Milanovićeva vlada brani pozicije francuske građanske revolucije koje se tiču odvajanja države i crkve, primata države nad obitelji u obrazovnom sistemu, autonomije sudskih institucija (što uključuje i hrvatski Ustavni sud, koji je međutim sam popljuvao tu tekovinu, pretrčavši u suparnički tabor). Samim tim, svi koji se tome suprotstavljaju, u ovom slučaju Crkva, odabrali su stranu kontrarevolucije.
Lijevi zagovornici tzv. direktne demokracije sada razgoračenih očiju mogu vidjeti da referendum nije uvijek nešto bogomdano, nego da ga većina može zloupotrijebiti protiv manjine (danas protiv seksualne, a sutra možda i srpske ili neke treće).
Ako ovaj ekonomski model pod neuspješnim hrvatskim kapitalizmom ne valja, vratimo se ekonomskom modelu pod puno uspješnijim socijalizmom. A on je uključivao ne samo turizam, bankarske i druge oblike uslužnih djelatnosti, nego i metaloprerađivačku, prehrambenu i druge industrije, napokon i poljoprivredu, s kojom se i onda kuburilo, ali je ipak puno bolje stajala i bez milijardi poticaja koji danas na nju odlaze.
Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno.
Nikakvom vikom se ne može sakriti da su ovi sindikati i danas pokazali da su dorasli samo tome da se bore za veću ‘hranarinu’ radnika, a ne i za ono što nije ni spomenuto, radničko dioničarstvo i radnička participacija, što jedino može trajno unaprijediti njihov položaj.
Bojkot je bio toliko temeljit da se nedjeljni izlazak na izbore može bez imalo pretjerivanja nazvati imitacijom izbora, što je sasvim logična posljedica činjenice da u Hrvatskoj imamo i imitaciju politike. Ta politika, a tu su ravnopravno uključeni i SDP i HDZ, ne samo da nije u stanju riješiti ovu hrvatsku krizu, nego nije ni blizu tome da pojmi njene uzroke.
Hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu u svojoj školskoj definiciji završava, uostalom, potpisivanjem splitskog i washingtonskog sporazuma, odnosno vojnog saveza – onim dakle Alijinim veselim “ma ko je to nama došo!” – pa ako sve ono što se dogodilo do tada nije među ostalim bilo i hrvatska agresija na BiH, ne samo da onda nije bila ni srpska agresija na Bosnu već srpska agresija nije bio ni napad JNA na Hrvatsku.
© Copyright 2016 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
