Heni Erceg: Poslije mraka

Izdvajamo

• Na koncu, bilo je pitanje higijene uskratiti glas potpuno ispraznoj, ali opasnoj osobi koja je čitav politički mandat svela na blebetanje o zajedništvu „svih Hrvata“, a kampanju na jeftina podmetanja i retardirane poruke o „jedinstvu Hrvatske vojske i Katoličke crkve“, važnosti rata i krvi, te mržnji prema migrantima. Osobi koja ne razumije osnove demokracije, a kamoli građanske tolerancije i koja je konačno eksponent partije zaslužne za endemsku korupciju i masovni egzodus stanovništva.

Povezani članci

• Neven Anđelić: Pismo mojim sarajevskim prijateljima (šestorici veličanstvenih)
• Ladislav Babić: Zaštićeni živi spomenik patnji?
• Goran Sarić: Muzej u Mozulu, uništavanje ikona
• RTRS I BNTV: KLJUČNE RAZLIKE IZMEĐU UREĐIVAČKIH KONCEPCIJA
• Čuvaj se pedofila
• SIN RADNIKA

Dobro je za Hrvatsku da se riješila jedne loše, neobuzdane desničarke, a na novom je predsjedniku da koliko može normalizira zemlju, udavljenu u destruktivnom nacionalizmu. Da, moglo bi nešto biti od Zorana Milanovića, ukoliko opet ne podlegne bahatom ponižavanju prvih susjeda i nepotrebnom dodvoravanju nacionalističkoj desnici, zbog čega je svojevremeno, kao šef SDP-a, ozbiljno destruirao ljevicu u Hrvatskoj. 

Nije bilo lako novom predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću. Prvo jer je bio kandidat Socijaldemokratske partije, na čijem je čelu bio prije tri godine, a koja je dobrim dijelom zahvaljujući njemu gotovo uništila temeljne vrijednosti ljevice i time odgurnula od sebe znatan dio lijevog biračkog tijela. Nije mu bilo lako ni zbog protukandidatkinje, dosadašnje predsjednice, koja je čitavu svoju bijednu kampanju i sva televizijska sučeljavanja bazirala isključivo na uvredama, besprizornim obmanama, lažnim podacima…

A svakako mu nije bilo lako ni obuzdati vlastitu prgavu narav i lišiti se reputacije arogantnog elitista koja ga prati od njegovih premijerskih dana.

Stoga bi se moglo reći da je pobjeda Zorana Milanovića na ovim izborima pobjeda njega samoga i onih hrvatskih birača, njih više od milijun, kojima je naprosto dosta nasilja nad demokracijom i institucijama sistema, koji su dajući glas Milanoviću osigurali da šef države ne bude više osoba koja je u pet godina mandata, kao ispostava desničarskog HDZ-a, Hrvatsku nastojala svesti na beznačajnu provinciju, posvađanu sa svim susjedima, fasciniranu NATO-fašistima i opasnim evropskim populistima. Gospođa Kitarović i svoju je kampanju vodila jednako psihodelično kao i čitav mandat i utoliko ostavila Milanoviću prostor za ozbiljnu pobjedu. Žena koja je na svojoj inauguraciji prije pet godina okupila ratne zločince, kriminalce i neonaciste, nastavila je istim putem sramoćenja funkcije i države, nizanjem međunarodnih blamaža i gafova, iritirajući građane stalno istom totalitarnom mantrom o važnosti uniformiranog ideološkog zajedništva, u kampanji pak govorila o „pravoj Hrvatskoj“, sugerirajući da je vladajući HDZ jedini koji može voditi zemlju. „Kriva“ Hrvatska pak odgovorila je izborom Zorana Milanovića koji je najveću pobjedu odnio u Zagrebu – u kojemu je najvažniji suradnik Grabar Kitarović bio gradonačelnik Zagreba, optuženik za teški kriminal, a kojemu je obećala „nositi kolače u zatvor“ – ali i svim ostalim gradovima, od Splita do Rijeke. Nije pomogao ni otvoreni poziv Crkve, ni braniteljskih udruga da se ne glasa za „komunistu“, nije pomoglo ni plaćeno dovoženje Hrvata autobusima na biračka mjesta u Hercegovini, u susjednoj državi, u režiji HDZ-a. Na koncu, bilo je pitanje higijene uskratiti glas potpuno ispraznoj, ali opasnoj osobi koja je čitav politički mandat svela na blebetanje o zajedništvu „svih Hrvata“, a kampanju na jeftina podmetanja i retardirane poruke o „jedinstvu Hrvatske vojske i Katoličke crkve“, važnosti rata i krvi, te mržnji prema migrantima. Osobi koja ne razumije osnove demokracije, a kamoli građanske tolerancije i koja je konačno eksponent partije zaslužne za endemsku korupciju i masovni egzodus stanovništva. Dakako, pošteno je reći i da su dijelom Milanovićevu pobjedu omogućili protestni glasovi desnice zbog pucanja hadezeova monolita, sukoba koji odavno traje između tobože umjerenog šefa partije, premijera Plenkovića, i hadezeovih radikala koji upravo u neuspjehu Kitarović vide dobru šansu za rušenje Plenkovića. Nekolicina najgorih već je u izbornoj noći namirisala krv i najavila svoju kandidaturu za šefa stranke u ovoj izbornoj godini.

Svakako, dobro je za Hrvatsku da se riješila jedne loše, neobuzdane desničarke, a na novom je predsjedniku da koliko može normalizira zemlju, udavljenu u destruktivnom nacionalizmu. Da, moglo bi nešto biti od Zorana Milanovića, ukoliko opet ne podlegne bahatom ponižavanju prvih susjeda i nepotrebnom dodvoravanju nacionalističkoj desnici, zbog čega je svojevremeno, kao šef SDP-a, ozbiljno destruirao ljevicu u Hrvatskoj.

Mladina