Nenad Bunjac: KVRGAVA GODINA

Nenad Bunjac
Autor 29.12.2019. u 16:41

Izdvajamo

  • Uglavnom, hrvatski mediji i političari Bosnu su doticali isključivo kroz zlurade komentare kao što je politički salto mortale Željka Komšića ili o prihvatu bivših ISIL boraca u BIH. Tipa “jesmo li vam govorili?” i nastavili financirati paralelnu vlast u Mostaru jer „bosanski Hrvati imaju dvije Domovine.“ Bosna za Hrvatsku postoji samo kad je treba, a kako stvari stoje, možda je i bolje da tako ostane.

Povezani članci

Nenad Bunjac: KVRGAVA GODINA

Foto: 8tracks

Odavno smo izgubili kontrolu nad vlastitim životima, gadan je to mamurluk i otrežnjenje kad shvatite da vam sudbinu kroji stanoviti XY koji nema snage, niti volje raditi u općem interesu. Malo je životne radosti, ne postoji više hedonističko jednoglasje “samo ljuljaj stara, život se stara, dok je ljudi, bit’ će i para“, svi gledamo prema gore dok svakodnevno gubimo tlo pod nogama. Svijet se ubrzano i dramatično mijenja, jedino smo mi s obje noge u grobovima proteklih balkanskih ratova.

Kvrgava godina. Pomrlo je sve živo nam i znano, vele, ratna generacija potrošila je svoju ljudsku supstancu, većina jedva prevalila pedesetu. Vele i da su sve domorotkinje preselile u velike gradove, navodno se prošli tjedan posljednja udala u Zagrebu. Jedino što je ostalo isto, a nije trebalo jest da se depresija umjesto gandže prodaje na kilo.

Kad dodaš rašireni malograđanski princip da je “trava kod susjeda uvijek zelenija”, onda dobiješ ovu smjesu inhibicija koju živimo. Ljudi negdje drugdje plešu, žive dobre živote, otpor je intrinzičan, ali ustrajan, piše mi frend u Francuskoj “sve formom isto, ali suštinski drugačije”. Ne, obrnuto kako to voli prakticirati croato domesticus.

Srećom, izgleda da smo se dovoljno puta strmospizdili da je čistim trenjem sljepoočnice o armirani beton nastupio društveni konflikt. Vele, godina otrežnjenja, svi se nadaju (pred)zadnja kvrga u nizu. No, puno puta smo vidjeli predvidljive rasplete unatoč obećavajućem zapletu, aktualni predsjednički izbori vonjaju na déjà vu. Osobno, ja bih je samo pustio da priča. Izašao na debatu i odšutio. Sa svakim novim govorom, a godinama ništa novog u mandatu osim skandala, svakim nastupom bi boldirala postojeće društvene razlike između retronacionalne fantamozgorije i slobodno uređenog društva.

Korumpiranog društva oboružanog retronacionanim sustavom vrijednosti u kojem se “igrači poznaju ili su jedni drugima posredno dužni uslugu”, u kojoj se osniva Sud sa širokim ovlastima za jednog društveno neadaptiranog suca, u kojoj ministar policije hitno saziva pressicu o specijalnoj akciji “Žitom protiv kukolja” nakon što su mediji “provalili priču” o dugogodišnjoj uskoj suradnji MUP-a i regionalnog kriminalnog miljea, države koja fingira život članice EU, a djeluje kao testni poligon karijernog diplomata. Izbor između partijske države kojoj je vlast “ležaljka, a ne odskočna daska” ili društva u kojem su odnosi slobodno uređeni na temelju individualnih mogućnosti i prirodnog poretka, s jednakim startnim pozicijama za sve. Državnog aparata koji je servis društvu, garant nesmetanog razvoja, prava na različitost? U kojoj ljudi slobodno stvaraju buku, deklariraju se Klingoncem, sprdaju s “nacionalnim svetinjama”?

No, furiozan svršetak godine, kako to biva u dobrim pričama, započeo je s velikom lovom i opakim momcima te fatalnom ženom koja se uključuje u fabulu tek u presudnom trenutku, kad priča zaglavi.

LETI, LETI, LEEETI. NE LETI.

Bože, k’o da je jučer bilo kad je Ministar obrane početkom godine svečano objavio kako će “izvijestiti Predsjednicu da se čeka samo odobrenje Kongresa SAD, strateškog političkog partnera, da se Hrvatskoj proda dio četvrt stoljeća stare izraelske flota Barak (prerađeni američki lovac F-16). Ipak je to bila njezina inicijativa “ne mogu hrvatsko nebo braniti tri MIG-a”, što će kasnije koštati svakog radnog mjesta tko to Predsjednici spomene.

I evo, šišti mi krv rumena iz otvorenog srca kad se sjetim da smo se kasnije Izraelcima “morali ispričati jer su se oni prvi morali ispričati”, ali ta američka izdajnička guja ujela je u srce hrvatski narod kad je pronašla jedno šestoosamdeset i četiri pravno, vojno, sigurnosna ograničenja na prodaju prerađenih F-16 s poboljšanom izraelskom tehnologijom.

I onda smo do ljeta svjedočili medijskim horor subverzijama u kojima se ispostavilo da im sve fino piše na službenoj stranici Ministarstva obrane USA, kako je u dan stupanja na ministarsku dužnost, Ministar istupio iz vlasništva zaštitarske tvrtke KING ICT, a zadržao većinski portfelj tvrtki kćeri Planet IX koja se registrirala s namjenom “reparacije naoružanja i ratne opreme”. Aeroplanes included.

Pa su Ministra mediji cimali k’o djeca malog Glišu. Ispostavio se da jedan dan priča jedno, drugi dan drugo, ali nitko nije bio siguran jer je sve jednako zvučalo. Ono tipa, “k’o mali je rađe igr’o fudbal, nego iš’o kod logopeda”. Nacionalna samosvijest ga je pukla tek nakon kvarat stoljeća, ali retorika nikada. I kao to nije dosta, Barak saga trajala je dovoljno dugo da doživimo spinove tipa “moramo Izraelcima ponuditi obeštećenje” i njezin neslavan završetak odustajanja od kupnje izraelske flote lovaca. Priča u duhu igrice, “Leti, leti, leeeti?” Ne leti.

Ministar se nakon tog višemjesečnog medijskog “čupanja utrobe”, predbilježio na gastroskopiju i kolonoskopiju, Vrhovnica na rezervni položaj. No, nismo se samo zabavljali, imamo čak i dokaz.

SVE JE POČELO S LOVROM I KRŠĆANSKI NEPRIJAVLJENOM ŠTALICOM

Sjeća li se tko Lovre Kuščevića? Ok, berem, k’o da vi mene pitate tko je Šemsudin Dedić? E, tako nevažan Netko, jedan od partijskih dužnosnika, lagao je prilikom ispunjavanja podataka u imovinskoj kartici i nehotice zakotrljao time for rumble. Mr. Faljen Isus, ispostavilo se, umjesto skromne, kršćanski dolične štalice ima neprijavljenu vilu s bazenom koju nekoliko godina zaredom renta obitelj. “Hvala dragom Bogu da me podario s toliko nekretnina da mi je ponekad teško brinuti o njima, uz časnu ministarsku dužnost.” I pomislio Lovro: “To je to. Neće se valjda na meni kola polomiti”, kad li se ispostavilo da bogom dane nekretnine imaju i neprijavljenog gosta u vidu portreta ustaškog poglavnika Ante Pavelića čije se veličanje krivično goni po službenoj dužnosti.

I vjerojatno bi vladajuća stranka izdržala taj unutarstranački potres da Gospođa Ministarka nije polomila sponzorska kola o kičmu djevojčice, uz prigodnu javnu žalopojku: “Nesreće se svakome događaju.” Posebice onima koji nisu u stanju produžiti vozačku dozvolu. No, onda kao da je poštom dobila licence to kill herself, objavila je na društvenim mrežama svoje razdragano lišce na rodbinskim krstitkama, sutradan u bolnici tronuto poklonila ozlijeđenoj djevojčici “posvećenu krunicu“, a prekosutra održala pressicu u kojoj je razmatrala teoriju urote protiv sebe. Čak joj se i Njono narugao, k’o da joj treba urota.

I tu su Vladajući povukli oštru moralnu crtu. Neprijavljena vila ok. Poglavnik ok, korupcija ok, ali Gospođa Ministarka koja lomi kosti djeci i pritom, samostalno komunicira s medijima that’s not ok.” Kamo to vodi, a baš nam je dobro krenulo?

I kako bi rast BDP i industrijske proizvodnje došao do izražaja – istini na volju, nitko ga nije niti osjetio – sredinom ljeta rekonstruirali su Vladu, riješili se političkog balasta i nepopularnih lica (Marić, Tolušić, Murganić) pa u revijalnom ljetnom tonu nastavili do kolektivnog jesenskog zaborava lica i događaja. Zbrinuli smo Mamića i Merčepa na sigurno, oslobodili Vasu svake krivične odgovornosti u “aferi SMS”, kao društvo zataškali smo nekoliko flagrantnih kršenja ljudskih prava, zlouporaba ovlasti i skandaloznih presuda, svjedočili bahatosti “zlatne mladeži”, prvi put ozbiljno saslušali artikulirane prioritete ženske populacije, nervirali se oko nogometne repke, ali jebeš sve to, ide nova školska godina, nove brige i novi krediti.

I onda su im plan pokvarili najpotlačeniji i najpotplaćeniji državni kadar: obrazovni sustav.

TRENUTAK KAD PARE VIŠE NISU BILE BITNE

Sve je započelo kad je Ministrica kulture, pod pritiskom hercegovačke družbe u strukturama vlasti i novoimenovanog emeritusa dr. Dragana Čovića poklonila 217 milijuna kuna Sveučilištu u Mostaru, točno polovicu iznosa budućeg elementarnog štrajkaškog zahtjeva sindikata prosvjete. Ministrica kulture koja je figurirala kao babica mrtvorođenčetu od obrazovne reforme, potpuno se politički pogubila, a prosvjetari su slijedom elementarne logike “kad se ima novaca za Sveučilište u Mostaru, novi vozni park blindiranih limuzina i povećane plaće državnih dužnosnika, biti će i za nas”. Elem, što je dopušteno Jupiteru nije volu i ubrzo su se u svojim štrajkaškim zahtjevima, sudarili s arogancijom i podcjenjivanjem Vladajućih. Kao reakcija na bahatost Markova trga, započeo je najduži i najsveobuhvatniji štrajk u povijesti moderne Hrvatske, u kojem su pare u jednom trenutku prestale biti važne. Jednostavno, što je pritisak bio teži, potisak je bio veći, a godine nakupljenih društvenih  frustracija došle su do punog izražaja.

Na žalost, štrajk se okončao po principu, “a’mo care, daj pare”, ali u sjećanju je ostao mogući narodni potencijal kao korektiv vlasti – čisto da nezavisni mediji malo odahnu – i urezani strah u kostima političara od narodne “kuke i motike”.

BOSNA ZA HRVATSKU POSTOJI KAD JE TREBA

Nakon početnog fijaska hrvatskih obavještajnih službi (SOA) u BIH, kako bi opravdali vanjsko politički stav Predsjednice da je “Bosna leglo islamskog terorizma” – kad čovjek pomnije razmisli svi vanjskopolitički skandali su posljedica njezinih inicijativa – i kulturološkog šoka odabirom građanski nastrojenog Željka Komšića kao predstavnika Hrvata “nikad više preglasavanja”, grmili su, jedino što nas je od Bosne zanimalo su pressice Zdravka Mamića i zdravlje Roberta Prosinečkog –Žutog.

BiH napadno nije postojala u hrvatskim medijima osim kroz problem migranata koji su svako malo završili na operacijskom stolu uslijed “slučajnih opaljenja” hrvatske policije i u izvještajima humanitarnih organizacija koje su svjedočile o raširenoj pojavi batinanja, pljačkanja i sustavnog maltretiranja. Ministar policije bi svaki put “s indignacijom” odbio takve “objede i klevete” jer je od ljudskih prava migranata ipak važnije da Hrvatska dokaže EU da je u stanju držati očuvanim prostor Šengenske granice.

Na koncu, doguralo se do apsurda da se svakog tamnoputog prolaznika automatizmom deportiralo u prihvatni kamp Vučjak na bosanskoj granici koji je zbog svoje ozloglašenosti konačno i raspušten. Činjenica da su financijska sredstva EU namijenjena migrantima nestala u financijskim bespućima Bihaćkog kantona, jest otežavajuća, ali ne i presudna okolnost migrantskih sudbina.

Uglavnom, hrvatski mediji i političari Bosnu su doticali isključivo kroz zlurade komentare kao što je politički salto mortale Željka Komšića ili o prihvatu bivših ISIL boraca u BIH. Tipa “jesmo li vam govorili?” i nastavili financirati paralelnu vlast u Mostaru jer „bosanski Hrvati imaju dvije Domovine.“

Bosna za Hrvatsku postoji samo kad je treba, a kako stvari stoje, možda je i bolje da tako ostane.

POMAKNIMO DUPE

Jeste li primijetili da sav tekst odiše otužnom činjenicom da nam život ovisi o onima koji su od države stvorili društvo mržnje u kojem je galopirajuća depresija stanje duha? Oni, pa oni, gdje smo mi u toj priči? Odavno smo izgubili kontrolu nad vlastitim životima, gadan je to mamurluk i otrežnjenje kad shvatite da vam sudbinu kroji stanoviti XY koji nema snage, niti volje raditi u općem interesu. Malo je životne radosti, ne postoji više hedonističko jednoglasje “samo ljuljaj stara, život se stara, dok je ljudi, bit’ će i para“, svi gledamo prema gore dok svakodnevno gubimo tlo pod nogama. Svijet se ubrzano i dramatično mijenja, jedino smo mi s obje noge u grobovima proteklih balkanskih ratova.

Jednostavno, nakon svih tih silnih egzistencijalnih patnji, zaslužili smo bolji život. Ćušnimo kronološki i materijalno ovu godinu, nije prva zalud ukoliko predstavlja zalog života dostojnog čovjeku.

A štono bi rekao Edmund Burke u čuvenoj sentenci “da bi zlo napredovalo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa”. Zato, pomaknite dupe.

Tagovi:
Nenad Bunjac
Autor 29.12.2019. u 16:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija