Ekspresija iz duše

Povezani članci

• Naša stranka: HDZ BiH pokušava samu sebe učiniti “konstitutivnom” umjesto hrvatskog naroda
• Paleta riječi Jovana Nikolaidisa
• 99. Šantićeve večeri poezije u znaku Dubrovčanina Luke Paljetka
• Prvo Muhamedovo unuče
• Ustavni sud donio odluku u vezi Queer Sarajevo Festivala: Narušeno pravo LGBT osoba na javno okupljanje
• Jovan Divjak: Mržnja je problem, i strah od drugog

Foto vijesti.ba

Izložba Zorana Lešića u galeriji Zvono

Zorana Lešića, jednog od sudbonosnih dječaka sarajevske fotografske umjetnosti, poznajem i pratim od naših studentskih dana u tadašnjim seminarijima Odsjeka za opću književnost sa teatrologijom Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Od oca redatelja, najuglednijeg i do današnjih dana neprevaziđenog, a kamoli nadmašenog teatrologa Josipa i majke, glumice Melanije, nije Zoran mogao otići daleko od atmosfera teatarskih…

Iako ga je vrhunska umjetnička inspiracija i vještina fotografiranja vodila putovima životne pragme i egzistencijalnih uzanci, pa je svoje vrhunske fotografske domete potvrđivao i kao zvanični fotograf međunarodnog haškog sudišta, Lešić nikada nije iznevjerio, a kamoli napustio svoju prvu ljubav – teatarsku umjetnost. Tako nam u Zvonu daruje jednu posve neuobičajenu i tematski potpuno ekskluzivnu izložbu.

Snažnom ekspresijom iz dna svoje duše Zoran je Lešić dozvolio sebi da se poigra sa teatarskim naslovima, da u svoje krajnje neobične cast liste uvrsti velika glumačka imena prohujalih kazališnih epoha. Ali, pri svemu tome ove njegove fotografije li su (?), plakati li su (?) imaju identičnog protagonistu. Lešić je u prigodnom obraćanju probranoj i vjernoj publici Zvona otkrio motive vlastitog fotografiranja, aranžiranja i dizajniranja prizora u kojima je on sam glavni lik…

Sa puno neskrivenog humora, satiričnih, ali i autotragičkih detalja na ovim je art plohama Zoran Lešić ekspresijom iz duše imaginirao prizore ne samo radosnog podavanja teatru kao magiji nego, nerijetko i svojih osobnih razočarenja, zabrinutosti, pa i neskrivenih tuga i boli.

Izložba je ovo izvrtanja duše i kompletnog habitusa stvaraočevog. Ogoljavanja Lešićevih emotivnih struništa.

Jedinstvena po stilu, ali i ritualima provedbe ideja stvaraočevih. Veliki naslovi značajnih teatarskih aktova, na priliku Otela ili Delikatne ravnoteže Eduarda Olbija, poslužili su Lešiću da se, nerijetko i samom sebi podsmjehne.

Ili, kako je duhovito autor na otvaranju izložbe primjetio: Bolje da se ja sam sebi podsmjehnem nego da to učine drugi…

U svemu je ovaj zreli majstor fotografske magije uspio… A uspio je da nakon svoje davne (1991.!!!) prve izložbe u Zvonu, ovom umjetničkom mezimčretu Saše Bukvića podari još jedan nestvarno suvremen, moćan stvaralački događaj.

Kao trijumf ekspresije iz dna duše.