći u predmet u narednom periodu, u narednim fazama i po različitim osnovama, već se tiče svih sudija Suda BiH“!
Najvažniji argument Dodikove odbrane da mu se ne treba suditi u državnom sudu BiH, već pred nadležnim sudom u Banjaluci, je to što je, navodno, „stvorena atmofera koja gradi neprijateljski stav prema predsjedniku RS, pa se može govoriti o potencijalno osvetničkim mogućnostima“. A sve to, jer je Dodik u poslednjih desetak godina negirao legitimitet državnog suda i tužilaštva BiH.
Prolongiranje neće ukinuti proces
Potezi Dodikove odbrane imaju za cilj da spriječe početak glavne rasprave, koji je zakazan za 20. decembar. Prema mišljenju pravnika sa kojima se konsultovao Žurnal, početak glavnog pretresa može biti prolongiran za još petnaest do dvadeset dana, koliko se advokatski tim može koristiti proceduralnim instrumentima, ali je neminovno da će se Dodik veoma brzo morati suočiti sa optužnicom državnog Tužilaštva u sudnici Suda BiH.
Uostalom, bilo je i za očekivati da će predsjednik RS i njegovi politički sljedbenici pokušati da proces protiv Dodika pretvore u suđenje Bosni i Hercegovini i njenim institucijama, prvenstveno Tužilaštvu i Sudu BiH. Prema Dodikovoj zamisli, tužilac bi trebalo da bude Republika Srpska, a optuženi Tužilaštvo i Sud BiH. Naravno, u takvoj postavci scene, Dodik bi trebalo da presudi državnom sudu i tužilaštvu i izbriše ih iz pravosudnog sistema BiH. Od samog početka Dodik čini sve da sebe poistovjeti sa RS, namećući narativ da je suđenje, koje je njegov lični problem, zapravo suđenje Republici Srpskoj, dok su Tužilaštvo i Sud BiH, navodno, samo produžene ruke onih koji žele da unište ovaj bh. entitet. Nekad su to SAD i političari iz Sarajeva, plus Christian Schmidt, nekada Velika Britanija i SAD, zajedno sa dijelom EU, nekada svi zajedno.
Za odbranu Dodika, režim u Banjaluci je organizovao niz skupova visokog rizika pod nazivom „Granica postoji“, pa su, kada su shvatili da bi to moglo da postane veoma opasno zbog mogućih incidenata, ta okupljanja preselili u dvorane i trgove širom RS pod egidom „Branimo Srpsku“. Nikada niko nije postavio pitanje ko finansira te skupove i koliko je javnog novca potrošeno, samo da bi se pokušalo spriječiti suđenje Dodiku (ne Republici Srpskoj) u Sudu BiH. U isto vrijeme, svi mediji pod kontrolom vlasti u RS takođe su upregnuti u Dodikovu odbranu, a kao na fabričkoj traci redaju se razni analitičari, poluanalitičari, pravnici, brojni desničari, pa i sam ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, koji proces protiv Dodika karakterišu kao politički motivisan i suđenje samoj RS.
Dvostruka mjerila za bonska ovlaštenja
Sva ta, dobro osmišljena i medijski veoma agresivna parada, služi za postizanje dva cilja. Prvi je da sam proces izgubi smisao, da se gurne na marginu i da o njemu ne raspravlja pravnim argumentima, već da se potpuno politizuje pričama o mogućem novom sukobu u zemlji, opstankom/neopstankom BiH, najavama secesije RS… Riječju, svime onim što nema veze sa pravnim aspektima i samom suštinom procesa. Drugi, primarni cilj, jeste odbrana samog Milorada Dodika. Da bi ga realizovala, vlast u RS kao svoj argument navodi da, navodno, ne priznaje Christiana Schmidta za visokog predstavnika, jer njegovo imenovanje nije potvrđeno u Savjetu bezbjednosti UN-a.
Generalni sekretar UN-a Antonio Guteres potvrdio je da je imenovanje visokih predstavnika u nadležnosti Savjeta za sprovođenje mira (PIC) i da Schmidtovo postavljenje nije presedan, jer je ista situacija bila i sa nekadašnjim visokim predstavnikom Christianom Schwarz-Schillingom. Dodik se nikada nije pobunio protiv Schwarz-Schillinga, pa je njegovo negiranje ligitimiteta Schmidta besmisleno. Ne pije vode ni Dodikova priča o tome kako su „bonska ovlaštenja“ nepostojeća, jer su on sam, kao i njegov SNSD, decenijama unazad prihvatili niz odluka donesenih na osnovu tih ovlaštenja. „Bonska ovlaštenja“ Dodik je počeo negirati, tek kada se sam našao na njihovom udaru, odnosno kada ih je Schmidt upotrijebio i nametnuo odredbe Krivičnog zakona BiH, po kojima je Dodik optužen.
Ma koliko negirao Schmidta kao visokog predstavnika i bez obzira što svakodnevno negira legitimitet Tužilaštva i Suda BiH, činjenica je da se Dodik odaziva na pozive državnog suda, a prije toga i Tužilaštva BiH, koje je po izmjenama Krivičnog zakona BiH, koje je nametnuo Schmidt, podiglo optužnicu protiv njega. Samo ove dvije činjenice potvrđuju da Dodik itekako priznaje i Schmidta za visokog predstavnika, baš kao i Sud i Tužilaštvo BiH, što ne može prikriti silna verbalna agresija.
Sve priče o nepriznavanju Schmidta i „bonskih ovlaštenja“ služe tek kao ogromna dimna zavjesa, kojom Dodik želi prikriti suštinu procesa koji se vodi protiv njega, a koja je vrlo jednostavna. Schmidt je nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, prema kojima se za neizvršavanje njegovih odluka krivično odgovara. Bila je to iznuđena reakcija na odluku vladajuće većine, predvođene Dodikovim SNSD-om, da u Narodnoj skupštini RS usvoji dva zakona koji su propisivali da se na teritoriji ovog entiteta neće izvršavati odluke Ustavnog suda BiH, niti će se u entitetskom Služenom glasniku objavljivati odluke visokog predstavnika.
Schmidt je, dok je zakonodavna procedura još trajala, oba ova zakona proglasio ništavnim i u isto vrijeme nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, kojima je svaki dalji rad na tim zakonima proglasio kažnjivim. Dodik je, pak, potpisao ukaz o proglašenju ovih zakona, čime je počinio krivično djelo. Sada je potpuno svjestan poteza koji je učinio, kao i činjenice da bi neodazivanje na sudske pozive vodilo ka njegovom privođenju. Suština je da je proces sada tu i da je, sa pravnog stanovišta, vrlo jednostavan, budući da nema mnogo dokaza koje treba izvesti i potvrditi. Sve to vodi ka pretpostavci da će suđenje biti kratko, brzo i efikasno i da ga Dodik ne može spriječiti, šta god da čini.
Ne postoje valjani razlozi
Za sada je uspio da za skoro dva mjesec dana odgodi početak glavnog pretresa. Prema informacijama Žurnala iz pravosudnih krugova BiH može to činiti još ukupno maksimalno 15 dana tokom suđenja.
Sa druge strane, Sud BiH je u dogovoru s odbranom, zakazao četiri ročišta, počevši od 20. decembra, do kada se treba odlučiti o najnovijim Dodikovim žalbama, kojima se, pojednostavljeno rečeno, traži potpuno izuzeće Suda BiH. Sud BiH sudi isključivo po Krivičnom zakonu BiH u sjedištu suda u Sarajevu. Dodikovi advokati uporište za zahtjev za izmještanje suđenja u Banjaluku nalaze u odredbi Krivičnog zakona BiH, koja podrazumijeva „valjane razloge“, ali time bi se učinio presedan, na koji bi se mogli pozvati svi koji su okrivljeni, ne samo pred Sudom BiH, već svim sudovima u zemlji.
Vrijedi se podsjetiti da je predmet protiv Slavice Injac, bivše direktorice Agencije za bankarstvo RS, u slučaju „Bobar banka“ izuzet iz Suda BiH na zahtjev njene odbrane, zbog bolesti optužene, i prebačen u Okružni sud u Banjaluci. Injac je pravosnažno oslobođena krivice za propast Bobar banke, baš kao i što je bivši premijer RS Aleksandar Džombić pred istim banjalučkim sudom presuđen da nije kriv za zloupotrebu položaja pri dodjeli kredita Investiciono-razvojne banke RS od 19,4 miliona maraka zvorničkoj firmi “Energolinija”.
Samo ova dva slučaja govore da je pravosuđe u RS i dalje pod ogromnim uticajem vladajućih struktura i da bi premještanje Dodikovog procesa u Banjaluku značilo njegovo amnestiranje od bilo kakve krivice. Uostalom, prebacivanje procesa protiv Dodika, bilo gdje drugo izvan Suda BiH, značilo bi ispunjenje njegovih želja i, još pogubnije, kraj Suda i Tužilaštva BiH. Ne samo zato što bi on bio eventualno bio oslobođen, već što bi to bio jasan znak da te pravosudne institucije nemaju kredibilitet niti snagu da se uhvate u koštac sa slučajevima u kojima su optuženi najvišu zvaničnici u BiH. Izvjesno je i da će zbog suđenja Dodiku politička situacija u zemlji biti veoma turbulentna. BiH predstoje nagli skokovi krize, njeni blagi padovi i tako u krug, sve dok se proces pravosnažno ne okonča.
Proces protiv Dodika, ma koliko bio njegov lični slučaj, ima i širi kontekst. Suđenje Dodiku pokazaće kojim će pravcem BiH ići dalje. Putem, u kojem će institucije i nastaviti da budu zarobljene od političkih moćnika, kao što je to sada uglavnom slučaj, ili putem oslobađanja institucija od političkog uticaja, što je osnovni preduslov za zaživljavanje vladavine prava i početak istinske demokratizacije društva u BiH.
