Poražena modernost oslobođenja

Dragan Markovina
Autor 14.2.2013. u 08:11

Poražena modernost oslobođenja

Četrnaestog februara 1945. godine, zajedničkim naporima Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije, nakon dugih i iscrpljujućih borbi, Mostar je oslobođen od fašista. Prošlo je od tada šezdeset i osam godina, još malo pa ćemo imati i okrugli jubilej oslobođenja grada, ali svi su izgledi da se Mostar fašizma oslobodio nije. Svjedočit ćemo opet ustaljenim ritualima u kojima će samo krug probranih i getoiziranih pojedinaca obilježiti taj datum, ove godine možda i nešto intenzivnije no prethodnih godina, dok će s druge strane strašna i nepodnošljiva biti šutnja službenog grada, kao i neizmjerna buka vrhova katoličkog klera i hrvatske desnice, koja će partizane prozivati ubojicama i skoro pa okupatorima te neskriveno žaliti za propašću tzv. NDH. Taj suštinski poraz ideje antifašizma u tom nesretnom gradu zbog mnogih je aspekata grozan, no ipak je najubojiti promatramo li ga iz kuta razorenog moderniteta i onoga što je mostarsko društvo bilo i tek moglo biti.

Nije uostalom slučajno, u predvečerje rata, posljednjeg predratnog dana oslobođenja, Partizansko groblje kukavički, pod okriljem noći, minirano. Kao jasna poruka onog što nas ima snaći. Te sitne duše koje su tada postavile eksploziv pod nešto najljepše što je Mostar imao i dao, jednako u ideji, kao i u izvedbi spomenika, istinski preziru taj grad, koliko god negirali tu činjenicu, a tu svoju mržnju prema gradu i svemu što on predstavlja, od tada do danas, ni u jednom času nisu prestali javno iskazivati. Dovoljno je samo sjetiti se užasa rata te užasa mirnodopskog života, sveopćeg ataka na stanje svijesti, na znanje i kulturu, na ideju urbanizma i uopće na suvremeno građansko društvo. U konačnici i agresivnog napada na zdrav razum kao takav.

Svašta je Mostar u ovih proteklih dvadeset i jednu godinu doživio, malo toga lijepoga, ali ono što ga je bojim se trajno unakazilo, prije svega demografski, a onda i životno, je ta karikaturalna retradicionalizacija i veliki povratak religije i ispraznog devetnaestostoljetnog nacionalizma u javni život, kao krinki za sveopću pljačku i egoizam.

Prosto je nevjerovatna činjenica da sve veći broj ljudi, od kojih su mnogi sasvim pouzdano imali razvijen logički sklop, sve više i više uvažava dogmatske umove vjerskih vođa i kleptokratske umove nacionalnih vođa. Ta isprazna retorika, iza koje ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti, kako je to lijepo ispjevao Džoni Štulić svojevremeno, obuzela je toliko ljudi da se čini gotovo nemogućim pronaći potrebnu količinu suvislih sugovornika za bilo kakvu promjenu.

Taj proces je naravno, osim ovako površinski, rezultirao i gubljenjem koraka sa suvremenim europskim društvima, pa tako urbanizam kao ideja u Mostaru gotovo uopće ne postoji, tinejdžeri umjesto da budu faktori pobune i stvaraju novo društvo, umjesto dobar dan, pozdravljaju vjerskim pozdravima i ispunjavaju bogomolje u pravilnom sedmičnom ritmu, a preostalo stanovništvo krstari šoping-centrima diveći se svjetlima neona i peglajući kartice dok ulaze u dopušteni minus. Kojeg imaju zahvaljujući nekom administrativnom poslu, za kojeg je nužni preduvjet članstvo u nekoj od naših vrlih stranaka.

Pa što je onda ostalo od tog ponosnog i prezrenog datuma, nakon svega? Ostala je ideja da se i u najgorem zlu može organizirati otpor i pobijediti fašizam, ostalo je sjećanje na heroje koji su nam nekoć goloruki izborili mogućnost da sanjamo bolji svijet, ostala je makar kao usmeni toponim Avenija 14. februar i ostao je ponos.

Onaj isti ponos kojeg sam davne 2001. godine, šetajući Partizanskim grobljem i posve nesvjestan činjenice da je bio 14. februar, osjetio kad su se u podnožju tog izmučenog grada mrtvih parkirala dva autobusa skromnih i stamenih ljudi pridošlih pokloniti se herojima. Sve ostalo prekrili su ruzmarin, snjegovi i šaš, ali i kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama.

Dragan Markovina

Dragan Markovina
Autor 14.2.2013. u 08:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija