Povezani članci

• Šta muškarci očekuju od žena u seksu
• Nova ekonomska paradigma
• TRUDNE DJEVICE: Jedan posto mladih žena tvrdi kako je zatrudnjelo bez seksa
• Izludi ga savršenim oralnim seksom
• “Ovo su najtoplije temperature u ljudskoj povijesti”

Gospodine Huskoviću, vaša nova knjiga izašla je u Sjedinjenim Američkim Državama kod ozbiljnog izdavača. U pitanju je Ozark Mountain Publishing. To je velika vijest i za veće kulturne sredine od naše. Kako je došlo do toga?

Da. Slažem se da je to veliki uspjeh ne samo za mene lično kao autora, već i za bosanskohercegovačku ali i južnoslavensku književnost uopšte. Moje biće nikad nije ostalo omeđeno granicama, tako da nemam problem kada me se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu svrstava u hrvatske autore, govorim samo kao primjer, jer je moja četvrta knjiga pod nazivom Dnevnik iz utrobe bila izdata u hrvatskoj Izdavačkoj kući Zigo u Rijeci. Istovremeno se mogu osjećati i kao srpski ili crnogorski autor. U svakoj od tih zemalja, opet navodim samo kao primjere, sretao sam ljude s kojima sam se lako mogao razumjeti i saživjeti. Jugoslavenstvo je bilo i ostalo moja okosnica, ne u političkom, nacionalnom ili državotvornom smislu, ovdje govorim više o prostorima na kojima se zbog ljudi koje srećem svuda osjećam kao neko ko duhovno pripada mnogo većem prostoru već je to samo Bosna i Hercegovina. Ja sam do sada napisao pet knjiga. Relativno sam nepoznat ili poznat autor, zavisi kako se uzme. Kada su u pitanju neke od kratkih priča koje sam pisao i objavljivao preko vašeg sajta, moglo se zaključiti da sam imao solidan broj čitalaca sa prostora cijele bivše Jugoslavije. Kroz kratke priče sam se uglavnom šalio na vlastiti račun onda kada su mi okolnosti to dopuštale, jer ničeg drugog nisam mogao ponuditi kao odgovor na brojne izazove. Čitaoci su to prihvatili. Bilo im je zabavno, plus nisu morali ništa platiti za tu vrstu zabave. Znate ono, neko vidi čašu s vodom od pola praznu ili do pola punu. U zavisnosti iz koje perspektive posmatramo čašu, obje definicije su tačne, s tim da je jedna optimističnija od druge. E sad, jesam li optimista po pitanju svoga književnog rada, ne bih znao tačno reći. Možda nisam toliki optimista koliko sam cijelo vrijeme bio uporan. Kao u onome Štulićevom stilu: „Nisam bio krupna zvjerka, morao sam ići do kraja.“ Tako i kod zadnjeg rukopisa kojeg sam napisao sada već davne 2005. godine. Ima tome, dakle, osamnaest godina. Sve manje i veće izdavačke kuće u regiji su dobile moj rukopis na pregled mnogo prije već je on preveden na engleski jezik, a nikad niti od jedne nisam dobio odgovor. Ne bih se našao iznenađen kada bi se pokazalo tačno da nikad niko od urednika nije ni dotaknuo rukopis knjige Poslanica Južnim Slavenima. To dalje znači da nije bilo mjesta optimizmu i čašu sam gledao od pola praznu. Nešto je nedostajalo da se stvari poslože kako treba. U međuvremenu sam prolazio kroz razna životna iskušenja, jer opštepoznato je da se ovdje ne može živjeti od pisanja, osim ako niste upali u mainstream kulturne kuloare. Ako ste u tome uspjeli kao pisac, prikačiti se na državni budžet ili fondove međunarodnih institucija kojima se finansiraju raznorazna književna udruženja, asocijacije ili izdavači, tad ste na dobrom putu da postanete poznat pisac kojeg niko ne čita ili da imate određen broj čitalaca koji nemaju znanja niti ukusa za ono što pisano djelo treba da znači. I u jednom i u drugom slučaju dobit ćete razne nagrade za književno djelo. Sa književnošću stvari stoje otprilike kao sa politikom: imate mase neobrazovanih glasača bez stila koji uvijek biraju najgore političke opcije. Tako imate i mnoge loše pisce sa neupućenim čitaocima iza sebe koji su im dali i legitimitet i legalitet da budu ono što po prirodi stvari ne bi trebali biti. Daljnji slijed je da ni političari ni pisci uglavnom nisu korisni za društvo. Čak šta više, pojavljuju se kao destruktivni elementi. Problem je što u određenom trenutku sve nas povuku u duhovni, ekonomski ili ratni ambis sa sobom. Niko nije imun na opšta društvena strujanja. Možeš prepoznati i ukazati na greške u sistemu, možeš čak dati i smjernice za izlazak iz krize, ali ako nisi bio dovoljno reklamiran i eksponiran, to se obično pretvara u neproduktivno lajanje na zvijezde. Nemaš dovoljno novca niti sredstava da sam sebe postaviš na mjesto odakle ćeš biti bolje opažen, odakle će tvoja knjiga u čitalačkom prostoru zauzeti mjesto koje bi joj po prirodi stvari trebalo pripasti. Društvo te je izopćilo iz vlastitih struktura bez da te išta pitalo o tome. Marginalizacija pojedinca na djelu. I upravo iz pozicije marginaliziranosti i potpune društvene otuđenosti, ja sam uspio da se ukrcam na posljednji voz. Kada su umrle sve nade, iznenada sam se, ne samo metaforično, obreo na visokom letu preko velike bare. Ozbiljna američka izdavačka kuća Ozark Mountain Publishing pristala je da bude moj izdavač za Sjedinjene Države i ostatak engleskog govornog područja širom svijeta. Nekako u isto vrijeme, izdavačka kuća Centar za kritičku misao iz Mostara je prihvatila da objavi moj rukopis za domaće tržište. Nazovimo to proviđenjem, nikako sinhronicitetom. Sinhroniciteti su kod mene obično dizali lažne uzbune. Nikako ne stoje priče o „pozitivnom razmišljanju“ i „moći individualne volje“. Mi smo previše komplicirana i uslovljena bića da bi tim jednostavnim misaonim procesima nadišli probleme. Mnogi svjetski New Age autori koji vaze o samopomoći jednostavno nisu polučili rezultate kod većine svojih sljedbenika. Tako je i moj život bio i ostao totalno van moje kontrole. Razlika između mene i većine ostalih je što ja to priznajem javno, uglavnom kroz svoje spisateljstvo, dok drugi kriju svoje slabosti. Moja djela su proistekla iz mojih slabosti. Moja potraga nije bila samo potraga za smislom života, želio sam pronaći smisao za patnju, jer patnja je nešto što me s vremena na vrijeme najviše određivalo kao ljudsko biće. Dakle, ne toliko život koliko sama patnja. Jer problem nije nikada u životu, problem je u patnji. Ako pronađemo svrhu patnji, odgonetnuli smo životni kod, i vjerovatno odškrinuli vrata životu bez patnje ili, još bolje, životu na kojeg patnja neće imati presudan uticaj. Kada patnji uspijemo dati smisao, tada se i smrt, kao suveren nad životom, implementira u novi proces postojanja kojeg čak možemo približiti Apsolutu, približiti Bogu. I to Bogu koji je sada više manifestovan kroz svoj ženski aspekt, jer taj nam aspekt jako nedostaje u potpunom poimanju Apsoluta kao žive i svuda aktivne sile. Bog je Žena, zvuči opasno i nevjerovatno. Oh, kad bi samo znali koliko naše duše vape za ženskim aspektom Boga – što ne znači da Bog kao Apsolut nema muški i transrodni aspekt, ali sve to na transcendentalnoj a nikako materijalnoj bazi. Bog jeste tvorac materijalnog svijeta, ali po svojoj prirodi On/Ona/Ono nije materijalno. Takav proces, kao što sam prije rekao, nije i ne može biti vođen sinhronicitetom. Za taj proces nam je potrebna milost, božanska intervencija koju obično ne zaslužujemo. Ja ju sigurno nisam zaslužio, ali sam prema njoj na neki način bio otvoren, a očiti početak te intervencije jeste moj rad na djelu Poslanica Južnim Slavenima.  I to nije nimalo ugodan proces. Biti s Bogom i u Bogu nije garancija da ćete konačno stati u kraj svim nedaćama. Nedaće tek tada počinju. Treba se osloboditi balasta umnih tlapnji koje nas drže u lažnoj zoni udobnosti. Tada se aktiviraju razne fizičke i psihičke bolesti, jer naše umotijelo (jedna od novih riječi koju sam upotrijebio u knjizi) nije spremno da se oslobodi manifestacija materijalnih ovisnosti. Valjda je po svemu jasno da naš cilj i ishodište nisu u materijalnom svijetu, nisu na planeti Zemlji. Ovdje smo iz nekih drugih razloga. O tim razlozima detaljno sam pisao u svojoj novoj knjizi. Kada je rukopis knjige Poslanica Južnim Slavenima preveden na engleski jezik došao do američkih urednika, oni su, za razliku od velike većine naših urednika, odradili svoj posao. Pročitali su rukopis. Dali su mu visoku prolaznu ocjenu. Bili su fascinirani njime. Jedna od urednica s kojom sam poslije radio na finalizaciji teksta pred sam tisak, gospođa Deborah Upton, dala mi je do znanja da nakon stotina knjiga na kojima je radila kao urednik do tada, sada pred sobom ima jednu koja ju je usmjerila ka krucijalno važnim životnim i duhovnim spoznajama. Knjiga Poslanica Južnim Slavenima predodređena je za tu misiju. To potpuno i odgovorno tvrdim. Naravno, tekst knjige kao takav, nije samo vezan i usmjeren za naše područje, za Južne Slavene, njegov domet grli čovječanstvo. Zato su Amerikanci pristali da objave knjigu pod nazivom God is a Woman. Dakle, jedna te ista knjiga u Bosni i Hercegovini je objavljena pod nazivom Poslanica Južnim Slavenima, a u Sjedinjenim Državama pod nazivom God is a Woman. Meni na čast ide podatak da je prisutnost neameričkih autora kod svih američkih izdavača tokom jedne godine tek oko 3%.

Zašto „Poslanica Južnim Slavenima“ kod nas, a zašto „God is a Woman“ za Sjedinjene Države i ostatak svijeta?

Prvo sam namjeravao da i rukopisu namijenjenom za naše tržište dam naziv Bog je žena. To je cijelo vrijeme bio radni naziv rukopisa koji je lako mogao prerasti i u naziv tiskanog djela. Međutim, naše je društvo po svemu nezrelo, naročito po pitanju religijskih shvaćanja. Kao što se moglo vidjeti u mnogim navratima, ovdje je vrlo lako povrijediti nečije religijske osjećaje. Dovoljno je samo da niste nečiji istomišljenik u poimanju religijskih postulata i već postajete potencijalni uvreditelj nečijih religijskih osjećaja. Ako već nekog nečim vrijeđate, iako vam ta namjera ne mora biti ni na kraj pameti, onda ste i potencijalna meta religijskih fanatika koji svoj vjerski koncept zasnivaju na sukobljavanju s drugima, na iznalaženju neprijatelja, jer bez opozicije, pa makar je zamislili i u vlastitim glavama, a da ona realno niti ne postoji, ne postoji ni pozicija sa koje se može djelovati. Neprijatelje je lako imati. Ako ih nema, potrebno ih je izmisliti. Tako nisam htio da u nečijoj percepciji ni kriv ni dužan postanem nepoželjan ili opasan. U tom slučaju besmisleno bi bilo bilo kome dokazivati kako knjiga s nazivom Bog je žena ne pretenduje da se bavi bilo kojom religijom, jer tekst kojeg možete čitati u njoj ne bavi se religijskim pitanjima. Knjiga Poslanica Južnim Slavenima ima izrazito duhovan karakter, rekao bih duhovno-naučan karakter. Tu vrstu duhovnosti bih nazvao primijenjenom duhovnošću, jer možete eksperimentisati s njenim navođenjem u vlastitim životima. To je ono što je čini čitljivom i korisnom. Čak je i naziv Poslanica Južnim Slovenima došao tek iz trećeg pokušaja. Druga opcija je bila Epistola Južnim Slavenima. Međutim, latinska riječ epistola mi se učinila previše stranom za prosječnog čitaoca. Iznenadio sam se kada sam uvidio koliko je i značenje riječi poslanica također nepoznato za većinu ljudi, bez obzira što je pisanje kroz formu poslanica počelo da jenjava već u vremenu ranog romantizma s prelaza iz XVIII u XIX vijek. Većina naših ljudi je prilično duhovno neobrazovana, bez obzira da li imali manje ili veće formalno obrazovanje. S duhovne tačke gledišta, mi jesmo duhovni invalidi, i to stopostotni. Nigdje ne možemo da se krećemo bez tuđe pomoći koje najčešće nema, jer ju je teško i pronaći. Duhovni amaterizam – možemo to stanje duha upravo tako nazvati – nije samo problem kod Južnih Slavena, to je već duže vrijeme, a govorim o stoljećima unatrag, glavni i osnovni problem u globalnom smislu. Zato i imamo svijet koji vrvi od raznoraznih ratova, sukoba, kriza itd. Tako, što se tiče naziva knjige Poslanica Južnim Slavenima, on je donekle usvojen iz straha od nepotrebnih napadaja kojima sam eventualno mogao biti izložen da sam ostavio prvotni naslov, a onda sam kroz blijedu reakciju publike u odnosu na drugi, usvojeni naziv, shvatio da je domaći publikum prilično neobaviješten i nezainteresovan po pitanju osnova duhovne naobrazbe. S tim što se duhovni nauk ne uči iz knjiga ili u školama. Predispozicije za to učenje možete imati ili ne imati unutar sebe, u srži svoga bića. To bi bio prvi i jedini preduslov da možete pristupiti čitanju knjige Poslanica Južnim Slavenima. Nisam siguran koliko je takvih ljudi prisutno na našim podnebljima. Ne mislim da ih ima mnogo. U Sjedinjenim Državama, uzimajući u obzir sa se njihovo društvo daleko više profiliralo u raznim pravcima već što je slučaj u našim postjugoslavenskim državama, čitalačka publika koju će zanimati ova vrsta književnosti mnogo je brojnija, osvještenija i zainteresovanija. Slična situacija je i u Velikoj Britaniji, Kanadi, Australiji ili Novom Zelandu, gdje će knjiga također trasirati put do svojih čitalaca. Na to ukazuju mnogi parametri i statistike. Također, ne mislim da naziv God is a Woman može predstavljati neki problem za ondašnju izdavačku kuću. Čak šta više, mislim da su ga objeručke prihvatili jer su možda u njemu prepoznali dobar reklamni trik. Iz tih, i mnogih drugih razloga koji nisu ovdje tema, smatram da će knjiga u prodajnom smislu nesagledivo bolje proći u svijetu već ovdje kod nas, na brdovitom Balkanu.     

 O vašoj književnosti pisali su velikani poput Predraga Matvejevića? Koliko su vam ljudi poput Matvejevića odredili književnost i život uopće?

Predrag Matvejević je sa knjigom Mediteranski Brevijar bio i ostao najviše prevođeni i najprodavaniji pisac sa prostora bivše Jugoslavije. Rodom iz Mostara, pretpostavljam da je imao i dodatne simpatije kada je recenzirao moj prošli roman Dnevnik iz utrobe, mada ne mislim da je to imalo presudan uticaj kada je pisao pozitivnu kritiku o njemu. Ono što me se kod Matvejevića najviše dojmilo jeste širina vidika kojom je obuhvaćao teme kojih se doticao. Njegovo jugoslavenstvo također ne zadire toliko u državotvorna, politička pitanja, naročito kada je riječ o drugoj za mene njegovoj najvažnijoj knjizi – Jugoslavenstvo danas. Kod njega se može naći jedna vrsta romantičnog, nepristrasnog, pjesničkog i znalačkog pogleda na Jugoslaviju koja je određena i omeđena ljudskim sanjarijama, maštarijama, nakanama koje nam mogu samo koristiti ali bez načina da nekom naprave štetu, nekom vrstom jutarnje izmaglice koja tek treba da se digne i iza svojih zastora ukaže na sunčan, vedar i po svemu lagan dan koji nas čeka i ka kojem idemo. Iako je ta nota šarmerskog Matvejevićevog pisanja još više prisutna u Mediteranskom Brevijaru, mene je, a zahvaljujući uticaju kojeg je na mene ostavio Matvejević, dotakla ta misao da o Jugoslaviji ne razmišljam samo kao o političkoj kategoriji, čak šta više taj aspekt južnoslavenskog državotvornog organizovanja više me i ne interesuje. Sada se samo pitam da li je na ovim prostorima moguća bilo kakva saradnja koja neće biti opterećena ratovima, prošlošću, zločinima ili bilo kakvom vrstom nerazumijevanja. Moguća je. Naravno da je moguća. Ali preduslov tome mora biti u poštenom i sveobuhvatnom pogledu na vlastite greške i propuste koje smo u određenim historijskim trenucima uradili jedni prema drugima. Nažalost, nigdje ne vidim političke strukture koje trenutno vedre i oblače našim životima koje bi bile spremne na taj nužan kompromis. Bez katarze nema blagoslova. Još uvijek se ratni zločinci dižu na pijedestal herojstva i mučeništva, a kriminal se u svim porama društva krije iza maski nacionalne osviještenosti i religijske podobnosti. Stoga neće biti mnogo prostora gdje će se moći odvijati slobodna ljudska misao, odakle će se moći vinuti slobodno napisana riječ ili knjiga. Počinjemo živjeti u ideološkim kazamatima bez kulturnog i duhovnog uzdizanja. To je već dovelo do situacije, a kakva nije mogla biti zamišljena nikada do sada, da se javni život odvija sa mnogo političara, tajkuna, sportista i religijskih vođa, ali nemamo više istaknutih pisaca, slikara, filozofa, skulptora, muzičara, jogija ili karikaturista. Nakon Nušića, Andrića, Krleže, Selimovića, Sušića, Džumhura ili Matvejevića, teško je naći pisce koji imaju karizmu i moć stvaralaštva na takvom nivou da profiliraju nove generacije umjetnika. Ušli smo u kulturno-duhovni ćorsokak. Žao mi je što je Matvejević bukvalno posljednji pisac koji je mogao ostvariti neki uticaj na mene. Viktor Ivančić može biti izuzetak, mada je Ivančić više kolumnistički a manje romansijerski autor, ali kao izvrstan hroničar političkog sunovrata i nacionalno-religijske demagogije koje promatra kroz prizmu britkog humora i secirajuće duhovitosti, a oboje može biti odlika samo najboljih pisaca, Ivančić svakako spada u sam vrh južnoslavenskog spisateljstva svih vremena. U Srbiji je vrijedan pažnje Tomislav Marković, a ni Miloš Vasić neće ostati zaboravljen, siguran sam u to. Tako da za nas, pisce mlađe generacije, nije više krucijalno pitanje ko su naši književni uzori, mnogo veći problem je što su naši uzori odavno mrtvi, a novi skoro da se nisu nikad ni pojavili.               

 Volite eksperimentirati u pisanju, koliko je to zahtjevno?

Moj život je diktirao stilom moga pisanja. Onda kad sam se osjećao mlad i bezbrižno, tako sam se odnosio i prema pisanju, znači neozbiljno. To je uzelo danak u mojoj spisateljskoj dosljednosti i prisutnosti.  Kako nikad nisam bio pisac finansiran iz budžeta u bilo kojem obliku, to je značilo da sam za život uvijek morao zarađivati na druge načine. To mi je dodatno oduzimalo mnogo dragocjenog vremena kojeg sam mogao iskoristiti za vlastito usavršavanje i učenje. U suštini ja sam neuk i neobrazovan čovjek, a moje pisanje nije proisteklo toliko iz nekog učenja i sticanja novih znanja koliko iz talenta na kojem nažalost nisam dovoljno radio. To su sve faktori koji su uticali na moj spisateljski rad, a zbog kojih se može steći pomalo lažni dojam da sam ja nešto namjenski eksperimentisao. Ne bih rekao da se radilo o eksperimentisanju, naročito kroz moje četiri knjige prije posljednje, u suštini sam uvijek nastojao izvući najveću dobit iz loše sklopljenog ugovora sa životom kojeg sam živio. To mi jeste s jedne strane donosilo motive i teme za pisanje, ali s druge strane me vremenski i uslovno ograničavalo da se potpuno posvetim pisanju. Dalje, ja nisam teorijski potkovan pisac, što je dodatni uteg s kojim sam se morao boriti. Ja jesam imao talenta, čak i sam vjerujem u to, ali nisam dovoljno dugo i predano radio na tome da bih od svoga rada mogao napraviti neko veće djelo. I uvijek sam se više hranio stranim već domaćim autorima. S koje god strane da pogledate, autorstvo naših pisaca, čak i onih poznatijih, a čak i onih koje sam nabrojao kao vrijedne pažnje, uvijek je bilo nekako ograničeno tematski pa i motivima. Sve se svodi na početak, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj, a da se u međuvremenu nije dogodilo ničeg značajnog. Možemo jedno vrijeme diviti se opisima i karakterizaciji likova, lijepim opisima mrtve i žive prirode, pa čak i moralnim i etičkim vrijednostima koje neko djelo nosi sa sobom, ali to su samo filigranski prepisi života koje živimo i kojima zbog nečeg duboko nismo zadovoljni. Ako je greška u životu kao takvom, onda književno djelo koje se površno bavim tim životom i izazovima koje on nosi također neće dati odgovor na pitanje zašto živimo kako živimo i šta treba uraditi da taj prokleti uteg nezadovoljstva i patnje jednom za svagda skinemo s grbače. Bez obzira koliko lijepo, znalački, ukrašeno metaforama i ne znam kako dobro stilizacijom mi pisali o životu u bilo kojem obliku, nezadovoljstvo s njim ostaje kao krajnja čulna i spoznajna instanca koju to djelo neće moći izbrisati samo po sebi. E, s te tačke gledišta ja jesam pokušao otići s drugu stranu, dokučiti nedokučivo, otisnuti se u vječnost vremena i prostora u ultimativnoj potrazi za istinskim sobom. Kao kad se dr. David Bowman iz Clarkeove Odiseje u svemiru 2001 na kraju misije otisnuo iza Jupiterovog horizonta prateći trag misterioznog monolita koji ga vodi prema spoznaji u beskonačnosti svemira. Tamo nisam prezao probati se naći sa Bogom ili vragom, mada sam bio više rad da se vidim s Bogom, samo da dokučim smisao vlastitog postojanja. To jeste bio moj najveći spisateljski eksperiment u dosadašnjem radu i krajnje ozbiljno sam mu pristupio. Bio sam jako srećan kada su mi se javili čitatelji koje je moja knjiga isto tako odvela na jedno suštinsko putovanje unutar njih samih, potragu koja ih je učinila sretnim i više smisaonim u naizgled besmislenom svijetu u kojem živimo, jer su do nekih ciljeva putem moje knjige uspjeli doći po prvi put. Stoga moja nova knjiga može biti i svojevrstan odraz kolektivne svijesti sačinjene iz uzorka manjeg broja po nečem srodnih duša. Da. To bi bila jedna od mojih rijetkih pobjeda u ratu kojeg i dalje vodim sa životom u kojem sam se ko zna kako obreo. Tako je nastala knjiga Poslanica Južnim Slavenima  ili God is a Woman, zavisi s koje tačke globusa je budete čitali.

Koliki je problem naše kulturne industrije koja se još nije prilagodila zahtjevima tržišta?

Pretpostavljam da najviše mislite na izdavačku djelatnost.

Da.

Problem kod naše izdavačke djelatnosti je što nikada nije bila spremna da stvara nove vrijednosti, naročito kada su u pitanju domaći autori. Naravno, ja razumijem tu taktiku preživljavanja koja se oslanja samo na provjerene recepte prodaje i tržišnog opstanka, ali mislim da izdavačka djelatnost ne bi mnogo izgubila čak i kad bi joj određeni eksperimenti bili neuspješni. Ako se neki novi autor s novom knjigom, a naročito novom tematikom kojom se ta knjiga bavi, ne proda u dovoljno velikom broju primjeraka, to ne znači da taj autor nije zavrijedio pažnju i trud izdavačke kuće, to samo znači da čitalačka publika nije spremna na nove iskorake u vlastitim istraživanjima. A izdavaštvo ne treba uvijek i u svakom smislu pratiti trendove čitalačke publike, nekad ih treba pokušati i mijenjati, naročito kad su oni staromodni i ustajali kao što je to manje-više slučaj kod nas. Time bi vremenom otvorili prostor prodaje raznovrsnijih knjiga i autora u tematskom smislu. To je dobro i za izdavaštvo i za čitateljstvo kome je to izdavaštvo okrenuto. Međutim, još jedna pojava koči domaće izdavače u stvaranju novih vrijednosti, a to je njihova bespogovorna i statična usmjerenost na državne budžete. Državni budžet znači i državnu kontrolu, a već smo sublimirali kako postjugoslovenske državne tvorevine ne baštine naročito slobodu govora i misli. Samim tim izdavačke kuće koje su zavisne od državnih poticaja zajedno sa novčanim dotacijama prihvataju i cenzure kojima su te dotacije uslovljene. Tako se stvara začarani krug podaničkog izdavaštva koje savršeno funkcionira u dostignutoj zoni udobnosti, ali i ne stvara nove vrijednosti budući da su sami sebe stavili pod cenzuru državno-religijskih institucija moći. U novoj srbijanskoj seriji Bunar, za koju su scenario napisali Igor Đorđević i Nataša Drakulić, knjižara i izdavačka kuća pod imenom Jesenjin posluje samo fiktivno, jer je njen glavni izvor prihoda zasnovan na kriminalnoj djelatnosti – rasparčavanju droge. To je izvrsna metafora koja kroz preneseno značenje oslikava stvarno stanje izdavaštva tamo gdje je ono i danas najjače – u Beogradu. Onda možete samo zamisliti kakvo je stanje u manjim sredinama i gradovima. Naše izdavačke kuće možda ne rasparčavaju drogu, ali su efektni distributeri državne cenzure. To sam i sam uvidio kada mi je jedna domaća izdavačka kuća, a na priznanje njenog uposlenika, odbila posljednji rukopis ne zato što on nije bio kvalitetan, već zato što nije bio podoban, a izdavaštvo samo po sebi nije usmjereno na stvaranje novih vrijednosti. Sve to skupa nije dobro ni za izdavačke kuće, ni za autore, a, na kraju, ni za kupce knjiga koji putem novih čitalačkih navika treba da širi svoje percepcije. S tim u vezi htio bih da kažem kako sam se sam primio prevoda i objavljivanja knjige jedne američke autorice čija niti jedna knjiga do sada nije objavljena na području bivše Jugoslavije, iako su njen rad i djelo u zadnjih dvadesetak godina na samom vrhu svjetske publicistike. U pitanju je knjiga od autorice Dolores Cannon pod nazivom originala Legacy from the Stars, a koja će kod nas uskoro biti objavljena pod imenom Agenda vanzemaljaca. I, evo ga, već vidim gomile ljudi kojima se diže kosa na glavi na sam pomen izvanzemaljske inteligencije koja još ima i planove s nama. To je samo zato što živimo u informacionoj blokadi, bar što se tiče formalnog obrazovanja, a upravo je formalno, državno obrazovanje da tako kažemo, najveći bastion tvrde cenzure. Međutim, kada se uzme u obzir da se mnoge svjetske vlade značajnih država bave ovim pitanjem i to ne toliko skriveno, naročito u trenutku kada zakoni o slobodi informacija primoraju obavještajne agencije da skinu pečat „povjerljivo“ sa određene arhivske građe, onda to pitanje itekako dobija na kredibilitetu. A šta za čovječanstvo može biti važnije od pitanja da li je stvoreno od određenih inteligentnih vanzemaljskih entiteta ili ko je stvarni suveren nad inteligentno vođenom evolucijom? Naravno, kako, i pored gomile razotkrivenih informacija vezano za bliske susrete prve, druge, treće i četvrte vrste, niti jedna vlada svijeta nije zauzela zvaničan stav, osim priznanja da se nešto uistinu nepoznato događa oko nas po tom pitanju i to kroz stoljeća pisane istorije, onda se otvaraju vrata beskonačnim spekulacijama i dezinformacijama koje samo unose dodatnu zabunu i sumnju u ovu veoma važnu i osjetljivu problematiku. I eto prostora za profesionalne izdavače da izdvoje žito iz kukolja i na tržište iznesu knjige u kojima se razni autori poput dr. Josefa Allena Hyneka, koji je sredinom prošlog vijeka za američku vladu vodio projekt Blue Book (Projekt Plava knjiga – eng. Project Blue Book – američki je znanstveni projekt koji se bavio sustavnim istraživanjem fenomena NLO-a po nalogu Američkog ratnog zrakoplovstva – definicija preuzeta sa Wikipedije) ili francuskog višedisciplinarnog naučnika dr. Jacques Valléea, studiozno i naučnom metodologijom bave tom problematikom što se u svijetu radi još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dolores Cannon, pionirka u usavršavanju indukcija pri uvođenju subjekata u regresivno-progresivnu hipnozu, sa svojim je klijentima svijetu otkrila cijelu novu kozmologiju zasnovanu na ponavljajućim obrascima hiljada hipnotiziranih subjekata, nevezanih jedni od drugih, sa kojima je radila na temu izvanzemaljskog prisustva na planeti Zemlji i vezi između zemaljske i vanzemaljske inteligencije kroz koju se, opet kroz ponavljajuće obrasce informativnog tipa, istakla agenda koju neke od vanzemaljskih vrsta imaju s ljudskim bićima na Zemlji još od osvita čovječanstva, a ta agenda svakako da uključuje jedan oblik tajnog ili polutajnog djelovanja. Vezano za tu problematiku, do danas je za mene ostalo najznačajnije djelo Odiseja u svemiru 2001  kojeg je napisao Sir Arthur Charles Clarke. Da li je i koliko blizu veliko razotkrivanje te agende? Koje teme mogu biti važnije od ovih? Da li se o ovome uči na visokim školskim institucijama? Da li se religijske institucije bave ovim fenomenima? Da li su vlade zauzele zvanične stavove? Nije ni da nisu. Vlade proistekle iz ex-jugoslovenskih država svakako da nisu. One su na primitivnom nivou djelovanja. Ali je drugačiji slučaj kod vlada naprednijih država iz cijelog svijeta. Pod pritiskom zakona o slobodi na informisanje Američki kongres je u maju 2022. godine obavio prvo javno saslušanje na temu NLO-ova nakon više od pedeset godina, odnosno UAP-ova, kako su zvanično prozvali neidentifikovane leteće objekte, gdje su ih kroz novu kategorizaciju označili kao neidentifikovane leteće fenomene ili unidentified aerial phenomenon na engleskom jeziku. Tek treba da se bave neidentifikovanim podvodnim objektima na koje je Pentagon već ukazao kroz svoje snimke i izvješća. Na History i History 2 kanalu u posljednje nekolike godine mogli ste pratiti izvrsne dokumentarne emisije kojima je autor američki obavještajac Luis Elizondo koji se bavio UFO fenomenom sa stajališta pitanja nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država, a upravo je moja izdavačka kuća Ozark Mountain Publishing organizator najveće svjetske Znanstvene konferencije na temu UFO fenomena koja iz godine u godinu s tog polja zanimanja okuplja najjača naučna, politička i novinarska imena iz cijelog svijeta kao što su: Dr. John Altshuler, Peter Davenport, Dr. James Deardorff, Richard Dolan, Linda Moulton Howe, Antonio Hunneus, Dr. David Jacobs, Dr. John Mack i mnogi drugi. To su novi svjetski trendovi, novi svjetski informativni boom! Samo neki od njih koji su zainteresirali konkretno mene. A ima ih sigurno još na mnogim poljima beletristike, publicistike ili kroz razne naučne radove. A da li su bosanskohercegovački izdavači odgovorili na taj izazov? Ne, jer oni tavore u ustajaloj žabokrečini neke vrste mainstream književnosti čiji dometi još nisu prerasli ni XIX vijek. Posljedično tome, vlade su nam još u XI i XII vijeku borbe nad feudalnim posjedima. I kakvom napretku mi ovdje možemo da se nadamo? Iz svega navedenog prirodno je bilo za očekivati da će moj rukopis prije doći do izdavača u Sjedinjenim Državama već kod bilo kojeg domaćeg izdavača sa prostora bivše Jugoslavije. Moj književni rad je tematikom, načinom i stilom pisanja duboko u XXI vijeku i kao takav nadišao je naše izdavaštvo ali i ukus i potrebe većinskog dijela čitateljstva. To za mene kao autora nije ni dobro ni loše, to je jednostavno tako i prema toj činjenici se moram postaviti što je moguće ispravnije. I ići ću još dalje, ako bi se radilo o klasificiranju rukopisa Poslanica Južnim Slavenima/God is a Woman onda bi se tu javila posve nova književna terminologija, čak i u svjetskim okvirima, a ona bi glasila: znanstveno-duhovna realistika.

Kakva je pozicija pisca u našem društvu danas?

Pisac kao zanimanje je zaista preširok pojam. Isto kao što je opšta kategorija svaka druga vrsta zanimanja. Da li ste pisac ako ne živite od pisanja – može se nametnuti kao dodatno pitanje. Opet krećem od vlastitog primjera. Ja sam pisac koji nikad nisam zarađivao od svoga pisanja. Bar ne do sada. Da li sam onda uopšte relevantan kao pisac, ako se profesionalno ne bavim pisanjem? Mislim da nisam nešto značajno. Pisanje tada dođe kao hobi, ili nasušna potreba da se bolje izrazimo u društvu kojem pripadamo. Ako neko živi isključivo od pisanja, onda trebamo pratiti tok novca koji dolazi do njegova bankovnog računa. Tako se može zaključiti za čije interese neko piše, te da li je i koliko nezavisan. Koliko vidim, a mislim da je manje-više to svima jasno, pisci i novinari na našim prostorima prilično su podijeljeni na nacionalnoj, vjerskoj pa i stranačkoj osnovi unutar nekog korpusa. Izgleda kako velik broj pisaca i novinara tako aktivno učestvuje u podjeli i stvaranju sukobljavanja u društvu za račun političkih opcija kojima ta konfuzija odgovara. Ja primjećujem da je mnogo više takvih pisaca već onih koji su nezavisni i koji pišu „ni po babi ni po stričevima“. A ako je to tako, onda je očito da pisci i ljudi od pisane riječi uopšte mogu itekako uticati na društvena kretanja. Naša nesreća je što se moć pisane riječi generalno opredijelila na stranu nacionalizma. Ne nacije – to samo po sebi ne bi bio problem – već najniže vrste nacionalizma. Sjetimo se samo Dobrice Ćosića, Ivana Aralice ili Nedžada Ibrišimovića. Najveći problem kod ovih hromih hroničara vremena u kojem žive i događaja u kojima su saučesnici je taj što pisac nacionalista nikad ni pod kojim okolnostima ne bilježi niti javno iznosi ni jednu pogrešku koja se odvija pod skutima političke provenijencije za koju pišu. Kada pisac nastupa sa pozicije vlastite bezgrešnosti, kao i bezgrešnosti političke stranke ili naroda kojeg po vlastitom neobjektivnom ubjeđenju zastupa, onda on na sebe preuzima ulogu božanstva od pera. I daje sebi božanske ingerencije. S božanskim ingerencijama on može da optužuje, sudi i poziva na egzekuciju, a državni sistemi im omogućuju aktiviranje aparata prisile u izvršenju strogih nauma. Razlika između Ćosića, Aralice i Ibrišimovića je samo u kojoj su mjeri mogli biti pokretači i saučesnici u grozomornim ratnim strahotama. Ćosić i Aralica su svakako imali jače državne sisteme iza sebe, i saučesnici su u podstrekivanju na rat i etnička čišćenja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a kada bih pročitao neke od Ibrišimovićevih kolumni ili osvrta na ratna zbivanja, ona su odisala jednom vrstom zavisti i nezadovoljstva jer se nekom i negdje ne može odgovoriti istom mjerom, mnogo više već ljudskom potrebom i željom da se zaustavi i osudi zlo koje je zadesilo narod za kojeg je smatrao da ga na neki način predstavlja. Da li je i jedan od ove trojice pisao o pljački državne imovine koje su sprovodile vladajuće stranke koje su ih instalirale na mjesto dežurnih pisaca za vrijeme i poslije rata u sopstvenim redovima? Da li su kritizirali kriminalnu privatizaciju? Da li su se ikada ičim stavili na stranu malog čovjeka? Naravno da nisu, bili su odveć u velikodržavnim (Aralica i Ćosić) i državotvornom (Ibrišimović)  raspoloženju. Naravno da se među sva tri naroda i sve tri države u ratu moglo naći i objektivnijih novinara i pisaca. Bez njih bi slika rata danas bila mnogo nepotpunija i neobjektivnija, a ratni zločini i etnička čišćenja možda nikad ne bi bila nazvana pravim imenom, ne bi bila presuđena na međunarodnim sudovima. Danas je situacija otprilike slična. Srećom ne vode se više ratovi, ali nasrtaji na društvenu imovinu i pljačka državnih dobara itekako je u opticaju. Isti kalibar nacionalističkih pisaca i novinara još uvijek potpiruje nacionalnu mržnju među narodima da bi se iza te kulise otimačina mogla odvijati što više neprimijećeno. Uloga pisaca u društvu je velika, od kvaliteta njihove ličnosti zavisi kako će se ta uloga odvijati i kakav će biti konačan epilog na životnim daskama. Čak i u ovako podijeljenim i po raznim osnovama sukobljenim državama, interesantno je vidjeti kako se lik i djelo takvih pisaca vrlo brzo zaboravi, čak i unutar naroda kojem su navodno služili, baš kao i njihovim političkim mentorima. Nakon što su umrli, te velike pretendente na visoko mjesto u istoriji, historija nonšalantno ispljune na smetlište.

Oprostite što vas prekidam. Ivan Aralica je još uvijek među živima.

Da. Zar jeste? Vjerujem vam na riječ. Bez obzira na to njegov je književni uticaj već sada apsolutno minoran. Potpuno je zamro. Što se mene lično tiče, ja sam svojim pisanjem uvijek nastojao uticati isključivo na sebe, moje se pisanje uvijek i samo odnosilo ciljano na moje probleme, a može imati uticaja na širu društvenu zajednicu samo u mjeri u kojoj je ona imala uticaj na moju poziciju i mjesto u društvu, a to je, za očekivati, vrlo malo. To je za mene bio jedini mogući način da se prema svijetu oko sebe postavim onako kako sam mislio da je najbolje. S druge strane, imate vrstu pisaca koji putem knjižnih korica na kiosku drugima žele prodati vlastiti ego, ili sliku o sebi koja nema veze sa stvarnošću. To su obično najprodavaniji pisci, jer danas veliki broj čitalaca ne želi da se suoči sa istinom, bilo svojom ili tuđom, otprilike onako kako se slika o sebi predstavlja na društvenim mrežama, gdje svi izgledamo i živimo onako kako ne izgledamo niti živimo u realnosti. Kada se pisac i čitalac, svako sa svoje strane, zagrle u stisku vlastitih lažnih predodžbi o njima samima, to u početku može biti velika ljubav, ali kao i svaka ljubav koja je zasnovana na iluzijama, prije ili kasnije završi u razočarenju i međusobnom nipodaštavanju. I htio bih se još samo vratiti na jedan paradoks, kad je već tema uticaj pisaca na društvena zbivanja. Još samo to i možemo završiti. Paradoks je u sljedećem: imate tri oca nacije, uzimamo ih samo kao primjer, Ćosića, Aralicu i Ibrišimovića. Sva trojica su imali državne aparate iza sebe, imali su reklamna i promicateljska sredstva, bili su akademici i u prilici da utiču na stvaranje velikodržavnih i nacionalističkih projekata uslijed čega je došlo do smrti desetina hiljada ljudi i pomjeranja na milione izbjeglih i raseljenih osoba, uslijed čega je došlo do materijalnih razaranja koja se mogu mjeriti u hiljadama milijardi dolara. Zahvaljujući svemu tome, popasli su sve velike književne nagrade koje postoje u državama iz kojih potiču. Imali su bezbroj javnih nastupa i kontakata sa najvišim funkcionerima matičnih država, njihova riječ bila je zakon, njihovo slovo pečat brojnim izvršnim odlukama. Iako se činilo da njihova moć i uticaj neće nestati ni nakon što anđeli smrti dođu po njih, desilo se upravo suprotno. Postali su brzo prezreni, a onda još brže i zaboravljeni. Na njih su zaboravili čak i njihovi čitatelji. Oni nikad nisu ni imali čitatelje, oni su imali sljedbenike. S druge strane, imate jednog marginalca, moju malenkost, pisca koji ne živi od pisanja i kome do sada niti jedna marka nije uplaćena za bilo šta što je napisao, pisca bez izgrađene čitalačke publike, bez ijedne institucije iza sebe, pisca koji će prije dobiti nagradu na lotu već književnu nagradu, pisca kome naspram onako velikih očeva nacija ni rođena majka nije mogla vjerovati da može uraditi bilo šta od svoga života, pisca koji je u jednom trenutku postao žrtva i oštećeni velikodržavnim i pljačkaškim projektima proisteklim iz lika i djela spomenuta tri protagonista. I, za razliku od tri najpoznatija pisca koji su se, i pored svih beneficija za života, poslije smrti nekako našla na smetlištu istorije, pisac bez portfelja, još za života i bez ičije podrške, polako i na mala vrata kao da ulazi u istoriju.

Oprostite što vas opet ispravljam. Gospodin Ivan Aralica je živ.

Oh, da. To smo već zaključili, zar ne? Moram se i sam ispraviti. Ovakvi kao ja ne ulaze u istoriju. Istorija je za velike face. Ulasku u istoriju teže političari i njihova svita. Bezveznjakovići i tikvani poput mene nekad, sasvim slučajno i neočekivano, jedino mogu zalutati u legendu. I to tiho, pazeći da ne ugaze u velikodržavno govno.