Kompromise i konsenzus vladajuća koalicija doživljava kao prioritet u odnosu na reformske iskorake. Iz tog širokog konsenzusa izostavljeni su oni u kojima vlada, s razlogom, nije prepoznala političku prijetnju. U njih spadaju prije svega privatni poduzetnici i poslodavci. Malobrojni su, ne raspolažu s dovoljno kapitala koji bi imao političku težinu i, jasno, nemaju mentalitet buntovnika.
Svaka vlast ima pravo na svoje gluposti, svoje zablude i svoju vlastoljubivost. Nije to neka posebna tragedija jer takvu vlast lako se može smijeniti na sljedećim izborima. Uzalud. U punoj totalitarnoj stravi takozvanog ‘nacionalnog konsenzusa’ jednako razmišlja i opozicija koja je takav sustav i stvorila, a u održavanju toga sustava i vlast i opoziciju podržava većina stanovništva. To je logična posljedica dvadesetogodišnje zatočenosti u ksenofobnoj čahuri.
Zašto nitko nije razmišljao kao Kennedy i pristao na bilo što samo da rata ne bude? Zato što je lakše voditi mali prljavi, nego veliki nuklearni rat? Ili zato što nitko nije bio sposoban za sućut? Ili zato što su smrt i patnja bile priželjkivani ulog? Ili zato što su svi akteri htjeli da taj rat, iako nije bio nuklearni, zagadi Jugoistočnu Europu radijacijom, ali ne izotopima plutonija nego radijacijom mržnje?
Valja nam se iz perspektive današnje Velike recesije zapitati, nije li Reagan, kad je zarad pobjede u Hladnom ratu promijenio filozofiju državnog zaduživanja, veću štetu nanio kapitalizmu nego komunizmu koji je ionako bio osuđen na propast? Je li kapitalizam upao u jamu koju je iskopao komunizmu? Ako je komunizam sedamdeset godina preživljavao preko svojih mogućnosti, nije li i kapitalizam prekoračio svoje mogućnosti i upao u sličnu zamku?
Za europsku demokraciju bio bi blagotvoran izborni sustav koji bi Françoisa Hollandea primorao da se bori za naklonost lijevih birača u, primjerice, Portugalu, Hrvatskoj ili Slovačkoj, Angelu Merkel za demokršćanske glasove u Španjolskoj, Irskoj i Bugarskoj, a Ružu Tomašić da za svoje vizije slobode, sreće i blagostanja pokuša pridobiti građane Nizozemske, Švedske ili Italije.
Nacionalizam svoje ispade vidi kao vrlinu samo zato što su brendirani ‘njegovom’ zastavom pa će tako u razaranju jednog grada vidjeti etničku mržnju – s pravom, ali i s bijednim zadovoljstvom – dok će u vlastitoj etničkoj mržnji koja tom istom gradu želi uskratiti privilegij dvojezičnosti vidjeti ‘pijetet’.
Svi režimi “trećeg puta” zaklinjali su se u socijalnu osjetljivost, premda iz različitih ideoloških pobuda: kršćanskih, marksističkih, nacionalističkih… Ta socijalna osjetljivost plaćana je budžetskom neodgovornošću koja je, pak, izazivala nove cikluse ekonomskih kriza i egzistencijalnih patnji. Takav ishod raskrinkava “treći put” kao epohalnu demagošku prijevaru ili, ne manje strašno, kao ruganje aritmetici. Zemlje “trećeg puta” bile su odveć siromašne da bi uspostavile dugoročno održivu socijalnu sigurnost, premda im je upravo zbog siromaštva ta sigurnost trebala hitno i očajnički.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
