Alahimanet Igore

Sem Kazazic
Autor 25.10.2021. u 09:43

Alahimanet Igore

Foto: balasevizam.novi.ba

Protekli septembar mjesec smo, prema planu, Mirjana i ja proveli u BiH. Mnogo toga smo bili zacrtali, ali nismo nikako mogli planirati da će moja žarka želja da napravim seriju fotografija u bihaćkom kraju, rezultirati padom i lomljenjem ruke. Zato nismo mogli posjetiti neka mjesta i neke drage prijatelje. Nesmotreni pad, bolnica, operacija logično ostave traga na čovjeku, ali mi se čini da je jedna uzgred ispričana priča ostavila jednako jak dojam na mene. Možda se i varam, možda je brazgotina u mojoj sivoj masi i dublja nego što sam mislio.

Naša prijateljica je učiteljica u školi koja je locirana u jednom prigradskom naselju sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Na moje prilično obično pitanje kako slušaju đaci i kako ide nastava, nadovezala se i ova priča.

Učiteljica je jedan dan dala djeci da pišu rad, koji smo mi nekad kratko zvali kontrolni. Kad neko završi pisanje, predaje učiteljici rad i izlazi iz razreda. Prije nego što iziđe, učenik pozdravlja učiteljicu i one što su ostali. Tako jedan po jedan đaci izlaze i kažu: “Alahimanet učiteljice”.

Posljednji iz razreda izlazi mali Igor, jedino pravoslavno dijete u razredu. Predaje učiteljici rad i tihim, jedva čujnim glasom kaže: “Alahimanet učiteljice”.

Učiteljica zastaje jedan trenutak, a onda i sama tiho kaže: “Alahimanet Igore”.

Da bi priča bila jasnija, sasvim sigurno mogu reći da učiteljica, koja potiče iz tzv. “multi” porodice, u ovoj priči nije opterećena ni nacionalnim ni vjerskim isključivostima sredine. Sam pozdrav potiče iz turskog jezika, a značenje mu je slično kao i “zbogom” ili “nek te bog čuva do sljedećeg viđenja”.

Znam da će mi mnogi reći da u svakom kutku jadne zemlje Bosne i Hercegovine ima i mnogo gorih primjera od ovog. Ja sam morao da napišem ovu priču jer me boli više zato što je iz mog rodnog kraja.

Onima što su nam obećavali demokraciju i što i danas pričaju kako nismo imali sloboda u socijalističkoj Jugoslaviji, mogu samo u par riječi ispričati kako se pozdravljalo u mom djetinjstvu. Jedan dio Kazazića imanja se nalazio u Vrapčićima, pa sam tamo često išao s mojim ocem. Dobro se i danas sjećam da sam često slušao razne pozdrave kao: “Pomoz bog”, “Hvaljen Isus”, “Merhaba”. Kad bih mog oca upitao kakvi su to pozdravi koje inače nisam čuo na Carini, našoj mahali gdje sam rođen, on bi jednostavno rekao: ”Važno je da se ljudi pozdravljaju. Svako ti upućuje riječi na koje je navikao, a ti mu uzvratiš kako si ti navikao. I tu nema problema”

Sistematsko rušenje osnova sekularnog društva, po pravilu, donosi teške posljedice za zemlju, a ova priča je samo jedna od slika svega toga. Pitam se cijelo vrijeme kakve će uspomene mali Igor nositi iz svoje škole. Vjerovatno ne ovakve kakve ja nosim iz onog, što neki zovu, “mračnog doba”.

Alahimanet Igore, Alahimanet sekularnoj Bosni i Hercegovini.

P.S.

Priča je napisana 2013. godine. Mislio sam da će vrijeme učiniti da se stvari promijenu na bolje. Na žalost kad se osvrnem, čini mi se da je progres izostao.

Sem Kazazic
Autor 25.10.2021. u 09:43