Nema tu “ali”

tačno.net
Autor 28.8.2014. u 11:25

Izdvajamo

  • Iz istih razloga zbog kojih današnji migranti neprestano mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju cijelog svijeta. Gastarbajter je vrijedan proučavanja jer je bio i ostat će persona non grata u svijetu kojeg stvara
  • figura traumatskog kontinuiteta između jugoslavenske prošlosti, hrvatske sadašnjosti i neke bezimene budućnosti
  • utvara koja nas podsjeća na prošlost koju smo zaboravili i ukazuje na budućnost prema kojoj jurimo, ali od koje okrećemo glavu.

Povezani članci

Nema tu “ali”

Boris Buden u zagrebačkom Tehničkom muzeju održao je predavanje Povratak je ideološka smicalica: Remembering gastarbajters.

Piše: Ante Jerić, Kulturpunkt

Traktor doprema radnike pred upravitelja nekog poljoprivrednog dobra. Džimi Barka dolazi s druge strane da pita što će i kako će dalje. Upravitelj mu govori ono što bi njemu, i onima u kamionskoj prikolici, trebalo biti očito: “Posao je završen, dobili ste pare, snađi se”. Džimi pokušava podignuti glas, uspije izustiti samo jedno “ali”, nakon čega ga upravitelj, očito već iskusan u ovakvim situacijama, odlučno presiječe: “Nema tu ali, idi u fabriku, varoš, nisam ja tu ničija zadružna baba”. Prikazivanjem prve scene iz filma Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo, “jugoslavenskog Do posljednjeg daha“, Boris Buden je prošle subote zaključio svoje predavanje naslovljeno Povratak je ideološka smicalica: Remembering gastarbajters. Kakve veze ima Džimi Barka s gastarbajterima? Onaj tko razumije narav te veze, razumije i neumornu kritiku postkomunističkog diskursa koja već dugo obilježava Budenov rad.

Ono što vidimo u prikazanoj sceni su radnici na poljoprivrednom dobru. Radi se o ljudima koji nisu seljaci, o najamnim radnicima, o nadničarima koje poslodavac isplati po završetku ugovorenog posla i raspusti nakon čega se oni pridružuju vojsci nezaposlenih što luta u potrazi za novim poslom. Ono što ne vidimo je društvo koje je obećavalo posao i brigu za svakog svojeg člana. Kakva briga? Ta, lijepo je upravitelj poljoprivrednog dobra rekao, nije on ničija zadružna baba! Kad takvu rečenicu čujete iz usta socijalističkog poslovođe, nije teško shvatiti da se on zapravo ruga onom što bi nominalno trebao biti razlog njegovog vlastitog postojanja. Kad takvu rečenicu čujete danas, a svi je slušamo svakog dana u raznim varijacijama, već ste odavno shvatili sve što ste trebali shvatiti – jaz između onog što nam je pruženo i onog što nam je obećano, barem u ovom pogledu, više ne postoji: nema društva koje će vam obećati posao, nema nikoga da se brine o vama, na svako vaše ‘ali’ bit ćete otpravljeni s “nema tu ‘ali’, idi!” Džimi nije daleko otišao. Ne očajava on zbog nemogućnosti da nađe posao, čak se zna i pohvaliti da je isuviše lijen da bi radio. Džimi je nesuđeni gastarbajter, ali lako je zamisliti nekog tko je sjedio u onoj kamionskoj prikolici kako, nakon neuspješne potrage za poslom, doista odlazi na rad u inozemstvo.

Nezaposlenost je, kako smo vidjeli, glavni problem. Unutar postkomunističkog diskursa na nju se gleda kao na posljedicu zakazivanja socijalističke ekonomije koja nije mogla ljudima osigurati posao koji im je obećavala. Tako su sudbine gastarbajtera pridružene brojnim drugim nesretnim sudbinama ljudi koji su iz drugih razloga patili pod socijalizmom. Buden se odlučno suprotstavlja ovakvom postavljanju problema. Njegova teza je vrlo jednostavna: smisleno proučavanje slučaja jugoslavenskih gastarbajtera nije moguće unutar postkomunističkog ideološkog uokvirivanja gdje promašena kritika komunizma služi samo kako bi se izbjegla doista potrebna kritika kapitalizma. Da bismo razumjeli slučaj gastarbajtera potrebno je napustiti postkomunistički i prihvatiti antikapitalistički okvir. Održivost teze od tog trenutka ovisi o njegovoj sposobnosti da nas uvjeri kako su tržišni obrasci proizvodnje preuzeti iz kapitalističkih zemalja odgovorni za nezaposlenost u jednoj socijalističkoj zemlji kakva je Jugoslavija bila.

Buden nas podsjeća, ponekad prebrzo s obzirom na višefazni karakter procesa, da je Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom pošla vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma što je ubrzo dovelo do uvođenja tržišta. U prvim godinama federalna je vlast diktirala osnovno planiranje, dok je planiranje na nižim razinama prepušteno poduzećima i njihovim udruženjima prema zakonu ponude i potražnje. U tim godinama produktivnost rada je konstantno podizana kombinacijom djelovanja radničkih savjeta odozdo i ekonomskoga planiranja odozgo, pa se Jugoslavija u pedesetima ubrajala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Kako je vrijeme odmicalo, osnovno planiranje u vidu razvojnog plana za čitavu zemlju polako je zanemareno i na koncu napušteno. Treba stalno imati na umu mnoge razloge zbog koji je planiranje postepeno potiskivano. Među njima je vrlo vjerojatno najvažniji katastrofalna poratna situacija koja je zahtijevala brzu industrijalizaciju, a u situaciji bez početnog kapitala industrijalizacija je postala proces ovisan o stranim devizama. Njih se moglo namaknuti samo kombinacijom pozajmljivanja novca u inozemstvu i izvoza u inozemstvo pri čemu su oba tipa djelovanja podrazumijevala sve snažniju ovisnost o kretanjima na svjetskom tržištu. Zajmovi MMF-a i Svjetske banke u prvo su vrijeme, zahvaljujući ogromnim stopama gospodarskog rasta, lako otplaćivani. Uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a uz stabilan ekonomski rast glavnih trgovinskih partnera poticaj brzome razvoju jugoslavenske industrije bio je neupitan. Integracija u svjetsko tržište koja je omogućila poslijeratni privredni uspon pokazat će se kontraproduktivnom sa svakim sljedećim desetljećem. Orijentacija privrede prema izvozu povezana je s uvozom jeftinih sirovina koji je trebao stimulirati domaća proizvodna poduzeća da podignu nivo produktivnosti i smanje troškove proizvodnje. Bit privredne reforme provedene 1965. godine bilo je upravo podizanje produktivnosti i smanjenje troškova proizvodnje što se najbrže moglo postići kako natjecanjem između samih poduzeća na domaćem tržištu, tako i njihovim izlaganjem pritiscima svjetskog tržišta. Organiziranje ekonomije oko tržišnog natjecanja koje osim poduzeća uključuje i domaće financijske institucije onaj je korak kojeg, isključivo za potrebe Budenovog izlaganja, možemo proglasiti odlučnim priklanjanjem kapitalizmu. Poduzeće, čije djelovanje više nije bilo usmjereno zahtjevima federacije kao neke više instance, dobilo je veću slobodu u raspolaganju viškom dohotka koju je koristilo za kapitalno-intenzivne investicije ili, jednostavnije rečeno, povećanje prihoda na štetu zapošljavanja. Sada možemo odgovoriti na glavno Budenovo pitanje: zbog čega su se gastarbajteri iz Jugoslavije, jedne socijalističke zemlje, uopće našli u kapitalističkim zemljama? Zbog nezaposlenosti koja je postajala sve veći problem. Taj problem je riješen tako da su otvorene granice pa se teret viška radne snage prebacio na međunarodno tržište rada. Problem onog tko želi živjeti od svog rada, ali nema gdje raditi upravitelj poduzeća riješio je vrlo lako: “Nema tu ali, idi vani, nisam ja tu ničija zadružna baba”. Svi smo čuli ovu rečenicu. Slučaj gastarbajtera nije važan samo zato što je očito povezan s poviješću propalog komunizma, nego i zato što je povijest propalog komunizma, unatoč svim specifičnostima gastarbajterstva kao historijskog fenomena, povezana s prošlom i aktualnom kapitalističkom stvarnošću.

Buden je tijekom izlaganja argumenata u prilog osnovnoj tezi načeo novu temu, prema njegovu mišljenju, u dosadašnjim istraživanjima nepravedno zapostavljenu; radi se o ekonomskoj, političkoj i kulturnoj diskriminaciji jugoslavenskih gastarbajtera unutar vlastite zemlje. Migracije unutar zemlje uvjetovane raskolom na njen sjever i jug pratile su klasne borbe, nacionalna trvenja i kulturni konflikti. Manja korekcija Budenovom izlaganju sastojala bi se u podsjećanju da, nasuprot onome kako se moglo zaključiti iz njegove prezentacije ovog problema, sve veća implementacija tržišnih mehanizama nije uzrokovala jaz između sjevera i juga zemlje, već ga je (samo) značajno ubrzala. Naime, i u planskom razvoju privrede, sjever – koji je uključivao Sloveniju, Hrvatsku, Vojvodinu i užu Srbiju – svjesno je favoriziran na račun juga. Nerazvijena infrastruktura bila je teško savladiva prepreka privrednom razvoju južnih republika. Željezničke mreže, preduvjeta za industrijalizaciju, nije bilo u velikom dijelu Makedonije, Kosova i Crne Gore. Iz tog razloga, vrh partije koji je donosio razvojni plan u siromašnoj, ratom opustošenoj zemlji, odlučio je podijeliti privredne funkcije tako da južne republike jeftinim sirovinama opskrbljuju izvozno orijentirane tvornice smještene uglavnom u sjevernim republikama uz obećanje da će jednom i na jug doći red. Tržište, u svojstvu mehanizma za prenošenje natjecateljskog pritiska koji nužno proizvodi pobjednike i gubitnike, samo je tijekom šezdesetih godina pogoršalo početno stanje pri kojem je sjever bio znatno razvijeniji od juga. Nejednakost koju proizvodi robna proizvodnja, kombinirana s početnim komparativnim prednostima sjevera naspram juga zemlje, konstantno je djelovala u smjeru osiromašenja juga potičući migraciju jeftine, loše obrazovane radne snage u potrazi za poslom prema sjevernim dijelovima zemlje. Bauštelci koji su podigli Novi Zagreb, primjećuje Buden, nisu bili samo domaći dečki. U takvim okolnostima su za uravnotežen ekonomski, politički i kulturni razvoj zemlje bili potrebni snažni redistributivni mehanizmi, a tržišne reforme šezdesetih godina, kao i administrativne reforme sedamdesetih godina potaknute, između ostalog, nacionalističkim pokretima, krenut će upravo u suprotnom smjeru – u smjeru slabljenja postojećih mehanizama redistribucije; u, najblaže rečeno, krivom smjeru. Da nastavimo pratiti ovaj trag i proučimo diskurs o redistribuciji vrlo brzo bismo uvidjeli koliko su deplasirani legitimacijski mitovi država nastalih na razvalinama Jugoslavije o potiskivanju nacionalnog pitanja u zajedničkoj državi. Buden se i ovaj put obrecnuo o nacionalno pitanje, ali nije previše inzistirao na njemu u kontekstu ovog predavanja. Inzistirati na nacionalnom pitanju, kako god se prema njemu odredili, svjestan je Buden, znači ustupak rezu koji se dogodio početkom devedesetih godina što, htjeli-ne htjeli, implicira čitav niz drugih analitičkih ustupaka. Ako rez ne lociramo u devedesete, nego u reformskoj dekadi kad je uvedeno tržište, onda nam se gastarbajteri ukazuju kao figura kontinuiteta.

Buden kaže, a treba mu vjerovati, da su jugoslavenski gastarbajteri napuštali domove iz istih razloga zbog kojih su se grčki, talijanski i španjolski gastarbajteri u isto vrijeme zaputili u Zapadnu i Sjevernu Europu. Iz istih razloga zbog kojih današnji migranti neprestano mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju cijelog svijeta. Gastarbajter je vrijedan proučavanja jer je bio i ostat će persona non grata u svijetu kojeg stvara; figura traumatskog kontinuiteta između jugoslavenske prošlosti, hrvatske sadašnjosti i neke bezimene budućnosti; utvara koja nas podsjeća na prošlost koju smo zaboravili i ukazuje na budućnost prema kojoj jurimo, ali od koje okrećemo glavu.

tačno.net
Autor 28.8.2014. u 11:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija