Nedžad Ibrahimović: Sastanak na grevu – tuzlanski zimski protesti

tačno.net
Autor 1.1.2015. u 21:06

Nedžad Ibrahimović: Sastanak na grevu – tuzlanski zimski protesti

Ako su februarski štrajkači bili optuživani za uništenje državne imovine i, tako, za antipatriotske činove, ovih dana oni su se kolektivno “iskupili”. Simboličkim napuštanjem zemlje, sa istodobnim podsjećanjem na ratne zasluge i odanost državi, štrajkači su se na najbolji način konektirali na prihvatljivi i uvijek unosni jezički kod zvanične (bošnjačke) politike.

Piše: Nedžad Ibrahimović

Društvene su promjene i revolucije signalizirane promjenama u jeziku. (Neko će se sjetiti kako je, avaj, svjež bio jezik Miloševićevih “jogurt-revolucija” s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.) Kada jedna društvena grupa ili klasa patentira i za sebe prisvoji novi simbolički govor, ona automatski vrši preraspodjelu značenja i provocira prekomponiranje ustaljenih sistema vrijednosti. Nakon upotrebe nove i drugačije političko-jezičke figurativnosti, povratka na staro više nema. Zanimljivo je zato pratiti kako se jezik bosanskohercegovačkih februarskih protesta preselio u figurativnost i metaforički govor. Promjena je otpočela ranije, ali je definitivno usvojena na samom osiromašenom dnu provrelog socijalnog bunta. U javni diskurs su ubačene riječi, slike i pojmovi koji nemaju izravne konekcije sa uobičajenim, standardnim političkim govorom i značenjem, dok se, na drugoj strani, oficijelni politički diskurs, onaj koji je “u rukama” vlasti, i dalje vrti u krugu nad-etno klišea kojima se zagovara nužna međuetnička tolerancija, “nastavak puta ka Evropi”, te “zajednička borba protiv korupcije”.

Dok je politički jezik socijalnog bunta, siromašan, škrt i ezopovski, i tek naznačuje neku nejasnu (na prvi pogled, opasnu) alegoriju iza sebe, oficijelni je politički govor diplomatsko-birokratska frazeologija koja savršeno pokriva i legitimira politički status quo. Zboga toga se često konstatira kako “vlast uopće ne razumije” o čemu se ovdje (s protestima uopće) radi. Jasno je kako u BiH nedostaje posredujući jezik kojim bi se socijalni bunt mogao povezati s otuđenim centrima rigidne i neuređene političko-partijske države. Nedostaje jedan novi lingvo-politički kod!

Neke usvojene, nove metafore iz jezika tuzlanskih i sarajevskih političkih pobuna, povađene iz različitih dnevnih novina i internet-potala, su npr:

a. “Štrajk” (eng. strike), pobuna, protest; samo u BiH se štrajk može “zamrznuti” i, po potrebi “odmrznuti”; isto je tako i sa “štrajkom glađu”;

b. “Egzodus” (lat. Exodus, npr. Jevreja iz Egipta), u BiH sada znači masovno iseljenje, napuštanje domovine i odlazak ka Evropi kao “obećanoj zemlji”;

c. “Domovina” je “zemlja”, sasvim imaginarni prostor, katastarski smješten u granicama današnje BiH; od posljednjeg je rata ovoj figuri sinonimna metafora “krvi”; zemlja/domovina i krv su ujedinjeni;

d. “Vlada i vlast” imaju ime (u Tuzli je to dr. Bahrija Umihanić, premijer TK); u sukobu su, dakle, osiromašene i opljačkane radničke grupacije i jedan moćni pojedinac kao sinegdoha za državu (pars pro toto);

e. “Pravda”nije pravda, jer postoje “male” i “velike pravde”, kao i “mali” i “veliki” kriminal; mali je kriminal kada radnik opljačka prodavnicu prehrambenih artikala, a veliki je kada vlasnik firme otpusti radnike i rasproda osnovna sredstva;

f. Glad” iz usta sindikalnih vođa ne znači doslovnu glad; sindikalni vođe su uglavnom pretili muškarci;

g. “Ulica”nije mjesto za saobraćaj, nego je slobodan prostor koji se, po potrebi, može pregraditi, zatvoriti i prisvojiti; “izaći na ulicu”, što je nekada značilo prepustiti se kriminalu, danas znači zbaciti teret kapitalističkog ropstva s leđa, oglasiti se i zatražiti svoja prava.

h. “Partizani”nisu borci protiv fašizma i okupacije iz perioda Drugog svjetskog rata, nego su to “borci za našu stvar”; (Federalna TV forsira partizanske filmove; donedavni član Predsjedništva BiH Željko Komšić u svom je kabinetu imao fotografiju J. B. Tita; gradonačelnik Tuzle, SDP-ovski političar, Jasmin Imamović, u jednoj je TV emisiji osuđivao odlaske stručnjaka iz zemlje/domovine ilustrirajući to mitskom epizodom iz 1941. godina kada su u Kragujevcu njemačke okupacione snage “strijeljale i đake i njihove nastavnike koji su ostali s njima”. Oba političara deklarativno podržavaju radničke proteste.)

Od ovih su metafora drugačije metafore nad-etničkoga oficijelnoga političkog diskursa:

a. Sintagma “SejdićFinci”prikriva nepostojanje rješenja za ekonomske i socijalne probleme društva, dok, istodobno legitimira poslušnost i poniznost prema Euro-birokraciji;

b. “Euroatlantskeintegracije” je metaforička sintagma koju vrti oficijelni politički mlin a da, pritom, ne postoji niti minimalno znanje oko toga šta otvaranje pristupnih pregovora sa Evropskom unijom uopće znači; niko ne radi niti na proizvodnji znanja, niti na školovanju stručnjaka koji bi radili na pripremi legislativnih akata za opsežne i komplicirane procedure prijema;

c. “Strukturalnareformapravosuđa”je metafora kojom se cementira postojeće stanje u najkorumpiranijem dijelu društvene strukture;

d. “Usvajanjeproračuna/usvojen proračun!”(na svim razinama vlasti) je figura kojom se palijativno i privremeno podiže hormon društvene sreće; usvojeni proračuni su znak Urbi et Orbi kako novaca još ima (!?); partitokratijske se oligarhije tako pokazuju sposobnima namaknuti novac za život, a nije li to i njihov primarni cilj?

Iako je zbog svega toga općedruštveni i međuklasni nesporazum u porastu, iako se radikalno uvećava medijsko-informacijska entropija (bosanskohercegovački javni emiteri, te novinski i internet-portali, ne posjeduju najelementarnije programske koncepcije pa efekte srednjevjekovnog “sistema” informiranja možete prepoznati u su-postavljanju vijesti o dvoglavom teletu i vijesti o američkom napuštanju Afganistana), iako je, dakle, na sceni sukob dvaju bitnih lingvo-političkih stilova i registara, vidljiva je potreba i jasan je zahtjev za sklapanje novih društvenih sporazuma. Pomalo je bizaran, ali i u svojoj bizarnosti vrlo signifikantan, primjer upotrebe glagolske poštapalice “znači”. Ona dominira javnim i privatnim jezikom, koriste je jednako neobrazovani i akademski građani, puna su je usta u političkih i državnih birokrata, u pripadnika najmarginaliziranijih društvenih skupina, koriste je sve etničke i interetničke grupacije, jednako oficijelne i NGO grupacije. Ni o čemu drugome ova jezička pošast-poštapalica ne svjedoči, nego o vapijajućoj potrebi za identificiranjem i usvajanjem «značenja» koje će biti doslovno i općeprihvatljivo. Ona je signal jednoga nesvjesnog i vapijućeg krika za uspostavljanje elementarnoga razumijevanja i sporazumijevanja.

Budući da je bosanskohercegovačko društvo suštinski pretpolitička zajednica (politički izbori nisu BIRANJE političkih opcija, nego GLASOVANJE za svoje etničke predstavnike), nikakav realni politički jezik, neophodan u elementarnom razumijevanju među klasno-različitim društvenim skupinama, kao da za sada nije moguć. I kada po sili razvoja, segmentiranja i naslojavanja društvenih skupina dođete do tačke na kojoj se s etničkoga mora preći na izvan- ili nad-etnički diskurs, vi ne posjedujete politički, odnosno, demokratski konsenzus oko elementarnog značenja političkih pojmova. Sve simboličko bogatstvo (a koga, kako smo vidjeli, ima u jeziku pobune) neophodno za razvijenu unutardruštvenu komunikaciju već je reprogramirano, prekodirano i prisvojeno od strane politiziranoga etnosa. Zbog toga se s desnog političkog krila (u BiH je to uvijek etnički i nacionalistički) radnički protesti obavezno označavaju jednoetničkim, do sada bošnjačkim, poslije, vidjet ćemo. I, šta onda preostaje? Preostaje dovijanje, imaginiranje i proizvođenje novoga jezika, novojezika postsocijalističke, tranzicijske, etnički razrovane državne zajednice.

Tako se između februara i decembra ove godine u Tuzli desila tek promjena jedne u drugu alegoriju: prepoznavanje simbola vlasti i njihovo “uništenje”, u februaru (zapaljene su zgrade kantona i općine Tuzla) prevedeni su u decembru u figure gladi, domovineiegzodusa. Ako su februarski štrajkači bili optuživani za uništenje državne imovine i, tako, za antipatriotske činove, ovih dana oni su se kolektivno “iskupili”. Simboličkim napuštanjem zemlje, sa istodobnim podsjećanjem na ratne zasluge i odanost državi, štrajkači su se na najbolji način konektirali na prihvatljivi i uvijek unosni jezički kod zvanične (bošnjačke) politike. Potencijalno odvajanje od majke-domovine i put ka maćehi Evropi, koštao je kantonalnu vlast 200 Eura po glavi otpuštenih radnika, što i nije bilo tako puno. Po povratku iz Orašja, sa granice “obećane zemlje”, radnici su se ponovo okupili ispred zapaljene zgrade kantonalne Vlade. Bio je to po svemu sastanak na “grevu”, na sličnom mjestu na kojem su se poslije francuske revolucije okupljali besposleni građani Pariza. U toku revolucije, tuje bilo gubilište.

Ako to nije bilo jasno i ranije, danas je sasvim očigledno kako patriotski diskurs nije diskurs društvene promjene.

tačno.net
Autor 1.1.2015. u 21:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija