Minimalističke tajne

Gradimir Gojer
Autor 15.12.2016. u 12:06

Minimalističke tajne

foto: bookstation 

Redateljski zapis u povodu rada na predstavi „Dobri ljudi u vremenu zla“,  u produkciji NVO Gariwo, Sarajevo 

U zrelim godištima svoga redateljstva, vjerojatno je to i paradoksalno (??), upoznajem vrstu teatra koji nosi predznak dokumentarnosti. Nije jednostavno niti u pisanom obliku, a posebice u kazališnom iskazu, pričati priču a da ona bude zanimljiva, da eventualno zaintrigira i onog čitatelja ili gledatelja koji nije niti čitatelj, niti gledatelj na zadatku…

Moj prvi susret sa briljantnim karuselom svjedočanstvenih storija, koje je poput najljepšeg smilja i bosilja po ratnoj BiH sakupila i u knjigu strasno složila Svetlana Broz, ukazao mi se kao mogući moj start u ovoj zahtjevnoj teatarskoj disciplini.

Na početku je bilo jasno: inscenacija monologa u većem dijelu i dijaloga manjim dijelom neće trpiti nikavu nametnutu teatarsku stilizaciju… Ali je bilo jasno i to da dokument moramo oživljavati saobrazno njegovoj dokumentarno-literarnoj suštini, a to praktično znači i redatelj i glumac moraju bar za vrijeme trajanja priprema za ovu predstavu živjeti životom onih ljudi koji su svoje sudbe, tragične u mjeri ratnih dešavanja, posudili likovima koje je Svetlana Broz katkad skicozno, a najčešće ljudski razbokoreno ponudila, prije svega kao literarno-dokumentarnu gozbu, a potencijalno i kao scenski symposion.

Na startu sam uvidio da buduća predstava mora, ne iz razloga trendiranosti niti bilo kakvih kazališnih moda, proteći u minimalističkoj intonaciji. Tako sam u radu sa glumcima (Irena Mulamuhić, Jasna Bery, Aida Bukva, Mirza Mušija i Nerman Mahmutović) insistirao na minimalističkoj gesti, pokretu, minimalnom korištenju rekvizita, a scenografski okvir sveo sam, uglavnom, na one razmjere koje preferira Piter Bruk, dakle prazan prostor!

Samo na taj način moguće je da draguljna ljudskost, koju emaniraju osobe što su Svetlani Broz povjeravale svoje tragične sudbe, postane scenski autentičnom, teatarski aktivnom i zanimljivom.

I glazbeni sloj predstave Dobri ljudi u vremenu zla koristi se tek naznakama pri čemu dominira ozbiljna glazba europske provenijencije, ali nikada kao ilustracija, već samo u sferi stvaranja naznaka atmosfere.

Dugo smo raspravljali kako u leksički potpuno autentičnom smislu bojiti pojedine replike likova? Ilustrativan primjer za to je prijedlog glumca Mirze Mušije da svoj lik liječnika iz Mostara boji mostarskim dužinama i mostarskom akcentuacijom… Otklonio sam u trenutku tu mogućnost, ali sam glumcu dozvolio da u prvoj rečenici oboji mostarski ovaj svoj glumački iskaz. Dalje je, naravno, na sceni bio prisutan književni govor, što je bilo i logično, osobito u slučaju ovog hercegovačkog liječnika i njegove scenske inačice.

Dokumentaristički sloj predstave blago sam, opet minimalistički, sijenčio nekim asocijativnim elementima scenografije, poput maskirne odore, ali kao dijela scenografije, a ne kostimografije, čuturice, ratnih svijećnjaka…

Takav pristup upravo je osiguravao ono što je temeljna nakana mog koncepta u ovoj predstavi da ljudska riječ i autentična misao stradalnika – heroja izbije u prvi plan i postane dijelom ne samo sjećanja onih koji su golgotske prizore ponijeli zauvijek u svojim mislima i srcima već i svakog potencijalnog gledatelja naše predstave.

Gradimir Gojer
Autor 15.12.2016. u 12:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija