FENIKS (NI)JE SAGORIO UZALUD

tačno.net
Autor 20.3.2015. u 21:44

Izdvajamo

  • U njegovom dramskom opusu kao da jasno odzvanjaju poznate riječi koje je T.S. Eliot-dramski pisac- svojedobno izgovorio kao jedan od imperativa poetske drame uopšte: „Ono što moramo postići je da publika, u trenutku kad shvati da sluša poeziju, može kazati sebi: Ja mogu da govorim poeziju također. Tada neće biti potrebno da se prenosimo u neki vještački svijet
  • naprotiv, naš sopstveni, suhoparni, pusti, svakodnevni svijet biće iznenadno osvijetljen i izmijenjen.“ Posljednje riječi iz ovog citata možemo slobodno prenijeti i na cjelokupno djelo Safeta Plakala: ono je našu uglavnom sumornu svakodnevnicu uvijek iznova osvjetljavalo krajnje neobičnim svjetlom punim topline i ljubavi i time trajno obogaćivalo naše živote.

Povezani članci

FENIKS (NI)JE SAGORIO UZALUD

Foto: slobodna-bosna

Na vijest o smrti Safeta Plakala

Piše: Muhamed Dželilović

Umro je Safet Plakalo. Na prvi dan proljeća, ove, 2015. godine. Dugo i teško je bolovao, ali svi koji smo ga poznavali, što privatno što poslovno, nekako smo se ipak nadali da će savladati bolest i nastaviti na svoj način, tiho, a sa žarom, i dalje bdjeti i učestvovati u našem teatarskom i književnom životu. A u njega je zapaženo ušao vrlo mlad i tu ostao pune četiri decenije, živeći i radeći nemilice i nesebično. Njegovo ukupno djelovanje u našoj kulturi – kao dramaturga, pisca, kritičara, osnivača SARTR-a…i mnogo toga drugog, tek će se valorizirati, ali mi se čini primjerenim prisjetiti se djela i perioda kada je Safet Plakalo doživio svoju prvu pravu afirmaciju.

Naime, svježe, nove poetike u bosanskohercegovačkoj drami koje se u različitim formama ostvarivale tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća nisu se odrazile samo na nov idejni i dramaturški pristup historijskim temama. Talasi različitih evropskih modernističkih poetika u drami, uticali su na stvaralaštvo brojnih, tada mladih autora, koji su, okrenuti novim temama i poetikama, razbijali ostatke tvrdih ideoloških socrealističkih normi što su karakterizirale period neposredno nakon drugog svjetskog rata i koji su uz to išli u susret uočljivom i ubrzanom razvoju teatarskog života u Bosni i Hercegovini. Jedna od takvih poetičkih linija svakako je bila i neosimbolistička poetska drama. Na talasu te poetike Safet Plakalo je već svojim prvim dramama Vrh i Feniks je sagorio uzalud u bh dramu unio jedan izrazito lirsko-refleksivni intimistički diskurs kojem će ostati vjeran sve do svoje posljednje drame U traganju za bojom kestena. U njegovim prvim dramama koje su tematski međusobno povezane, podjednako je vidljiv trag koliko modernističkog simbolizma, toliko i poetske drame u međusobnom preplitanju, što ga je dovelo do izgradnje uistinu originalnog dramskog modela.

Ovdje treba odmah naglasiti činjenicu da je jedna od temeljnih premisa simbolizma u evropskoj drami sredine XX stoljeća (pravca koji je u mnogome slijedio moderni simbolizam u poeziji) bila posvećenost onom nedokučivom i misterioznom, istinama koje se ne mogu jasno izreći, nego u najboljem slučaju samo nagovijestiti ili nejasno sugerirati. To suprotstavljanje racionalizmu realističkog teatra išlo je linijom koju je još Meterlinck definirao riječima da “u čovjeku postoji mnogo regiona koji su plodniji, dublji i zanimljiviji od njegovog razuma i inteligencije“. Upravo taj trag simbolističke poetike bio je vidljiv kod Plakala već na nivou konstrukcije dramske priče – on ju je fragmentirao vještom izmjenom sekvenci stvarnosti i „krpica prošlosti“, jave i sna, realnog i irealnog…Slike se tu smjenjuju, ili bolje reći pretapaju, u jednoj vrsti halucinantnih odbljesaka, krhotina sjećanja i snoviđenja, pri čemu ni na jednom mjestu ne gube kontakt sa realnim prostornim i tematskim okvirom drame. Svakako da tu ne može biti riječi o nekom čvrstom sižejnom sklopu: on se svjesno narušava da bi dramsko fabuliranje ustupilo mjesto potrazi za onim unutrašnjim neuhvatljivim ali vječitim i nepromjenjivim istinama. Dijalog se na mnogim mjestima transformira u monološke poetske dionice, autor je slobodno u dramu inkorporirao i stihove, a klasično shvaćeni karakteri se otapaju u smjenama muzike uz igru svjetlosti i tišine. Tako se kod Plakala drama u prvom redu ostvaruje atmosferom u okviru relativno jednostavne dramske situacije, što podrazumijeva korištenje svih izražajnih sredstava koje teatar pruža – od naglašenih akustičkih i vizuelnih znakova, kolorističkog ugođaja, ritma koji se ostvaruje igrom tih znakova, preko lirski ispisanog dijaloga koji se isprepliče sa lokalnim dijalektom realnog dramskog prostora, pa sve do niza varijacija emotivnih stanja dovedenih do zaumne iracionalnosti. A pri svemu tome osjeća se visok stepen empatijske veze između autora i njegovih likova, naročito glavnog lika Aleksandra čije prezime (Tuga) sadrži najdirektniju aluziju na njegovu izuzetnu senzibilnost i emotivnu preosjetljivost.

Ako dramu Feniks je sagorio uzalud posmatramo kao svojevrstan nastavak njegove prve drame drame Vrh i priče o Aleksandru i Ireni nakon njene smrti, isticanje simbola Feniksa u naslovu nikako ne znači Irenino uskrsnuće, nego podcrtava snagu Aleksandrove ljubavi prema njoj. A ta ljubav, opet sasvim u skladu s Plakalovom poetikom, otkriva nam čitav jedan mistični poetski univerzum; ta ljubav ni na jednom mjestu nije „deskriptivna“ nego „evokativna“, pa stoga svjetlo, muzika, stihovi, scenografija, postaju važni koliko i riječ ili gest. Dramska radnja se tu intenzivno „povlači unutra“, koncentrira se u Aleksandrovim tokovima svijesti i razgovorima sa mrtvom Irenom, a svi drugi likovi i događaji (smrt Matijine žene i naznake Oliverine ljubavi prema Aleksandru) korespondiraju sa njegovom unutrašnjom dramom na način poticaja ili kontrapunkta. U tom dramsko-teatarskom solilokviju, Plakalo je uspio stvoriti svojevrsnu „estetsku distancu“ zbog koje stvari u njegovoj drami gube realističku krutost, a uobičajene svakodnevne radnje svoju beznačajnost, pa se dramska tenzija ostvaruje atmosferom tajne koja ostaje da titra i nad likovima i nad cjelinom njegovog umjetničkog svijeta. Tajna se krije u onim tamnim prostorima čovjekove svijesti u koje riječi ne unose previše svjetlosti; te prostore mi slutimo više preko neaktivnosti i tišine, a manje u obliku, ionako blagih, dramskih sukoba. Stoga tokom drame i sam Aleksandar, poput već mrtve Irene, sve više postaje samo sjena, gotovo mrtvački nestvarno biće zarobljeno u dubinama košmarne unutrašnje drame sa samo jednom čvrstom uporišnom tačkom: a to je ljubav.

Zato ne čudi to što na početku i na kraju ove drame čujemo istu repliku, jedinu koja se dva puta ponavlja u tekstu. Prvi put je izgovara Šimun na samom početku, glasom zdravog razuma kojem je strano i nejasno Aleksandrovo duhovno stanje: A vidi ti njegan gospe ti Isusove! Šta ti, balavče, znaš o prolasku vrimena? Vrime ne prolazi: vrime traje!…Prolaze samo ‘judi. A onda te iste riječi izgovara Aleksandar u pjesmi kojom je Plakalo završio komad: Čemu se nadati kad ne prolazi vrijeme,/ jer vrijeme traje – prolaze samo ljudi.

Između te, dva puta ponovljene misli Safet Plakalo je već na početku svog dramskog stvaralaštva ispisao jednu emotivno toplu i strukturno vrlo zanimljivu dramu koju je Josip Osti svojevremeno, s punim pravom, okarakterizirao kao „snoviđenje stvarnosti i stvarnost snoviđenja“. Uz to, ispisao ju je sasvim pjesnički. Riječi u njegovom komadu nisu u funkciji doslovnog prenošenja smisla određene radnje ili situacije, nego prevashodno u funkciji pokretanja intuicije gledaoca i tu treba tražiti značajan teatarski potencijal teksta. One, doduše, prate i pokreću radnju jer je u drami drugačije nemoguće, a ipak, i prije svega, otkrivaju onu nedodirljivu težnju duše da dosegne neke svoje sopstvene istine i ljepotu punu melanholije. I to je već korak prema artikulaciji mističnih stanja duha i čovjekove svijesti, dakle one sfere koja prečesto izmiče realističkom dramskom i teatarskom iskazu. Stoga ako u ovoj drami jasno zapažamo odbljeske modernističkog dramskog simbolizma, taj se simbolizam sasvim prirodno i spontano pretače u poetsku dramu. A poetska drama (ako je uobičajeno tretirama kao „nasljednika“ pjesničkog simbolizma) ne može se nikada podvesti pod neki jedinstveni žanr. Na ovaj ili onaj način, ona uvijek stoji pred opasnošću da izgubi na teatarskoj komunikativnosti. U tom pogledu Safet Plakalo kao dramski pisac nikada nije otišao ni u jednu krajnost: njegova poetska drama u svakom elementu komunicira sa savremenim gledaocem. Shvatajući da je jezička forma u takvim dramama jedan od mogućih problema, on nikada nije zaboravljao da se emocije i misli mogu prenositi samo preko događaja, preko (makar i minimalne) akcije koja će stajati kao neka vrsta znaka za ideju što je nosi u sebi kao vlastitu dušu. Drugim riječima, Plakalo se uvijek trudio da u svojim dramama sačuva siže, fabulu i likove koji su i na onom najvidljivijem, realističkom planu, dostupni gledaocu. U njegovom dramskom opusu kao da jasno odzvanjaju poznate riječi koje je T.S. Eliot-dramski pisac- svojedobno izgovorio kao jedan od imperativa poetske drame uopšte: „Ono što moramo postići je da publika, u trenutku kad shvati da sluša poeziju, može kazati sebi: Ja mogu da govorim poeziju također. Tada neće biti potrebno da se prenosimo u neki vještački svijet; naprotiv, naš sopstveni, suhoparni, pusti, svakodnevni svijet biće iznenadno osvijetljen i izmijenjen.“

Posljednje riječi iz ovog citata možemo slobodno prenijeti i na cjelokupno djelo Safeta Plakala: ono je našu uglavnom sumornu svakodnevnicu uvijek iznova osvjetljavalo krajnje neobičnim svjetlom punim topline i ljubavi i time trajno obogaćivalo naše živote.

tačno.net
Autor 20.3.2015. u 21:44