Olimpijski grad

Povezani članci

• Zašto smo odšutjeli stajanje Emira Hodžića? Zašto se stidimo heroja koji prkose zločinu?
• Basist grupe Alice in Chains Mike Starr pronađen mrtav
• Najozbljnija prijetnja Bozanića do sada: Ako uvedu zdrastveni odgoj biće ugrožen mir
• Olimpijski duh se vratio u Sarajevo grandioznim otvaranjem EYOF-a
• DINKO GRUHONJIĆ: Dan kada se slavi smrt
• Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu

Fotografije: M.D.

“Pred Olimpijadu uveden je strašno brzi voz na liniji Beograd-Sarajevo-Ploče. Voz se zvao Olimpik Ekspres i nije imao kupee, nego se sjedilo kao u avionima. Iznad ulaza bio je televizor koji je emitirao specijalne programe, nove filmove, prirodne ljepote Jugoslavije, zimska borilišta, plesove i igre naših naroda i narodnosti i sve ono što smo mogli gledati na normalnoj televiziji, ali ovo je bilo nekako ljepše, svečanije i ozbiljnije”. Nešto kasnije, autor ispisuje stvarno lijepe rečenice.

“Ponekad se učini da bi sve bilo drukčije da je Olimpik Ekspres ostao isti onakav kakav je bio u prvim mjesecima svoga postojanja. Da su stjuardese i dalje raznosile besplatne sendviče, da su radili televizori i da je jedan voz ostao čudo među vozovima, možda se život ne bi raspao onako kako se raspao. Ponekad se učini da je bilo potrebno samo malo urednosti i upornosti pa da izbjegnemo sve ono za šta danas vjerujemo da smo trebali izbjeći i što nazivamo skupnim i nepreciznim imenom rata. Nije blizu istini da rata ne bi bilo da je Olimpik Ekspres ostao onakav kakav je trebao biti, ali je plemenito vjerovati u to. Plemenitost vjere je u ovakvim stvarima važnija od istine” (Miljenko Jergović -“Historijska čitanka”).

Na današnji dan, prije 38 godina, počela je Zimska olimpijada u Sarajevu. Prisjetimo se nezaboravne atmosfere, kada je grad blistao punim sjajem. Stjepan Kljujić, nekada sportski novinar i pisac, a kasnije politički lider bosanskih Hrvata, podsjeća da je odluka o kandidovanju donijeta sedamdesetih godina, na sastanku Saveza komunista u Prištini. Poslije dvanaest tačaka dnevnog reda, Slovenci su žurili na avion, a sarajevski profesor Ljubiša Zečević pod tačkom razno predložio da se Sarajevo kandiduje za organizatora olimpijskih igara. Slovenci se nisu lako pomirili da se igre povjere  Sarajevu, smatrajući da će novac cijele Jugoslavije biti potrošen na objekte koji nikome neće služiti. Izgledalo im je logičnije da Slovenija bude organizator, zbog bogate smučarske tradicije. Četiri godine kasnije, 18. maja 1978., Sarajevo pobjeđuje japanski Saporo za samo tri glasa. Treći je švedski grad Geteborg. Olimpijska baklja krenula je iz Olimpije u Grčkoj, odakle je avionom stigla u Dubrovnik. Zatim je nošena kroz cijelu Jugoslaviju. Ceremoniji otvaranja na stadionu “Koševo” prisustvovalo je 60000 gledalaca. Olimpijski plamen upalila je klizačica Sanda Dubravčić, osvajačica srebrne medalje na Prvensku Evrope 1981. Četrnaesta Zimska olimpijada  održana je od 8. do 19. februara, uz učešće takmičara iz rekordnog broja zemalja (49).

Dan pred otvaranje igara pao je dugo očekivani snijeg. Odlukom gradskih vlasti sve radnje su morale da budu otvorene do 22 sata i maksimalno osvijetljene – od robnih kuća do brijačnica i mesara. U hotel “Holiday Inn” stigli su najbolji kuvari, konobari i šefovi sala koje je Jugoslavija imala. U centru grada bio je zabranjen saobraćaj privatnim vozilima. Beogradski “Putnik”, ljubljanski “Viator” i “Nišekspres” poslali su autobuse i vozače da pomognu u prevoženju gledalaca na olimpijska borilišta: Jahorinu, Bjelašnicu, Igman i Trebević. Poprišta su takođe bila u Zetri i Skenderiji. Maskota olimpijade, dobroćudni vuk Vučko, bio je godinama najprodavaniji suvenir u Sarajevu.  U TV spotovima glas mu je pozajmio Zdravko Čolić. Lijepa muzika na borilištima uljepšala je ambijent. Brus Springstin izdaje 1984. album “Born in the U.S.A”. Naslovna pjesma bila je veliki hit. Na sarajevskoj muzičkoj sceni uskoro se pojavljuju bendovi, romantičnog zvuka, “Crvena jabuka” i “Hari Mata Hari”. Volio sam  pjesmu “Da je samo malo sreće”.

Lična bezbjednost tokom olimpijade bila je na najvišem nivou. Svi registrovani lopovi privremeno su smješteni u zatvore u Zenici i Foči. Savršena organizacija kada je važio slogan “nema problema”. To je bio odgovor domaćina na želje uvaženih gostiju. Slavnom američkom glumacu, Kirku Daglasu, porcija ćevapa u jednoj kafani naplaćena je 100 dolara!? Vlasnik je razbjesnio Sarajlije i zakleli su se da mu više neće svraćati u kafanu, koju je na kraju zatvorio. Kirk Daglas je živio nešto duže od 103 godine!

Kirk Daglas u Sarajevu

Mnogo smo očekivali od Bojana Križaja (slalom i veleslalom) i Primoža Ulage (skijaški skokovi), koga su domaći navijači odmah prozvali “Đulaga”. Bojan Križaj je stigao na dvije stotinke sekunde od osvajanja bronzane medalje na Olimpijadi u Lejk Plesidu, 1980. Na Svjetskom prvenstvu 1982. u austrijskom gradu Šladmingu, Križaj osvaja drugo mjesto u slalomu iza legendarnog Ingemara Stenmarka. U Sarajevu nije bio na visini renomea. U najavi letačkih skokova puštana je pjesma “Fly Robin Fly” njemačke grupe “Silver Convention”. Skokove je posmatralo 70 hiljada gledalaca!? Primož Ulaga je zabilježio 9 pobjeda u svjetskom kupu od 1981/88. Na Olimpijadi u Kalgariju 1988., osvaja srebro u ekipnim skokovima.

Nažalost, u Sarajevu se dogodio pad forme. Sanda Dubravčić osvojila je 10. mjesto u umjetničkom klizanju, a srca brojnih navijača razgalio Jure Franko osvajanjem srebrne medalje u veleslalomu! Franko se nalazio na četvrtoj poziciji poslije prve vožnje, ali ostvaruje najbolje vrijeme u drugoj. Anton Hočevar iz Jugoslovenskog olimpijskog komiteta je rekao:”Nije bilo većeg dana u istoriji sporta u našoj zemlji”! Na velikom displeju u centru Sarajeva, iznad kafane “Park”, dugo je pisalo: “Volimo Jureka više od bureka”.

Jure Franko

Bile su to igre Bila Džonsona, Skota Hamiltona, Katarine Vit, Fila Mera, Gaetana Bušea i Karin Enke. Džejn Torvil i Kristofer Din, plesni klizački par iz Velike Britanije, nastupom na muziku iz “Bolera”, Morisa Ravela, oduševili su sudije koji im daju maksimalne ocjene za umjetnički dojam. Jedan od najspektakularnijih nastupa u istoriji olimpijskih igara. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, Huan Antonio Samaran, izjavio je da organizacija u Sarajevu prevazilazi sve prethodne zimske olimpijade.

Sve je bilo na vrhunskom nivou 1984. godine, pa i Bosnin šahovski turnir, koji se tradicionalno održavao početkom proljeća. Okupio je najjači sastav u  dugoj istoriji sarajevskih turnira u periodu Jugoslavije. Glavni favoriti  su bili  trostruki vicešampion svijeta, Viktor Korčnoj i šahista svjetskog renomea, Jan Timan. Startovao sam kao autsajder, dvadeset jednogodišnji fide majstor s rejtingom 2440.  Iskreno, strahovao sam od debakla!  Dobro sam igrao 1983. godine, osvojio balove za internacionalnog majstora i očekivao priznanje titule. Postao seniorski prvak Bosne i Hercegovine. To je budilo pritajenu nadu. Sproveo sam fanatične šahovske i fizičke pripreme koje su trajale 45 dana. Svako jutro trčao sam stazom pored Neretve, do Mogorjela, pa 10-12 krugova oko fudbalskog igrališta. Ponekad bih susreo komšiju Hajlu, napadača čapljinskog Borca. Upitao bi u svom stilu: “Spremaš li se ti za kros ili za šahovski turnir?!

Šta sam mogao suprostaviti asovima svjetskog kalibra? Inferiornost u šahovskom znanju i iskustvu, pokušao sam ublažiti odličnom fizičkom pripremom koja podiže nivo koncentracije. U prelomnim trenucima partije, kada grozničavo tražite pravu soluciju, fizička spremnost itekako pomaže. Šetnja uoči partije, od kultnog hotela “Evropa” do luksuznog “Holiday Inn”, sagrađenog uoči Zimske olimpijade, bila je blagotvorna. Izdaleka bih ugledao hotel karakteristične, žute boje. Pred ulazak u hotel stajao sam ispred vodoskoka  i slušao žuborenje vode. Ritual koji je djelovao opuštajuće. Put do prostrane Kongresne sale, na prvom spratu, vodi pored popularnog restorana, s tendom u obliku šešira.

Brojni ljubitelji šaha netremice posmatraju partije. Nisam više dječak koji juri za loptom na Ledama, pored Neretve, ni talentovani omladinac ŠK Bosna. Kao da sam iznenada gurnut sa obale u maticu rijeke. Toliko znatiželjnih pogleda iz dubine sale daju događaju novu dimenziju. Osjećam se kao umjetnik, stvaralac, o čijim potezima raspravlja auditorijum. Hoće li se, neznano otkuda, pojaviti nadahnuće?

Učesnici turnira, sudije i funkcioneri ŠK Bosna. Viktor Korčnoj se jedini sageo, stojim iznad njega (s bradom). Vicešampion svijeta Jan Timan (izgubio meč za titulu protiv Anatolija Karpova, 1993. godine) je drugi s lijeva, u donjem redu. Velemajstor Artur Jusupov, treći igrač na svjetskoj rejting listi 1987. je krajnji desno u drugom redu. Spektakl u olimpijskom Sarajevu.

Četiri uzastopna remija na startu donose izvjesnu sigurnost. Potpuno sam posvećen partiji, ne ustajem od stola. Samo još Artur Jusupov neprekidno sjedi za stolom. Šta će se desiti poslije serije remija; pobjeda ili poraz? Od toga zavisi sudbina turnira! Nakon četvrtog remija, protiv velemajstora Hulaka, prilazi mi nekadašnja Bosnina nada, Žarko Veković. Umjesto pohvala, Veka me kritikuje: “Kakva je to igra?! Nemoj više misliti o remiju, ti moraš pobjeđivati”! Proročanske riječi! Pobjeđujem trostrukog prvaka Jugoslavije i dugogodišnjeg olimpijskog reprezentativca, Dragoljuba Velimirovića i aktuelnog njemačkog šampiona, Erika Lobrona! U sedmom kolu protivnik je legendarni Viktor Korčnoj!  Još igram crnim figurama. Srećom, uoči turnira sam detaljno analizirao poziciju koja će nastati u partiji.

Korčnoj je u našoj partiji odigrao rjeđi nastavak 11. Lb2 (umjesto 11. Dc2). Do 16. poteza partija teče po teorijskim obrascima. Iznenada sam odlučio da odigram 16… Lh5, umjesto uobičajenog 16… Lh3. Korčnoj će mi poslije partije reći da je to teorijska novost. Duga manevarska borba, moja pozicija, na veliko iznenađenje publike, nije ozbiljnije ugrožena. Korčnoj nudi remi 48. potezu!

Dva dana nakon međusobne partije bili smo gosti TV Sarajevo. Televizijska ekipa predvođena novinarom Ljubomirom Ljubojevićem došla je u hotel “Evropu”. Korčnoj je emigrirao iz Sovjetskog Saveza 1976. Turnir u Sarajevu bio je tek drugi nakon prestanka bojkota Korčnoja od strane sovjetske federacije. Duže od 7 godina nije učestvovao na turnirima na kojim nastupaju sovjetski šahisti. Korčnoj je bio nepovjerljiv, nikoga osim mene nije poznavao za širokim stolom. Povremeno me posmatrao, s izvjesnom zahvalnošću. Ko nije zapamtio vrijeme rigidne sovjetske politike, teško će ukapirati. Korčnoj se lijepo osjećao u Sarajevu. Organizator je bio impresioniran njegovim dolaskom, tretiran je kao istinska zvijezda. Jedne večeri je otišao u diskoteku hotela “Holiday Inn” i, kako govore očevici, plesao s puno smisla i energije. Imao je 53 godine, ali ni slučajno nije izgledao kao čovjek zasićen šahom i životom. Danas znamo da je njegova karijera trajala još 30 godina!

“Kad prođe sve, godine i ljudi”, s radošću se sjećamo mladalačkih uzleta. Odlična igra u Sarajevu 1984. nagovijestila je sjajan šahovski period. Pobjede na turnirima u Pragu i Monpeljeu, epitet najuspješnijeg igrača Mitropa kupa u Bad Lauterbergu. Potom 2. mjesto u Starom Smokovecu. Igrali su buduća svjetska prvakinja Žuža Polgar i svjetske “face”, velemajstori Valerij Salov i Aleksandar Černjin. Kulminacija je dioba 3-6. mjesta  na “Memorijalu Paula Keresa 1985”, u Talinu. Zvanično sam treći, ispred samog Talja!?

I danas se živo sjećam atmosfere nakon remija s Korčnojem. Izlazim u hol, pedesetak ljudi me opkoljava. Cenko Sokolov, otac proslavljenog velemajstora, Ivana, proriče: “Ode ti visoko”!? Meteorski uspon ili sticaj srećnih okolnosti?! Poslije sedmog kola dijelim 1-2. mjesto s Korčnojem, trećim igračem svijeta. Fantastično, kao da sanjam najljepše snove! Iza nas Timan i Jusupov. Sjetih se pjesme Pabla Nerude.

“Ovoga puta me pustite
da budem srećan,
ništa se nije desilo nikom,
sve što se dešava
to je da sam srećan
sa sve četiri strane srca,
kad hodam,
spavam
ili pišem.”

(“Oda srećnom danu”)