“Cervantesov trg” Predraga Lucića: Bio je satiričar vječitog kova, humanist bez fige u džepu

Povezani članci

• Utopija T. Mora i T. Kampanele
• DRAŽA MIHAJLOVIĆ:OČISTIMO DRŽAVU OD HRVATA I MUSLIMANA
• U Hrvatsku dolazi čudo!
• Vinko Grgurev: Komunizam – I dio
• Matvejević: Riječ o “krizi”
• Zlatko Dizdarević: Ekstremizam iz centra

Uskoro će se (10. siječnja) navršiti pretužna godina od preranog odlaska Predraga Lucića (1964. – 2018.), novinara, književnika, feralovca, urednika knjiga i kolumnista Novog lista. Ovih dana, u izdanju zagrebačkog Jesenskog i Turka, objavljena je knjiga »Cervantesov trg«, koja donosi Lucićeve sabrane drame i songove – možda nešto manje poznati dio njegova opsežnog i žanrovski raznolikog opusa.

Tako u njegovoj biografiji nalazimo podatak da je 1984. godine upisao kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Prva Lucićeva kazališna režija je dramski triptih »Ulične ljubavi« (»Ljubav i ludilo«, »Naranča na Venerinu brijegu« i »The Twentieth Century Hamlet«) iz 1987. u izvođenju studenata glume iz Kazališne radionice splitskog HNK-a.

Godinu kasnije, također s Kazališnom radionicom, režirao je »Kralja bitnika« prema Arthuru Knightu.

Zatim je 1989. za diplomski rad postavio u Narodnom pozorištu u Tuzli dramu Miodraga Žalice »Mirišu li jorgovani u New Yorku«. Pored ranih studentskih radova, dramski opus Predraga Lucića čine: »Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad«, »Alan Ford & Grupa TNT u epizodi Povratak otpisanih«, »Istarske barufe«, »Cervantesov trg ili Trg robova«, »Kako se kalio Čehov« i nedovršena »Lisistrata«.

Napisao je i songove za predstave »Tri mušketira« Alexandrea Dumasa i »Majka Courage i njezina djeca« Bertolta Brechta. Za »Aziza« je 2017. dobio nagradu »Judita«, a »Istarske barufe« nagrađene su na Danima Fadila Hadžića kao najbolja predstava. Treba spomenuti i nezaboravne putujuće pjesničke kabaree koje je Lucić s Borisom Dežulovićem izvodio od 2007. do 2017. godine.

Kriv je Viktor

Knjiga »Cervantesov trg«, na 480 stranica, podijeljena je u dvije veće cjeline: »Sabrane drame« i »Mala kazališna pjesmarica«. Uvodni tekst »Nepoznati Predrag – heroj ulice« napisao je Boris Dežulović, a počinje rečenicom: »Kriv je, naravno, Viktor (Ivančić). Da nije bio Viktor, Feral bi bio kazališna trupa.« I to je pravi uvod u kazališnog Lucića, čijem kazališnom opusu Dežulović pristupa na svoj prepoznatljiv način i kao svjedok zbivanja, pa kaže: »Najzad, kazalište je, uz muziku i nogomet, bilo tema naših prvih prepoznavanja. Dijelili smo divljenje za Brechta i iskustvo uličnog teatra…«

Nakon što je završila Feralova pustolovina, a Lucić prešao u Novi list, gdje je od 2009. do 2017. ispisivao svoju Trafiku, putem se opet našao u kazalištu. Splitskom HNK-u i Brechtu vraća se 2008. godine, ali je njegov »Aziz«, planiran u režiji slovenskog redatelja Renea Maurina kao »ogled o antimuslimanskoj histeriji i strahu od Drugoga«, koji je Lucić napisao prema motivima Brechtova »Pira malograđana«, otkazan odlukom tadašnjeg intendanta Milana Štrljića koji je – navodi Dežulović – »tekst kukavički pročitao rasističkim prema muslimanima«.

U Beogradu je u časopisu za teatar, film i televiziju TFT objavljen Lucićev prigodni dramolet o kazalištu u tranziciji »Kako se kalio Čehov«. U zborniku Trećeg programa Hrvatskog radija 2012. objavljena je njegova drama »Cervantesov trg ili Trg robova«, a sljedeće godine Jasna Mesarić je u radioigru adaptirala nepoćudnog »Aziza«.

Godine 2013. Lucić je napisao songove za predstavu »Tri mušketira«, koja je u režiji Kokana Mladenovića izvedena u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Na poziv Dušana Jovanovića napisao je songove i za »Majku Courage i njezinu djecu« u splitskom HNK-u. U koprodukciji sarajevskog Kamernog teatra 55 i slovenskog Gledališča Koper, Kokan Mladenović 2016. režira Lucićeva »Alana Forda«. Sljedeće godine četiri kazališne kuće iz triju država – Istarsko narodno kazalište iz Pule, Gledališče Koper, Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice i Slovensko stalno gledališče iz Trsta – postavile su »Istarske barufe« Predraga Lucića prema motivima Goldonijevih »Ribarskih svađa«, u režiji Vite Taufera. I konačno, gotovo cijelo desetljeće nakon skidanja, u program Splitskog ljeta uvršten je »Aziz« u režiji Dine Mustafića.

Satirička oštrica

Kako se prisjeća Dežulović, Lucić je premijeru »Istarskih barufa« dočekao već ozbiljno bolestan, a do povratka na Splitsko ljeto zavjesa je bila napola spuštena – na kraju generalne probe Predrag Lucić je s glumcima izišao pred publiku i poklonio se zadnji put… Uz tekst Lucićeva »Aziza« redatelj Dino Mustafić prisjeća se rada na toj predstavi, zaključujući: »Aziz« je tekst koji je imao sudbinu samog autora – zabranjivan, osporavan, cenzuriran od onih koji su osjećali strah od smijeha slobode…«

Slijedi tekst Lucićeva »Alana Forda« uz popratni osvrt Kokana Mladenovića pod naslovom »Meštar od poruge i šegrt Mladenović«. Objavljena je i drama »Istarske barufe«, koju smo imali prilike gledati 2017. u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu. Rezultat ove međunarodne produkcije je živopisna višejezičnost i višedijalektalnost, u kojoj se prepliću razne varijante čakavštine te hrvatski, slovenski, talijanski, njemački i mađarski jezik. Tako »Barufe« na zanimljiv način iscrtavaju svojevrsnu jezičnu mapu Istre i pograničnog područja. Radnja je smještena u austrougarsku multinacionalnu zajednicu u Istri, no prisutne su i aluzije na aktualne incidente hrvatskih i slovenskih ribara.

Goldonijeve »Ribarske svađe« iz 18. stoljeća Taufer je iščitao iz vizure današnjeg vremena, odnosno dnevno-političkih barufa između hrvatskih i slovenskih ribolovaca. Pritom se redatelj u velikoj mjeri pridržava predloška, ali u njega ubacuje i brojne aluzije na suvremenost i društveno-politička zbivanja. U tome do izražaja dolazi i prepoznatljiva Lucićeva satirička oštrica, a Taufer je svađe među ribarima i njihovim ženama dodatno brutalizirao i naturalizirao pridajući likovima crte karikaturalnosti. No sve to ublaženo je obiljem humora i duhovitih dosjetki koje izazivaju smijeh. Riječ je o pravoj, lucićevski punokrvnoj satiri. Popratni tekst »Smo usi Istrijani!« potpisuje Vito Taufer.

Vidoviti genij

Inspiraciju za »Cervantesov trg ili Trg robova« Lucić je pronašao u »Don Quijoteu«, a na ovu njegovu dramu osvrnula se Lada Martinac Kralj. Objavljena je i »nagradna predigra u šest prizora« – »Kako se kalio Čehov«, dok o nedovršenoj »Lisistrati« (prema Aristofanu) piše Sinan Gudžević.

Drugi dio knjige donosi »Malu kazališnu pjesmaricu«, a uvodni tekst »Pjesme u dezertercu« napisao je Viktor Ivančić. On smatra da su Lucićevi songovi koje je radio za kazalište u savršenom dosluhu s cjelokupnim njegovim satiričnim i parodijskim opusom, dok na ovim prostorima nema pjesnika s tako snažnom antimilitarističkom gestom. Slijede songovi iz »Tri mušketira« i »Majke Courage i njezine djece«.

Kako smo pisali u povodu premijere, u pokušaju da se kroz ruho »Tri mušketira« kritički progovori o današnjem društvu i njegovim anomalijama najjače mjesto predstave su tekstovi Predraga Lucića, koji bespoštedno raskrinkava Državu i Crkvu, usmjerujući satiričku oštricu naročito prema Crkvi, koja danas sve više nalikuje banci i velikoj korporaciji koja utjelovljuje financijsku i političku moć (jedan od najboljih prizora je onaj u bočnim ložama s Kardinalom i pratećim korom koji Crkvu i Državu sintetizira u Lucićevoj »Rišeljezi«).

Knjigu »Cervantesov trg« pripremili su Viktor Ivančić, Ivan Lucić, Sandra Trumbić-Lucić i Boris Dežulović, a izvrsne ilustracije napravio je Alem Ćurin. Završimo riječima urednika izdanja Krune Lokotara:

»Predrag Lucić bio je brehtijanac po kazališnom uvjerenju i izrazu, satiričar vječitog kova, a to ne ide ako nisi humanist bez fige u džepu i prosvjetitelj oslobođen antropocentrizma, čovjek hrabar i dovršen. Konačno, bio je genij, dosegao je serijski vrhunske rezultate, ako se uopće genij može s bilo kim i s bilo čim usporediti, jer genij je autentičan. Eh, da, bio je i pomalo vidovit, kako se to lijepo vidi iz drame ‘Aziz’, napisane puno prije histerije koja se razvila oko pitanja imigranata.«

Novi list