Neka pati kome smeta, RH je prvak na začelju svijeta

Marijan Vogrinec
Autor 28.12.2021. u 11:53

Neka pati kome smeta, RH je prvak na začelju svijeta

Foto: Milan Sabic/Pixsell

Činjenica da u Bijednoj Našoj dnevno umire od šezdesetak do više od 70 ljudi raznih dobi i čak bez komorbiditeta daje novu dimenziju demokraciji. Ali i tomu kako vladajući HDZ/Plenković poimaju svoju odgovornost u toj katastrofičnoj priči s margine sudnjega dana. A sad, kako će objasniti općinstvu epidemijsku erupciju nakon masovki na slavljima za Božić i Novu godinu – drugi je par rukava. Vuče na licemjerje i epidemiološku neozbiljnost premijerov poziv građanima u povodu tradicionalnih vjerskih i svjetovnih slavlja koncem godine – „pozivam sve na odgovornost“, je li –  dok se sâm ponaša vrlo neodgovorno: dopustio je masovna javna okupljanja koja nitko ne može kontrolirati, produžio rad ugostiteljskih objekata do pred jutro, a cijeli se svijet dodatno zatvara, otkazuju se sportske priredbe i avionski letovi, Izrael počinje masovno cijepiti svoje žitelje i četvrtom dozom… U Bijednoj Našoj, gdje je cijepljeno tek 55 posto ukupnog stanovništva, ni sama se vlast ne drži toga što zahtijeva od drugih, ali se, sic transit, je li, čudom čudi zašto joj gro ljudi ne vjeruje i praktično svaki drugi žitelj pruža žestok otpor stožerškim mjerama.

Piše: Marijan Vogrinec

Frka u Bijednoj Našoj: parlamentarna je stranka Most nezavisnih lista upravo okončao prikupljanje potpisa za svenarodni referendum protiv tzv. Covid-potvrda, epidemioloških mjera i za ukidanje paradržavnoga Nacionalnog stožera Civilne zaštite koji zapravo – po vladinim interesnim naputcima – regulira dnevni život tzv. malih/običnih ljudi. Navodno, Most je skupio više od 400.000 potpisa građana, što je više od obaveznih 10 posto biračkog tijela za raspisivanje referenduma, sada provjerava jesu li svi ispravni i prikupljeni zakonito te će ih ovih dana, kažu, dostaviti tzv. Visokom domu radi referendumske provedbe narodne volje. Predsjednik RH Zoran Milanović podržao je taj najdemokratskiji oblik izjašnjavanja o pojedinim političkim/upravljačkim rješenjima vladajućih u epidemiološkoj krizi, ali je zamjerio Mostu što istodobno nije pozvao ljude na cijepljenje budući da je cjepivo – zasad, i kakvo jest da jest manjkavo – jedini način zaštite od masovne zaraze sve novim i novim te sve opasnijim sojevima bolesti SARS-CoV-2. Istodobno, Milanović je bio ponovno razgoropadio premijera Andreja Plenkovića tvrdnjom da Mostov referendum neće proći je će ga HDZ opet onemogućiti, ukrasti, je li, „zbog nekoliko pogrešaka“ u zakonom zadanoj proceduri ili proglašavanjem neustavnima jednog ili obaju referendumskih pitanja.

Naime, predsjednik Ustavnog suda RH je Miroslav Šeparović, bivši HDZ-ov ministar pravosuđa, koji kontrolira ustavnosudsku većinu, također sudce izabrane iz HDZ-ove kvote, za jedan glas veće od SDP-ove (šest sudaca), pa… Plenković se pak rukama i nogama trsi uvjeriti javnost kako HDZ nema veze niti će imati s bilo kakvom opstrukcijom referenduma, tvrdi da se prebrojavanje prikupljenih potpisa može obaviti i javno na Markovom trgu između vladinih i saborskih odaja, da može sudjelovati i sâm Milanović ili netko koga on izabere, ali da će se prethodno provjeriti vjerodostojnost svakog pojedinog potpisa. Predsjednik RH je unaprijed odbio taj poziv, a premijer je sarkastično odgovorio retoričkim pitanjem: kako Milanović unaprijed, na neviđeno znâ da je Most prikupio dovoljno potpisa za referendum i kako znâ da će HDZ „opet pokrasti referendum“ koji mu ne odgovara? „Pa vlast će Mostu ukrasti referendum, tko drugi!“ – ironizira Milanović. „Hrvatska biskupska konferencija!? Sumnjam na HDZ jer su oni skloni takvi stvarima. Tko krade taj i laže. Kako će ukrasti? Tako da nitko ne vidi. Obezvrijediti potpise, proglasiti nevažećima. Nemate dovoljno, krali ste, varali ste… Vjerojatno imaju dva ili pet duplih potpisa, pa će im reći da ništa ne valja. To se tako radi, to su prokušane metode. Pa imate posla s lopovima, helou!“

Pravo na zdravlje

Premijeru Plenkoviću, međutim osobit su balvan u oku Mostov protivnik tzv. Covid-potvrda i stožetokracije Nino Raspudić i „brat mu blizanac“ s Pantovčaka Milanović s kojima nikako ne izlazi na kraj. Neki ih je dan već proglasio i „jednom osobom“, iako se ta dvojica žestokih aktera tzv. protustožeraške revolucije razlikuju u bitnom: predsjednik RH je otvoreni pobornik cijepljenja („Cjepivo je nezamjenjivo, čuva živote i zdravlje; to je najveći doseg medicine u povijesti“). Mostovci to guraju pod tepih i time se kockaju s masovnom zarazom sugrađana, prebukiranjem bolnica, ali i enormnim brojem smrtnih ishoda dnevno – već sada od šezdesetak do više od 70 – što znači da apsolutna sloboda izbora, ljudsko pravo osobna izbora hoće li se netko cijepiti, testirati, nositi masku, dezinficirati ruke, držati razmak od drugih ljudi i posjedovati tzv. Covid-potvrdu ili neće nije i ne smije biti važnije od znanstveno dokazanih, pa preporučenih ili pak zakonom obavezanih načina kolektivne zaštite. Osobna sloboda izbora nije apsolutna, seže samo do granice do koje ne ugrožava tuđu slobodu i, u pan/epidemijskom slučaju, pravo na zdravlje drugih ljudi.

U protivnom, cijela ta priča o ljudskim pravima i slobodama nema smisla. Vodi u anarhiju u kojoj pak usustavljen ljudski rod nema šanse. To valjda ne žele ni sami mostovci čiji saborski zastupnici – vidi licemjerja – dolaze na zasjedanja u tzv. Visoki dom s tzv. Covid-potvrdama, jer su cijepljeni ili preboljeli koronu, testiraju se, nose maske, dezinficiraju ruke i koliko-toliko drže međusobne razmake, svoje ukućane vode ili im preporučuju cijepljenje, a javno se bore protiv svega toga pod zastavom stožeraške diktature. Nema logike. Zašto? Zato što, zapravo, nije posrijedi problem pro ili antiepidemioloških mjera, pitanje ljudskih prava na zdravlje je samo celofan u kojemu se krike politikantska bomba: udar na vlast i smjenu tih i takvih u Banskim dvorima i saborske tzv. stabilne većine. Referendum ima poslužiti za ustavnu promjenu, kojom bi se oktroiralo odlučivanje o tim pitanjima dvotrećinskom (101 glas), a ne relativnom većinom (76) i tada vladajući ne bi imali šanse budući da ni u snu ne mogu računati na dvotrećinsku saborsku potporu vladinim rješenjima.

A takva bi okolnost ne samo bila pogubna za vladajući HDZ sa šakom, je li, marginalaca (Milorad Pupovac, Radimir Čačić, Dario Hrebak…), dizača „partnerskih“ ruku nego i za svaku drugu vlast koja u ovako košmarnom rasporedu političkih opcija također ni u snu ne bi dobila potporu bar 101 zastupnika. U neprirodnom međustranačkom šaketanju u sabornici nije važno je li neki prijedlog vladajućih dobar ili najbolji za državni interes, nego je važno biti oporbeno – protiv. Pa si protiv kada si u oporbi, a za to isto protiv kada si na vlasti ili „partner“ u vlasti!? Suludo, ali istina je. Primjera je o-ho-ho. I zato država trokira u leru, ne može naprijed, jer u Bijednoj Našoj ne vrijedi logika da više ljudi više znâ budući da onaj/oni na vlasti znaju sve, a onaj/oni u oporbi ne znaju ama baš ništa. I ne treba ih slušati. Ljepša je i vladajućem uhu ugodnija jeziva škripa trokirajuće mu države, pa… Dok ide, ide? Aktualna koronakriza globalnih razmjera, ma koliko zastrašujuća, u Bijednoj je Našoj pokazala nakazno lice time što je radikalnija tzv. desnica preko noći zamijenila (privremeno?) svoju zlu proendehazijsku egidu za antivaksersku, antimaskersku, anti, anti, etc., pa su se sada epidemijska zbilja i društvena zajednica rascijepili na pro i antivaksere. Više nikoga ne zanimaju ustaše i partizani – istini za volju, nikoga razumnog nisu zanimali ni dosad – nego jesi li ili nisi za tzv. Covid-potvrde, cijepljenje, maske, testiranje… Jesi li za Plenkovića i Beroša ili si za Milanovića i Raspudića. Glupost na entu, ali takvi smo i tu se ništa ne može, jer trknuti vođe stalno prihranjuju to nezdravo s(r)tanje.

Broj mrtvih od bolesti SARS-CoV-2 u Bijednoj Našoj debelo je premašio 12.000 duša i crna spodoba s kosom na ramenu nezaustavljivo juriša uzeti i 13.000-ti otkos. Već sada, kao da je u nepune dvije godine izumro cijeli Rovinj, ili Krapina, ili cijela općina Popovača, ili pak dvije općine Marije Bistrice, ili… Bijedna je Naša tom crnom statistikom u samomu svjetskom vrhu (visoko 10. mjesto) prema broju stanovnika, a brojem necijepljenih u postotku su samo četiri europske zemlje lošije od RH. Tko je kriv za to? Ministar zdravstva Vili Beroš je svojedobno odgovorio kad su ga novinari pitali za nevjerojatno velik (18 ljudi) pomor u splitskom domu za stare i nemoćne: „Kriv je virus!“ Beroš je višekratno, zajedno s premijerom Andrejem Plenkovićem i arogantnijim dijelom paradržavnog Nacionalnog stožera Civilne zaštite, sugerirao da su krivi građani. Jer se, je li, „ne drže propisanih epidemioloških mjera i ne odazivaju pozivu na cijepljenje“. Vladajući ni u primisli – pojedinačno od tzv. prvoga među jednakima do zadnjega posilnog uz prve – ne bi pred streljačkim strojem priznali ni minimum vlastite krivnje.

Kako gazdama pogledati u oči?

A Bijedna Naša više nema među živima ni toliko duša za napučiti jedan Rovinj, ili Krapinu, ili općinu Popovaču, ili dvije općine Marije Bistrice, ili… Da se glede&unatoč gorko našalimo itekako živom ironijom budući da ta crna spodoba s kosom na ramenu nezaustavljivo juriša otkositi 13.000. i vrag će znato koji još otkos, premijer se može zagrliti sa zdravstvenim ministrom Berošem, prvim polit-„epidemiologom“ Davorom Božinovićem i inim stožerašima te grlato raspaliti onu barunski raspamećenu: „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta,/ Neka samo suze rone, jer mi imamo šampione/ MI SMO HRVATI, BIT ĆEMO PRVACI!/ Neka pati, kome smeta, hrvatska Hrvatska je prvak svijeta,/ Nek hrvatska zvona zvone, mi imamo šampione“ ili arlauknu jednako ne-pametno Gibonnija: „Mi smo prvaci,/ Bog i Hrvati…“Jebeš prvake, je li, koji su prvi ili među prvima u nečemu lošem, zazornom… Budi prvi ili među prvima, je li, na postolju u onomu čemu se divi cijeli svijet. Ili uže društvo.

Neće biti da su mase tzv. malih/običnih ljudi krive što smo prvi ili među prvima po necijepljenju, bujanju zaraze, politikantskim zloporabama epidemije i širenju nadriliječničkog nepovjerenja u znanost. Dok ljudi oko nas i dalje umiru kao muhe, zapadne farmaceutske industrije zadovoljno trljaju ruke zbog enormnih zarada na još nedopečenu cjepivu, testovima i priručnomu materijalu, a korumpirani/nesavjesni svjetski političari bildaju farmaceutima profite političkim diskriminiranjem jednako vrijednih ruskih i kineskih cjepiva te se beskrupulozno kockaju ljudskim zdravljem. Jer im zdravlje ljudi nije među prioritetima važnije od megakorporativnih profita, a te činjenice također nisu nevažne što je antistožeraško nepovjerenje u Bijednoj Našoj poprimilo velike razmjere i vrag će znati kako je uopće još moguće zaustaviti kotrljajuću lavinu. Naravno da se vladajući u RH ne plaše referenduma protiv tzv. Covid-potvrda i stožeraške diktature, jer je unaprijed jasno – ne mora nam Milanović otkrivati već otkrivenu Ameriku – da će Plenković iskoristiti sve upravljačke/političke alate za spriječiti ga.

U protivnom, kako bi pogledao u oči nadređenoj Ursuli von der Leyen i inim gazdama Bijedne Naše u Bruxellesu, kolegama iz država tzv. prve brzine koje – dok on kukavički otpušta ručnu masovnim okupljanjima za Božić i Novu godinu – stežu remen, zaoštravaju oprez od tzv. omikron soja virusa SARS-CoV-2 i drastično postrožuju epidemiološke mjere. Tzv. Covid-potvrde ne dovode se u pitanje nigdje na najvišim razinama državnih, ali i eurounijske vlasti unatoč žestokim prosvjedima dijela ljudi, antivaksera, anarhista ikojekakvih još ukopanih u protuznanstveni rov. Bilo je jezivo gledati/slušati neki dan redikuloznog mostovca iz Rijeke Marina Miletića, bivšeg vjeroučitelja i neuspješnog kandidata za poziciju gradonačelnika lučkoga grada, sada na više no izdašnoj plaći saborskog zastupnika, kada kaže da se „trese od sreće“ što smo prikupili „dovoljno potpisa za referendum“, a svatko bi se s makar dva zrna soli u glavi morao itekako tresti pri pomisli kakav bi masovan pomor nastao u zemlji da uistinu kojim slučajem uspije jedan takav referendum.

Za koji slučaj pak vlada također ima itekako učinkovite alate za ozakoniti i – najstrožu strogoću. Npr., bez pardona i iznimke, ozakoniti cijepljenje svih građana. Po onoj, je li, na ljutu ranu ljutu travu, pa… Komu krivo, komu milo, jer bez zdrave kritične mase ljudi i funkcioniranja ekonomije društvo ne može opstati. Pa onda proklamirana i ustavno oktroirana ljudska prava i slobode možeš objesiti mačku o rep. Toliki koji su jedva jedvice preboljeli koronu, pa možda imaju i teške/dugotrajne posljedice po zdravlje mogli bi štošta reći mostovcima o (ne)cijepljenju i tima što po ulicama i trgovima šire protuvladin/protustožeraški bijes. Umrli i dnevno umirući na respiratorima stjecajem tragičnih okolnosti to nisu u stanju, a Nino Raspudić, Marin Miletić i takvi uporno odbijaju premijerove pozive da s ministrom Berošem razgledaju odjele s respiratorima na kojima u zloslutnoj tišini umire više no svaki drugi oboljeli od korone. Lako je, je li, tuđim nježnikom gloginje mlatiti, ali kad ti virus SARS-CoV-2 provali u obitelj i počne činiti zlo, kasno se jebenom kajati. Kamoli baviti nekakvom stožerkracijom koja pak dobiva sasvim drukčije značenje kada, što se reče, vrag dođe po svoje.  

„Tema o kojoj su uopće pokrenuli referendum toliko je iracionalna da ne mogu vjerovati da uopće razgovaramo o tome“, kazao je ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi Josip Aladrović. „Očito to njihovo dosadašnje sijanje straha, a kasnije možda i sijanje smrti takvim inicijativama rezulatira njihovim određenim postupcima.“ Ni Plenković nije štedio mostovce nakon što su se „tresli od sreće“ zbog potpisa ljudi koji žele referendum: „Vidjet ćemo koliko je potpisa“, kaže, „ja ih nisam vidio. Budući da je riječ o ljudima koji su i sami u Saboru rekli da su pogriješili, da su sve okrenuli protiv sebe… Samo su rekli da je to bezveze. To je njihova igra, igraju se ljudima. Nagovorili su neke volontere da stoje danima po cesti i skupljaju potpise. I da se referendum dogodi i promijeni Ustav RH (Most traži da se u čl. 17. ubaci „pandemija“, što podrazumijeva dvotrećinsko odlučivanje u Saboru, op. a.), neće se ništa promijeniti. Nećemo mi sad kao vlada u pandemiji koja traje dvije godine promijeniti način odlučivanja.“

Kapitalizacija nula bodova

Premijer također ironično podbada Most: „Ako su skupili dovoljno potpisa za referendum, kao što tvrde, zašto ih ne predaju radi daljnjeg postupka!? Inače, dosta toga nije dobro regulirano u tom postupku, pa idemo na izmjene i dopune Zakona o referendumu. Recimo, kad su izbori, birališta su otvorena od 7 sati, u 19 se zatvaraju, pada giljotina, tko je glasao, glasao je, odmah se prebrojavaju glasovi i objavljuje rezultat. Sada, kad je riječ o referendumu, danima se i tjednima mogu prikupljati potpisi, a potom valjda i tri godine sređivati liste, brojiti i što ja znam što sve činiti dok se konačno predaju Saboru… Mislim da to nema smisla.“ Već je i prije bilo prijedloga za promjene referendumskih paragrafa – npr. koja se pitanja ne bi smjela ni postavljati za izjašnjavanje, recimo, o nacionalnoj sigurnosti, etničkoj ravnopravnosti, rodnoj ili kojoj inoj diskriminaciji, etc. – ali zahtjevi su se s vremenom utišali. E sada, kad Mostova inicijativa baš dira u srce HDZ-Plenkovićevu politiku i propituje njihov opstanak na vlasti, naprasno je aktualizirana izmjena referendumskih paragrafa? Je li, kaže mudar pûk, koga svrbi taj se češe. A Plenkovića uistinu svrbi.

Novinar portala Index.hr Gordan Duhaček drži da je „pitanje hoće li Most moći na tome kapitalizirati na izborima za tri godine“ budući da su „birači zaboravljivi, a možda i pandemija bude gotova, pa nikoga više neće biti briga za Covid-potvrde“. Duhaček je glede&unatoč, je lipitao ustavnog stručnjaka Matiju Miloša s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (doktorirao je disertacijom o referendumu) o tomu što je sada moguće očekivati da slijedi. „Prije svega“, kaže profesor Miloš, „treba podsjetiti na to da je referendumski postupak u Hrvatskoj izrazilo podnormiran. To znači da nedostaju mnoga pravila postupka koja bi bila potrebna da se smanji mgućnost zloupotrebe pojedinih njegovih faza. U pripremi je novi zakon o referendumu koji tek treba stupiti na snagu, ali za sada se primjenjuje trenutno važeći Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave. On, blago rečeno, ne zadovoljava.“ Na valu te tvrdnje je i Plenkovićeva izjava novinarima.

Profesor Miloš navodi nekoliko neuralgičnih točaka u kojima sadašnji zakon izaziva brojne probleme, a najnezgodnije je to što „nije predviđeno točno postupanje s potpisnim listama. Propisano je da organizacijski odbor koji stoji iza referenduma treba prvo utvrditi je li prikupljeno dovoljno potpisa. Ako utvrdi da je tome tako, treba dostaviti liste predsjedniku Hrvatskog sabora. Točni rokovi za inicijalnu koju trebaju izvesti organizatori nisu propisani, ali nisu propisani ni vremenski okvir, nadležna tijela, kriteriji ni način provjere koju trebaju provesti tijela javne vlasti. Ono što postoji jest rok u kojem Ustavni sud treba odlučiti o ispunjenju pretpostavki za raspisivanje referenduma i ustavnosti referendumskog pitanja, a to je 30 dana od kada takvu odluku od njega zatraži Hrvatski sabor. Taj je rok predviđen Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu“. Prema tome, taj labirint od inicijative za referendum i skupljanja potpisa do trenutka kada će tzv. Visoki dom (HDZ/Plenković posredstvom, je li, svog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića) zatražiti tu odluku Ustavnog suda RH (pod izravnom kontrolom HDZ-a) proteći će cijeli Tihi ocean ispod Savskog mosta u ‘rvackoj metropoli i možda se više nitko neće ni sjećati da je nekada netko tražio narodno izjašnjavanje o neodrživosti tzv. Covid-potvrda, epidemioloških mjera i nekakvoga stožerokratskog terora, pa…    

Time postaje jasnije i to zašto se premijer Andrej Plenković podsmijehuje mostovcima koji se „tresu od sreće“ zbog obilja referendumskih pospisa: „Znaju da nemaju šanse s tim referendumom, ali žele biti politički vidljivi, što inače nisu koliko bi željeli“. Po svoj je prilici Mostov referendum na vrbi svirala na što sugerira i odgovor profesora Matije Miloša: „Imajući u vidu trenutnu neuređenost postupka provjere potpisa, jasno je da sada nije moguće definirati datum na koji će se eventualni referendum održati. Postoje države (npr. Švicarska, op. a.) u kojima je taj postupak uređen tako da se taj datum može predvidjeti unaprijed, ali Hrvatska nije jedna od njih“. Prostor zloporaba svake vrsti širom je otvoren, sve do zloguke Milanovićeve tvrdnje o tomu kako će „HDZ pokrasti Mostov referendum, jer oni koji kradu – i lažu. Takvi su, helou!“ Profesor Miloš pak drži da postoje i postupci kojima se može staviti pod kontrolu svaki pokušaj krađe i zloporabe referendumskog postupka, ali…

Vlast je vlast, je li, pa i kada je o kontroli zakonitosti riječ. Šteta je, kaže, što se i ovaj referendum nije moglo organizirati po novom zakonu, „jer trenutni predstavlja pravni Divlji zapad“. Komu odgovara Divlji zpad? Pa revolverašima i lopovima što ih naručuju da im čuvaju lopovsko debelo meso i štite opljačkano siromašnim farmerima. Zna se, je li.

Neodgovorna odgovornost

Bez obzira na to što na referendumu jamačno ne bi prošlo ni prvo pitanje (da se u čl. 17. st. 1. Ustava RH uvrsti riječ „pandemija“), kamoli drugo (da se iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti izbaci Nacionalni stožer Civilne zaštite kao tijelo koje može odlučivati o mjerama što bitno ograničavaju ljudska prava i slobode), logično je pretpostaviti da u neravnopravnoj borbi Mosta što se „trese od sreće“ i premijera/vlade (koji ipak nisu isprepadani prikupljenim potpisima, kako tvrde mostovci) vlasti neće rizikovati s tom referendumskom lutrijom. Plenković najbolje znâ zašto neće, a ta apriorna spoznaja nema nikakve veze sa strahom od Mostovih marginalaca na čelu s bračnim parom Raspudić. Činjenica da dnevno umire u Bijednoj Našoj od šezdesetak do više od 70 ljudi raznih dobi i čak bez komorbiditeta daje novu dimenziju demokraciji. Ali i tomu kako vladajući HDZ/Plenković poimaju svoju odgovornost u cijeloj toj katastrofičnoj priči s margine sudnjega dana.

A sad, što će i kako objasniti općinstvu epidemijsku erupciju nakon masovki na slavljima za Božić i Novu godinu – drugi je par rukava. Pa malo vuče na licemjerje i epidemiološku neozbiljnost premijerov poziv građanima u povodu tradicionalnih vjerskih i svjetovnih slavlja koncem godine – „pozivam sve na odgovornost“, je li –  dok se sâm ponaša vrlo neodgovorno: dopušta masovna javna okupljanje slavljenika što nitko ne može kontrolirati, produžuje rad ugostiteljskih objekata do pred jutro, a cijeli se svijet dodatno zatvara, otkazuju se sportske priredbe i avionski letovi, Izrael počinje masovno cijepiti svoje žitelje i četvrtom dozom… U Bijednoj Našoj, gdje je cijepljeno tek 55 posto ukupnog stanovništva, ni sama se vlast ne drži toga što zahtijeva od drugih, ali se, sic transit, je li, čudom čudi zašto joj gro ljudi ne vjeruje i praktično svaki drugi žitelj pruža žestok otpor stožeraškim mjerama.

Marijan Vogrinec
Autor 28.12.2021. u 11:53