Otvoreno djelo/vanje Julijane Matanović

Šeherzada Džafić
Autor 17.4.2021. u 12:15

Otvoreno djelo/vanje Julijane Matanović

(“Tko se boji lika još”, Lađa od vode, Zagreb, 2021).

…predano je branila svoju vjeru po kojoj je književnost imala smisla samo ako podsjeća, upućuje otvara oči (J. Matanović, 2021).

Tri tačkice ispred navedenog citata iz knjige Julijane Matanović “Tko se boji lika još” mijenjaju ime Sidonije Nedić koja se našla Uredničkoj bilješci u ulozi lika koji se bori za “svoj”, jedini ispravan način posmatranja književnosti. Ime je izostavljeno jer se na to mjesto može staviti ime i prezime svih onih koji istinski vole i “žive” književnost. Zasigurno, toj ulozi najviše odgovara lik i ime Julijane Matanović. Ova spisateljica nas je zadužila i još uvijek zadužuje jer se kroz svoj narativ, i uopće djelovanje bori za (onu istinsku) književnost koja se pomalo gubi u najezdi svih drugih post disciplina i instant oblika umjetnosti, posebno u navedenome djelu.

Književnost kao prostorna i vremenska umjetnost još je od antike ukazivala na svoju posebnost te da se, u odnosu na kasnije pa i novije umjetnosti, tako posebna i sveobuhvatna u najvećoj mjeri dotiče čovjeka. Postojali su tako momenti koji su prekretnice, a ukazivali su koliko živimo književnost, da bi avangarda ukazala kako je književnost ustvari samo umijeće življenja. U svemu tome postojali su i umjetnici, ti magovi, koji su uspijevali ukazati kako je književnost zaseban svijet u koji možemo zakoračiti u svakom momentu, a i obrnuto. Jedna od tih čarobnica je Julijana Matanović koja svojim cjelokupnim opusom i djelovanjem upravo ukazuje na onu suštinu književnosti.

Odličnu elaboraciju odnosa književnih likova i onih stvarnih (kroz autore), odnosa teksta, znaka i označenog, teksta i konteksta, Matanović suptilno provlači kroz primjere južnoslavenske književne (teorijske, ali i interpretativne) prakse, uočavajući da njezin osnovni problem leži u tumačenju i u nemogućnosti da tekst smjesti iznad određenih ideoloških predznaka (etičkih, političkih, religijskih), a većina tih tekstova su uronjeni u sociološke probleme, i potrebno ih je samo prepoznati. Stoga, Matanovića postiže jedan popularni i populističke, a s druge strane i kosmopolitski predznak, bojeći tekst jednom ironijskom notom.

 Pozivajući se na prethodna razmišljanja pomno odabranih autora, ali i likova (i) Matanovićka zaključuje da djela kazuju više nego što su to njihovi autori imali namjeru, educirajući usput čitatelje da svakom djelu imaju otvoreni pristup. Podsjećanja radi tome su nas učili veliki teoretičari od Hans Roberta Jaussa, Wolfganga Isera do Umberta Eca, ali i Viktora Žmegača, Milivoja Solara te Envera Kazaza, Edina Pobrića pa i savremenih pisaca poput Miljenka Jergovića, Nebojše Lujanovića, itd. Svi oni ukazivali su i ukazuju na moć riječi, posebno na njeno djelovanje na istinskog čitatelja te da je ključ dobre književnosti “otvorenost” u svakom smislu. U tome je jačina i veličina Julijane Matanović: omogućiti da svako ima pravo na svoj sud, svoje fantazije i prepoznavanje. Pri svemu tome ne treba sputavati autore pa čak i njihove likove. Primjera u kojima se prepliće teorija i praksa, u kojima se suptilno ukazuje na suštinu, na otvorenost koju nudi samo i isključivo književnost, kod ove spisateljice ima mnogo. Jedan od njih možemo naći u priči o Slobodanu Despotu, liku Antuna Šoljana iz knjige Luka koji otvoreno progovara o mogućem otvorenom djelu: “Vjerujte meni, a ne onima koji me objektivno prezentiraju. Saznao sam koliko različitih mene ima u meni. I time stekao pravo da i onima koji se bave lijepom književnošću šapnem kako se u jednom štivu krije najmanje onoliko tumačenja koliko u njemu ima rečenica. I onoliko krajeva koliko ima čitatelja“. Zar nisu ovo postulati kojima nas podučava post/postmoderna!? Stoga se trebamo složiti s Viktorom Žmegačem da je Julijana Matanović napisala najoriginalnije djelo, ovih i širih prostora, a opet u toj originalnosti pronaći i onu lakoću pisanja kojom nas podučava Milivoj Solar, ali i visoki stil Umberta Eca ili knjigu u kojoj su sadržane sve knjige za kojom je tragao Borges. I od Borgesa do danas, putovali su likovi, putovali pripovjedači, ali nije se desilo da likovi mijenjaju viziju sebe kakve su ostavili autori. To je učinila Julijana Matanović, pokazavši time kako nije sve rečeno, kako se može otvoreno djelovati.

Iako se Matanovićka fokusira na jednu literarnu zajednicu, njen primjer pokazuje kako je moguće na jednome mjestu postići sve ono što su zagovarali velikani post/moderne epohe, pokazujući kako se uvijek ima nešto reći i za to pronalazi originalan način. Koliko nas je nakon pročitane lektire ostalo s pitanjima zašto nešto nije moglo biti drugačije!? Kod Matanovićke ta pitanja ne postavljaju samo čitatelji i autori, ona pri tome ide dalje – tu ne samo da razgovaraju knjige, već ona udahnjuje “život” likovima koji progovaraju o svojoj sudbini i kako je moglo biti. Pri svemu tome svaka rečenica čini da ovo djelo (ali i opus) u cjelini promatramo kao jedno interpretativno potkrijepljeno istraživanje južnoslavenskih, posebice hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Pri svemu tome, Matanovićka ostaje na strani lika, ali i autora: ”Samo zbog svog bih autora volio da mladi novinari i kritičari – prije nego što se odluče postaviti mom autoru pitanje o njegovoj bogatoj produkciji – ponovo pročitaju njegov roman o meni. Bez teškoća bi razumjeli da se sudovi o autorovom životu i radu najpreciznije stvaraju čitanjem njegovih djela. Posebno onda kada pišu o genijalnim falsifikatorima. Čak i onda kada novinare i slušatelje pokušavaju uvjeriti da ne pišu iz života, oni uvijek govore o sebi. Jer, oni su mi, i mi smo oni. jedna od rijetkih i lijepih istina u svijetu preplavljenom lažnim originalima”, ovime lik i pripovjedač Pavla Pavličića, kao i sam Pavličić, kao pripovjedačica, ali sama autorica Julijana Matanović donose jedinu istinu i time tako precizno odgovaraju na tu suštinu i bit književnosti.

Znamo kolika je vrijednost, posebice danas kada književnost potiskuju mnogi instant mediji, imati one koji se svim svojim bićem protive svemu onome što bi ugrozilo knjigu (posebno čitanje) pa makar i po cijenu da se donkihotovski krene direktno u borbu, kao što je to učinila upravo Julijana Matanović zakrcavši Facebook prostor svojim stilski uzvišenim i emocionalno pripitomljivim rečenicama. Sigurno je Matanović od onih autorica koje umiju prepoznati prostore i trenutke bitne za djelovanje i koja umije pronaći moduse dolaska do šireg čitateljstva. I ranije je ova autorica imala publiku, a recept koji koristi je veoma jednostavan – dozvoliti književnosti da bude ono što jeste i dozvoliti čitatelju slobodu u upražnjavanja njenoga, pitkoga i čitkoga teksta.

Koristeći prostor teksta, Matanovićka intertekstualno i metafikcionalno uspostavlja komunikaciju s najpoznatijim piscima bivše i “sadašnje” Jugoslavije. Pri čemu, progovarajući iz njihove pozicije, progovara o traumama koje su ih obilježile, a samim time i njihov prostor. Većina tih pisaca borila se za jedinstven identitet i za sve ono što ga čini (religija, jezik, kultura, književnost) bez ikakvoga ideološkog predznaka i obilježja. Za nju Ivo Andrić pripada čitateljima, a njegova djela ukazuju na univerzalne životne vrijednosti daleko iznad onih primitivnih obilježja koji su i krivi za sve traume koje su se desile. Posebno je to izraženo u poglavlju “Žena-trauma-depresija” gdje autorica na primjeru ženskih likova iz opusa Dubravke Ugrešić progovara o traumama nastalih progonima na samome početku rata u Bosni:

“Tetka se uplašila i pobjegla rođacima u Bosnu. Početkom 1992. spremala se vratiti u Zagreb. Vojnici su blokirali ceste. Trinaest godina pokušavam saznati je li živa, gdje počiva, je li strahovala pred neprijateljem. Ne želim vjerovati svjedocima koji tvrde da je bila mučena.”(23)

Uz traumu, autorica tematizira i nostalgiju kroz koju se opet iskazuju traume nastala u prostoru trećega. Naime, to više nije dom u Zagrebu, nije ni novi dom u Amsterdamu već prostor između ta dva grada u kojem se sjećanjem kreira prostor raspadnute Jugoslavije: “Družimo se međusobno, pričamo na naškem jeziku, priznajemo si, nakon tri piva i jedne šljive prošvercane “odozdo” da smo plakali kad su u Zagrebu, ispraćujući umrloga Titu, pjevali Falu. Nedavno sam upoznala i nekoliko studenata (…) Nevena, Boban, Meliha, Mario, Darko, Ante i Selim studiraju “našku književnost” (168).

Slične traume nepripadnosti Matanovićka iznosi i kroz likove iz opusa Ive Andrića pa i samoga Andrića koji u njenom kreiranom, trećem prostoru iznosi svoje traume vezane za pripadnost: “Čiji li je to naš pisac, a najbolji je pisac? Čuo sam već za te dileme čim je devedesetih u nas počela ova strahota, ovo zlo nakon kojeg više ništa neće biti isto. Mislio sam da su to riješili nekim od sporazuma. Sve sam i ja konto da piščeva štiva pripadaju onima koji ih trebaju, kao što sam i ja most u vlasništvu onih koji preko mene, put Višegrada, prelaze.” (413).

Takve traume iskazuju se i kroz most koji progovara, želeći zadržati svoju prvobitnu funkciju – spajanja obala i ljudi:

“Nemojte se pitati koja to stilska figura dozvoljava kamenu da progovori. I to još na jeziku koji raja razumije (…) Znate li kada kamen progovara? Kad narodu dođe do grla, kad više ne može šutjeti, pa puca, razlijeva se, kao što se ja razlijevam u noćima dugih kiša, onda narod kaže: – I kamen bi progovorio a kako ne bih ja. – I krene s pričom. Počne sve od početka, spomene što spomenut ni mislio nije, poremeti redoslijed, imena, vjeruje da priča redom, pobrka i abecedu i azbuku – i teče, i teče, i ne sluša kad mu nebo šapće da je u šutnji sigurnost. (413).

Iznijete traume – donesenih kroz likove i građevine, završavaju se poentom samoga pisca koji priznaje da su traume izazvane njegovom šutnjom o pripadnosti:

“Nisam se izjašnjavao. Tješio sam se da je u šutnji sigurnost. Sad tek vidim da sam trebao”( 414). Trauma oko piščeve pripadnosti sada se prenosi i na likove: “Je li Andrić tu treba konačiti, čiji je on ustvari? Da on čuje šta se godinama pitate, i sam bi oživio i pobjegao od vas i iz vaših enciklopedija. (429).

Prostorom teksta Matanovićka se izborila protiv mogućih ponovnih trauma, pokazujući kako književnost pri tome ima ključnu ulogu. Ova spisateljica ima jedinstvenu misiju – svojim načinom govora, upućivanjem kritike na prošlost i sve ono što ju je obilježilo, pokazati kako djelo treba biti otvoreno te kako narativ može poslužiti u borbi protiv trauma. Prostor teksta u kojem se ne ispoljava prostor bivše ili sadašnje pripadnosti time postaje trećim, jedino mogućim prostorom, a kako takav ima terapijski učinak i obećavajući predznak neke bolje, atraumatične (netraumatične), budućnosti.

Sigurno će ovakvim djelom i uopće djelovanjem Julijana Matanović učiniti više, nego svi autori skupljeni u njenu, sada već malu enciklopediju, uokvirenu retoričkim, ali refleksivno efektnim pitanjem: “Tko se boji lika još?”

Šeherzada Džafić

*Julijna Matanović je rođena u Gradačcu (Bosna i Hercegovina) 6. travnja 1959. godine. Od 1962. živi u Hrvatskoj, odrastajući u Slavoniji (Našice i Osijek). U Đurđenovcu je pohađala osnovnu školu, a gimnaziju završila u obližnjim Našicama. Studirala je jugoslavenske jezike i književnost te diplomirala 1982. godine na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temi: Primarna i sekundarna generička obilježja u Đorđićevim Uzdasima Mandaljene pokornice, a doktorirala 1998.g. na temi Povijesni roman u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Predavala je na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. članica je suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik. Napisala je preko 200 stručnih eseja i naučnih studija. Objavila preko 20 knjiga od kojih su najpoznatije Zašto sam vam lagala, Tko se boji lika još, I na početku i na kraju bijaše kava te zbirku priča Internet novakinja: Ljuta godina. U izdanju Centra za kulturu Lađa od vode, 2020. godine objavila zbirku eseja Djeca na daljinu. Ovo je drugo izdanje knjige “Tko se boji lika još?” (1998/2021).

 

Šeherzada Džafić
Autor 17.4.2021. u 12:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija