Kultura sjećanja s figom u džepu

Marijan Vogrinec
Autor 28.1.2020. u 12:34

Izdvajamo

  • Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već na izlaznim vratima bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku - opsesivno zauzeta trošenjem i posljednje lipe poreznih obveznika na svoja uglavnom besmislena za državu putovanja uzduž i poprijeko inozemstva - glasno se hvalila neki dan u Izraelu na svjetski posjećenoj komemoraciji žrtvama holokausta kako će se u Zagrebu izgraditi impozantan spomenik tim žrtvama. I to, kazala je, „već do kraja hrvatskog mandata predsjedanja EU-om“. Što će reći - do lipnja? O ustaškom genocidu i hrvatskoj inačici holokausta, je li, ni abera. Kao ni Plenković. Prave se grbavima: „nije toga ni bilo, izmislili komunjare, partizani-zločinci koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijali Hrvate zato što su bili protiv komunizma“ (sic transit)!? A kod kuće ne znaju je li krvoločna ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav ili je pod njom hercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović (majstor u baratanju kamom, „inteligentna“ dosjetka Maksa Luburića, ustaškog intimusa ratnog zločinca Ivana Stiera, djeda HDZ-ova političara Davora Ive Stiera) poklao - koliko se na suđenju 1946. godine mogao sjetiti - „više od sto ljudi“. Djece, žena, staraca... U Jasenovcu, ali prethodno i po srpskim selima u Potkozarju. Fratar je dopao vješala, a djed Stier (legendarna fotka s njemačkim šarcem na ramenu, u ustaškoj koloni na maršu) izmaknuo je pravdi u Argentinu tzv. štakorskom stazom vlč. Krunoslava Draganovića (Hrvatski zavod sv. Jeronima u Vatikanu) i krivotvorenim dokumentima.

Povezani članci

Kultura sjećanja s figom u džepu

Foto: Refik Hodžić

„Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta trebamo se prisjetiti i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojem su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Kao što je tragedija nacističkog logora Auschwitz-Birkenau prekretnica u našoj zajedničkoj europskoj povijesti i kao što je sjećanje na tu tragediju dio europskog identiteta, tako je i Jasenovac bolan i tragičan dio hrvatske povijesti, a trajni spomen i oštra osuda tog zločina dio su naše kulture sjećanja i zalog naše europske budućnosti“, prigodno je priopćila hrvatska vlada. U najstrašnijoj/najvećoj ustaškoj tvornici smrti, konc-logoru u Jasenovcu ubijeno je cca 15.000 Židova, barem dvaput više Roma (službeno cca 16.000), ali najviše Srba, barem dvaput više no Židova i Roma zajedno. Zašto vlada i premijer Andrej Plenković kukavički prešućuju srpske i romske žrtve u Jasenovcu? Kome i što time žele poručiti? Zašto ne kažu istinu o hrvatskom holokaustu?

Marijan Vogrinec

Ugledni hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, kojemu zajedno s članovima obitelji kukavni proustaše prijete klanjem jer licemjernoj tzv. mainstream politici Bijedne Naše bez dlake na jeziku sasiplje u bulju znanstvenu i ljudsku istinu o veleizdajničkom/marionetskom tzv. NDH-u te uzrocima, tijeku i posljedicama Drugog svjetskog rata na tlu bivše SFR Jugoslavije i pobjedničkoj ulozi Josipa Broza Tita – to ih boli više no operacija bubrega naživo – opleo je genocidno crnilo nacifašizma u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Nadnevak je to kada je sovjetska Crvena armija u nezaustavljivom, pobjedničkom naletu prema Berlinu 1945. godine oslobodila šaku preživjelih uznika nacističkog konc-logora Auschwitza, najstrašnijeg u povijesti simbola genocida, izopačenosti i nakaznosti ljudskog uma koji je prouzročio cca 60 milijuna mrtvih što na bojišnici, što u sustavu nacifašističkih tvornica smrti, što među civilnim stanovništvom izvan ratišta. Nije ništa neobično da je Klasić, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uzeo na zub predsjedničkog luzera s minulih izbora lakonotnog Miroslava Škoru, pa ustaše i tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana u kontekstu zamjerki da se teroriste danas u RH drži herojima.

Genocidan ustaški režim/pokret u tzv. NDH (po)činio je 1941.-1945. iste zločine protiv čovječnosti i zdravog razuma kao Führerovi operativci tzv. konačnog rješenja: primijenio arijevsku ideologiju, preuzeo rasne zakone i organiziranom državnom mržnjom uspostavio sustav od cca 40 konc-logora smrti za Srbe, Židove, Rome, nepoćudne Hrvate i ine navodno neprijatelje „hrvatske države“ (države, pa hrvatske? – sic transit). Ustaše, tzv. NDH i holokaust jedno su tijelo i duša u hrvatskoj inačici nacifašizma u Drugom svjetskom ratu, ali djecu i mladež u školama od 1990-ih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj više ne uče tako. Dapače, udžbenici i učitelji bagateliziraju antinacifašističku, partizansku borbu – analogno i holokaust – a političari s tzv. desnice to odobravaju. Gledaju kroz prste i čak sufinanciraju javnim novcem (npr. revizionističku knjigu izvjesnog Igora Vukića o ustaškom konc-logoru u Jasenovcu, najstrašnijoj/najvećoj klaonici na europskom Jugoistoku) rastuće povijesno krivotvoriteljstvo o ustašama i Endehaziji kao gradivnoj sastavnici tzv. hrvatske državnosti.

Spomenik žrtvama holokausta

Ne treba se onda čuditi da Bijedna Naša ni ove godine nije dostojno i na službenoj, državnoj razini obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. U nekim gradovima, npr. Osijeku ili u Zagrebu karanfilima na na fontani na Trgu žrtava fašizma, ljudi su spontano ili pak u organizaciji židovskih zajednica zapalili svijeće i položili koji cvijet u spomen na žrtve, zvjerski ubijene samo zato što su bile „pogrešne“ etničke pripadnosti ili vjere. Premijer Andrej Plenković je – budući da u svojoj domovini nije, je li, našao prigodu i potrebu za obilježiti holokaust? – nazočio 75. obljetnici oslobađanja Auschwitza-Birkenaua (u kojemu je ubijeno više od milijun i sto tisuća uglavnom Židova). Sa sobom je poveo ministre kulture Ninu Obuljen-Koržinek i branitelja Tomu Medveda, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandra Tolnauera, posebnoga vladinog savjetnika akademika Zvonka Kusića te Saru Lustig, kćerku pokojnog Branka Lustiga, hrvatskog filmskog oskarovca i bivšeg zatočenika u Auschwitzu.

Hrvatski je premijer izjavio da je „oslobađanje logora, gdje je ubijeno više od milijun ljudi bio kraj najmračnijeg razdoblja u europskoj i svjetskoj povijesti“ te kako je „za izgradnju društva u kojemu se takvo što više neće ponoviti ključno obrazovanje mladih o povijesnim strahotama i o holokaustu“. Hrvatsku genocidnu ustašijadu, koja je samo u Jasenovcu zvjerski pogubila znatno više od službeno registriranih cca 83.000 Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih „neprijatelja“ tzv. NDH, nije ni spomenu u kontekstu holokausta. Do dana današnjeg se ne zna točan broj Židova što su ih ustaše transportima u stočnim vagonima otpremili u smrt u Auschwitzu i brojnim drugim u mreži nacističkih logora u Trećem Reichu. Ustaše su bili učinkoviti i pedantni u tom nezanemarivom prilogu strahotama holokausta, neusporedivo pedantniji i učinkovitiji, je li, od svojih predratnih jataka, Duceovih fašista. Židovi koji su uspjeli umaknuti ustaškoj kami, transportima u stočnim vagonima, Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima u tzv. NDH, a nisu otišli „u šumu“ partizanima, glave su spašavali u talijanskoj okupacijskoj zoni. Židovi u fašističkoj Italiji su također znatno bolje prošli no njihovi sunarodnjaci u Trećem Reichu ili u okupiranim slavenskim zemljama na europskom Istoku i Jugoistoku, gdje su domaći kvislinzi bili veći krvoloci i od najzadrtijih nacista.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već na izlaznim vratima bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – opsesivno zauzeta trošenjem i posljednje lipe poreznih obveznika na svoja uglavnom besmislena za državu putovanja uzduž i poprijeko inozemstva – glasno se hvalila neki dan u Izraelu na svjetski posjećenoj komemoraciji žrtvama holokausta kako će se u Zagrebu izgraditi impozantan spomenik tim žrtvama. I to, kazala je, „već do kraja hrvatskog mandata predsjedanja EU-om“. Što će reći – do lipnja? O ustaškom genocidu i hrvatskoj inačici holokausta, je li, ni abera. Kao ni Plenković. Prave se grbavima: „nije toga ni bilo, izmislili komunjare, partizani-zločinci koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijali Hrvate zato što su bili protiv komunizma“ (sic transit)!? A kod kuće ne znaju je li krvoločna ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav ili je pod njom hercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović (majstor u baratanju kamom, „inteligentna“ dosjetka Maksa Luburića, ustaškog intimusa ratnog zločinca Ivana Stiera, djeda HDZ-ova političara Davora Ive Stiera) poklao – koliko se na suđenju 1946. godine mogao sjetiti – „više od sto ljudi“. Djece, žena, staraca… U Jasenovcu, ali prethodno i po srpskim selima u Potkozarju. Fratar je dopao vješala, a djed Stier (legendarna fotka s njemačkim šarcem na ramenu, u ustaškoj koloni na maršu) izmaknuo je pravdi u Argentinu tzv. štakorskom stazom vlč. Krunoslava Draganovića (Hrvatski zavod sv. Jeronima u Vatikanu) i krivotvorenim dokumentima.

Kamenčić holokausta itekako neugodno žulja hrvatsku tzv. mainstream politiku, koja se kod kuće ne ufa učinkovito stati na kraj ustašluku (koji je dijelom sufinancirao Domovinski rat, HDZ i uspon Franje Tuđmana na vlast, pa zahtijeva participaciju za protuuslugu) ni onemogućiti povijesni revizionizam, a u demokratskom svijetu glumata antinacifašizam, hvali se Titom i partizanima, istinskim pobjednicima i saveznicima koalicije što je u svibnju 1945. napokon vojno zgazila nacifašističko zlo u svijetu. Nije tajna da je upravo Izrael znao ošinuti kritikom vlasti Bijedne Naše zbog proustašluka, da židovski predstavnici ne žele s državom komemorirati jasenovačke žrtve, da je Izrael svojedobno izolirao RH zbog antisemitske i rasističke Tuđmanove izjave kako je sretan što „moja supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, a najveći globalni lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff iz jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal nerijetko uzima RH na zub upravo zbog licemjernog odnosa prema tome što Plenković u Auschwitzu naziva, je li, „najmračnijim razdobljem u europskoj i svjetskoj povijesti“. Ne ide to tako prema genocidnoj ustaškoj ulozi u holokaustu: ne znamo bismo li piškili ili kakili.

Za razliku od premijera Andreja Plenkovića, koji glede i u svezi ne zna bi li piškio ili kakio, kao što ne zna ni u odnosu na ključne reforme sustava u kojemu Bijedna Naša srlja prema ponoru, svojedobni mu prethodnik u istoj stranci, sadašnji optuženik/uznik Ivo Sanader znao je kako s tima što su se zaigrali ustašlukom. Smjesta je dao srušiti spomenik ustaškom zločincu Juri Francetiću u slunjskom parku i ukloniti ploču Pavelićevom ideologu („Srbe na vrbe“, je li) Mili Budaku u Lovincu na Velebitu. Znao je i s generalima iz Domovinskog rata, koje je Haag tražio zatvoriti radi tzv. udruženog zločinačkog pothvata. Andrej Plenković i ekipa od povjerenja, ali ni pravosuđe što ga kontroliraju, državni mediji, Katolička crkva, neke tzv. braniteljske udruge, etc. ne znaju što će s apologijom/apologetima najstrašnije ideologije u ljudskoj povijesti. Nema veze, je li, što apologeti te vrsti atakiraju „u ime hrvatskog naroda“ (sic transit) osvojiti vlast u zemlji, koristeći najprije sva zakonom dopuštena sredstva, glumatajući demokrate par excellence – tako je bilo 1920-ih/1930-ih godina u Italiji i Njemačkoj kada je opća kriza populistički iznjedrila „mesije“ Adolfa i Benita – a kad preuzmu kormilo, diktatura, teror, suspenzija, mržnja bez razloga i pokrića, progon…

Sramotan Tuđmanov antisemitizam

„Holokaust je ustvari mržnja“, tvrdi Hrvoje Klasić u razgovoru na televiziji N1 Hrvatska. „Sve se svodi na mržnju ljudi prema ljudima i spremnost što iz toga može proizaći, a to su ubojstva ljudi koji ništa nikomu nisu skrivili. Iz toga proizlazi da mi imamo mržnju u društvu prema različitim kategorijama koje proizlaze iz neobrazovanosti ili neznanja. Ključni je problem što slušamo političare ovih dana, a revizionizam ide velikim dijelom od njih. Rodonačelnik tog problema je Franjo Tuđman, koji je imao problematična stajališta prema holokaustu u knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, koja su procijenjena antisemitskim (tada je Izrael okrenuo leđa i Tuđmanu i Bijednoj Našoj, op. a.). I tek kad je promijenio podatke u knjizi i priznao pogrešku, javno se ispričao, obnovili smo odnose s Izraelom. Ne samo da je pogrešno govorio o broju žrtava već je i u istom kontekstu spomenuo i logore nakon ’45.

Zatim, imate predsjednika Sabora koji govori da u logorima i nije bilo baš tako grozno, pa onda da uzvik ‘Za dom spremni’ nije sporan, iako su pod njim ljudi odvoženi u Jasenovac, pa ministar kulture koji govori da je vrhunac njegovog literarnog rada pisanje za list u kojem govori da su ustaše heroji, pa potpredsjednik Sabora Milijan Brkić koji je jednom prilikom rekao da njihova borba za hrvatski narod nikad neće biti zaboravljena. Pa sjetimo se predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prošlo ljeto koja je za ekstremistički list govorila o Pavelićevim greškama, ali nije spomenula Židove (sada se prešetava Izraelom i licemjerno glumata sućut sa žrtvama nacističkog bezumlja, op. a.) i Rome, nego kao grešku navodi zločine nad Hrvatima. Kad su u društvu velikih, političari su puni antifašizma u Washingtonu, itd., a doma nisu učinili što su trebali.

I ne samo to, nego primjerice u kampanji Miroslava Škore se govorilo o prekapanju da bi se našle kosti. Ja cijelo vrijeme govorim, 2020. godina je, točan broj žrtava nećemo nikad otkriti! Ali to više nije ključno pitanje, ključno pitanje je zašto se to dogodilo. Postoje ljudi koji su u stanju prešutjeti i raditi stravične zločine nad nedužnim ljudima. Ljudske sudbine su ovdje bitne, ne brojke. Imamo velikih problema kad je u pitanju odnos prema tzv. NDH i smatram licemjernim sve koji govore da nije točno da je ‘Za dom spremni’ njihov pozdrav – sve je jasno. Ugledni povjesničari u svijetu i u Hrvatskoj se slažu o tomu. Veći je problem što dužnosnici pjevaju ustaške pjesme, što imaju Pavelićevu sliku na zidu. Priče da ‘Za dom spremni’ iz ’91. nema veze s onim iz ’41. totalna su laž. Oni koji su ga uveli bili su ponosni što to potječe od Pavelića.“

Netom što je Franjo Tuđman u osvit ratnog užasa 1990-ih u Hrvatskoj bio podigao rampu državne međe onima što su 1945./46. i kasnije tražili „prostor slobode“ (Kolinda Grabar-Kitarović iseljeništvu u Argentini, sic transit) u najudaljenijim rupama preko Velike bare – a još se nije ni znalo kako će se okončati nevjerojatna provala mržnje samozvanih „narodnih vođa“ i medija manje-više genocidnim politikama što su vonjale po krvi iz Drugog svjetskog rata, pa i ranije (u Srbiji čak do Kosovske bitke, sic transit), u Hrvatsku je nahrupio val (pro)ustaške emigracije kojoj je tzv. prvi hrvatski predsjednik dao utjecajne pozicije u cijeloj piramidi vlasti. I civilne i vojne. S ulica i trgova, čak iz zabačenih sela i zaselaka preko noći su ne samo srušeni (cca 3000) gotovo svi tzv. partizanski spomenici, čak monumenti Vojina Bakića, Dušana Džamonje i velikana tog tipa te ina obilježja u počast/slavu narodnooslobodilačkoj epopeji. Nestale su, razbijene, minirane, zagađene crnom bojom i nacifašističkim simbolima, etc. gotovo sve ploče žrtvama hrvatske inačice holokausta, zlog ploda ustaškoga genocida u tzv. NDH. Maloumnici su mislili da će barbarskom agresijom zatrti svaki spomen i trag genocidu/holokaustu što ga je počinio veleizdajnički dio hrvatskog naroda nad Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima, etc. A to je nemoguće. To je novi zločin.

Židovi na putu u smrt

„Hrvatska politika ne čini ništa protiv sve očitije ustašizacije društva“, ustvrdio je sveučilišni profesor povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakultet i bivši diplomat Ivo Goldstein u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska; više od pola njegove obitelji uglednih židovskih intelektualaca pobio je ustaški režim. „Bilo bi dobro reći da je otprilike 10.000 ljudi iz Hrvatske stradalo u Auschwitzu, od toga 7000 Židova (među više od šest milijuna ukupno ubijenih europskih Židova u nacističkim tvornicama smrti). To su bili većinom zagrebački Židovi, a bilo ih je iz Vukovara, Vinkovaca, Osijeka… Deportirani su temeljem uske suradnje službi NDH i Nijemaca, i to su važne poruke koje treba reći. Ne vidim da sadašnja politika to radi, nego se ponaša kao da se holokaust dogodio negdje drugdje. Nažalost, dogodio se i ovdje u Hrvatskoj.“

Pohvalno je da se vladino izaslanstvo RH – na čelu s premijerom – našlo na komemoraciji u povodu 75. obljetnice sovjetskog oslobođenja konc-logora Auschwitz-Birkenau, to je ispravna ne samo diplomatska gesta, ali na unutardržavnoj razini jamačno nije dovoljno obilježiti holokaust tek vladinim priopćenjem sramotnog diskursa koji prešućuje ustaški genocid nad Srbima i Romima, tek prigodnim zabilježbama u dijelu medija jer se okrugla obljetnica ne dâ preskočiti te manje-više spontanim reagiranjima u nekim lokalnim sredinama. Stoga i vladino priopćenje – u tzv. svjetlu dnevnih zbivanja u političkoj močvari – djeluje neiskreno. Tim više, jer se autor priopćenja sjetio krivotvoriteljski spomenuti i ustaško gubilište u Jasenovcu, opetujući već izlizanu frazu „nikad više“, koju će se pogaziti prvom ratnom tréšnjom na brdovitom Balkanu. Kao što je bila pogažena toliko puta u prošlosti.

„Milijuni žrtava holokausta trajna su opomena čovječanstvu na katastrofalne posljedice zločinačkih ideologija rasizma i antisemitizma, ali i obveza sadašnjim i budućim generacijama da grade društvo u kojem nema mjesta isključivosti, netoleranciji i nasilju“, navodi se u priopćenju. „To nas uči svijetli primjer 117 hrvatskih Pravednika među narodima koji su izložili vlastite živote da bi spašavali svoje sugrađane židovske vjere, i to je civilizacijski kriterij po kojem će se ocjenjivati i naša generacija. Svijest i obrazovanje mladih o povijesnim strahotama, a osobito o holokaustu, ključno je za razumijevanje uzroka i posljedica najbolnijih događaja u europskoj i svjetskoj povijesti. To je naša ljudska i moralna obveza za oživotvorenje poruke ‘nikad više’ na kojoj je sazdana poslijeratna demokratska Europa, kao i za izgradnju modernog društva, oslobođenog svakog oblika mržnje i netolerancije. Negiranje zločina negiranje je čovjeka i njegove ljudskosti.

Foto: JUSP Jasenovac/Crol.hr

To je i negiranje svih europskih vrijednosti i temeljnih ljudskih prava. Neizreciva bol Auschwitza i mnogih dugih nacističkih logora obvezuje nas da se svakim takvim pokušajima snažno odupremo. Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta trebamo se prisjetiti i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojem su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Kao što je tragedija nacističkog logora Auschwitz-Birkenau prekretnica u našoj zajedničkoj europskoj povijesti i kao što je sjećanje na tu tragediju dio europskog identiteta, tako je i Jasenovac bolan i tragičan dio hrvatske povijesti, a trajni spomen i oštra osuda tog zločina dio su naše kulture sjećanja i zalog naše europske budućnosti.“

U najstrašnijoj/najvećoj ustaškoj tvornici smrti, konc-logoru u Jasenovcu ubijeno je cca 15.000 Židova, barem dvaput više Roma (službeno cca 16.000), ali najviše Srba, barem dvaput više no Židova i Roma zajedno. Zašto vlada Bijedne Naše i premijer Andrej Plenković, koji mora potpisati priopćenje u ime „svoje“ vlasti kukavički prešućuju srpske i romske žrtve u Jasenovcu? Kome i što time žele poručiti? Zbog koga ili čega ne kažu istinu o hrvatskom holokaustu? Boje se (pro)ustaške agresije, kojoj se ne ufaju stati na kraj, a daju si oduška u priopćenju frazirati o tzv. temeljnim ljudskim pravima, europskim vrijednostima, opomenama, ideologijama zla, kulturi sjećanja, zajedničkoj europskoj povijesti, etc.? Nisko, jadno i obeshrabrujuće upravo, glede i u svezi, frazema – „nikad više“. Mnogi od riječi, ljudskog dostojanstva i morala, ne samo Ivo Goldstein, s razlogom javno govore o tomu da je u Bijednoj Našoj ustašizacija društva na djelu, da je to dnevna i zabrinjavajuća pojava kojoj se politički tzv. mainstream ne suprotstavlja, osim ispraznim riječima, a sudovi ne sankcioniraju „Za dom spremni“ (na HOS-ovim crnim zastavama je to „čisto domoljublje“ iz Domovinskog rata, a u čavoglavog Thompsona, je li, dio „umjetničkog djela“, sic transit) i farsa se kotrlja iz dana u dan prema novom zlu.

„Nema člana židovske zajednice u Hrvatskoj (o manjinskoj srpskoj da se i ne govori, op. a.) koji nije šokiran izjavama da su ustaše bili dobri dečki koji su voljeli Hrvatsku, a da NDH nije bila nacifašistička tvorevina, nego hrvatska država“, ističe profesor Goldstein. „To nije bila hrvatska država, to je bila prevara Hrvatima da je država i ona je rezultat ustaške izdaje. Sva sreća da je većina Hrvata brzo shvatila da je to prevara i sva sreća da je većina naroda prešla na antinacifašističku stranu. Neki krugovi u ovoj državi, koji se prezentiraju kao oni koji najviše vole Hrvatsku, kroz tu priču profitiraju. Ako prezentirate ustaše kao dobre Hrvate koji vole Hrvatsku, ali su se malo zaigrali pa organizirali Jasenovac, onda možete naći način da ljude koji jako vole Hrvatsku, pa im je s neba pao Mercedes u dvorište i ne znaju kako, ali oni vole Hrvatsku pa ih onda na neki način eskulpirate. Jedna od katastrofalnih manifestacija ustašizacije jest relativizacija kriminala, jer to više nije kriminal jer ga rade oni koji vole Hrvatsku.“

Učenici u Jasenovcu

Ivo Goldstein također nije ni prvi niti jedini koji drži da je odlazeća za koji dan predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović itekako snažno pridonijela „ovom uneređivanju Hrvatske, posebno u relativizaciji odnosa ne samo prema Drugom svjetskom ratu; ona se  s ljudima nemoralnih i kriminalnih biografija. Činjenica da je bila u Izraelu ne znači puno. Izrael mora imati dobre odnose, pa i sa zemljama u kojima je revizionizam jak, jer Izrael ne može živjeti od Drugog svjetskog rata, nego mora živjeti na turbulentnom prostoru i treba saveznike“. Profesor se sjetio i notorne bedastoće Grabar-Kitarović kad je kazala da su ubijeni u zagrebačkom naselju Gračanima na kraju Drugog svjetskog rata „rezultat komunističkih zločina“, što ne odgovara istini: „Ondje se vodila krvava bitka Nijemaca i ustaša što su bježali na zapad protiv partizana koji ih nisu željeli pustiti bez da odgovaraju za svoje zločine. Tu je bilo žrtava s obiju strana. Ne može se tvrditi da nije bilo osvetničkog gnjeva u partizana nakon što su zarobili nekoliko tisuća ustaša i Nijemaca i sigurno je bilo likvidacija nakon bitke, ali se ne može slati pogrešne poruke o tim događajima. Grabar-Kitarović je u kulturi sjećanja napravila čitav niz pogrešaka“.

Goldstein je, međutim pohvalio vladin potez da Ministarstvo znanosti i obrazovanja osigura novac kako bi što više učenika organizirano posjetili Jasenovac te izrazio uvjerenje kako bi ovog proljeća ipak mogla opet biti, nakon tri prosvjedne godine, zajednička službena komemoracija (vladino izaslanstvo s predstavnicima srpske, židovske i romske manjine) na dan i na mjestu proboja logoraša iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu. To jesu mali znaci ohrabrenja, ali velik je još i (pre)dugačak put do toga da se tragedija holokausta u političkom tzv. mainstreamu Bijedne Naše osvijesti kako čovječnost zahtijeva. Djelom, ne blagoglagoljanjem s figom u džepu. Bez istine i iskrenog pijeteta, bez poštenog suočavanja s prošlošću kakva je uistinu bila – nema sreće. Ni budućnosti ni potomstvu tih što najglasnije lome ruke, zazivajući „nikad više“.

Marijan Vogrinec
Autor 28.1.2020. u 12:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija