Sindikalista Joe

Povezani članci

• Carola Rackete, kapetanica broda broda Sea Watch, oslobođena
• Angela Merkel za jačanje NATO-a
• Somalija: U bombaškim napadima najmanje 10 mrtvih i 30 povrijeđenih
• Članica “Pussy Riot” Marija Aljohina štrajkuje glađu
• Jordan: Izbjeglički kamp sa 850 restorana
• UNHCR: Milioni stanovnika Južnog Sudana bez hrane i vode

Kada je riječ o pravima radnika, SAD nisu ni u kom slučaju na svjetskom vrhu – baš naprotiv. Predsjednik Biden to želi promijeniti.

Piše: Steven Greenhouse –  Jpg-journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović     

Amerikanci se rado hvale time da je njihova zemlja najbogatija na svijetu. Ali u ophođenju sa radnicima SAD su veoma udaljene od vrha. U stvarima standarda rada zemlja, upoređena sa drugim industrijskim nacijama, rangira često na posljednjem mjestu. Kao jedina industrijska država SAD nema državne zakone koji bi garantirali porodiljsko odsustvo ili plaćeni godišnji odmor i praznike. Isto tako, skoro da nema prava na dobijanje plate u slučaju bolesti. Osim toga, SAD spadaju – pored Surinama, Papua – Nove Gvineje i par malih pacifičkih ostrva – u malu grupu zemalja u kojima radnice nemaju zakonsko pravo na plaćenu zaštitu materinstva i porodiljsko odsustvo.

U 27 država članica EU zaposleni imaju pravo na minimalno 4 tjedna plaćenog godišnjeg odmora. U SAD, nasuprot tomu, takvo pravo ne postoji. Mnogi zaposleni, posebno u sektorima niskih plata, ne dobijaju nikakav plaćeni odmor. Kao što je poznato, SAD kao jedina industrijska zemlja nema opšte zdravstveno osiguranje. To ima strašne posljedice: Ako se, naprimjer, u SAD zatvori jedna tvornica ili jedan callcenter sa 300 zaposlenih možda će svih 300 i njihove porodice izgubiti zdravstveno osiguranje pošto je ono povezano sa radnim mjestom.

SAD imaju od svih industrijskih država, sa izuzetkom Francuske, najniži stepen sindikalne organizacije.

Kao što sam u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Beaten Down, Worked Up: The Past, Present, and Future of American Labor predstavio, SAD pate od „izuzetnosti neprijateljske prema radu“. Ova samoizabrana posebna pozicija nastaje tako što zaposleni i sindikati u SAD imaju znatno manje moći nego u drugim razvijenim zemljama. SAD imaju od svih industrijskih država, sa izuzetkom Francuske, najniži stepen sindikalne organizacije. Međutim, u Francuskoj je 98 % zaposlenih zaštićeno tarifnim ugovorima. U tarifnim pregovorima koristi se snaga zaposlenih da bi se dobile bolje plate i radni uslovi. U SAD je nasuprot tomu samo 12 % zaposlenih zaštićeno tarifnim ugovorima. Taj udio leži znatno ispod Italije (100 %), Švedske (88 %), Španije (80 %), Njemačke (54 %) i Velike Britanije (27 %).

Ova nemoć objašnjava i druge loše trendove: Prema OECD 23 % zaposlenih u SAD radi u „sektoru niskih plata“. Oni tako zarađuju manje od dvije trećine prosječnog dohotka. Udio onih koji malo zarađuju leži u SAD tako visoko kao ni u jednoj drugoj industrijskoj zemlji. Prema OECD posebno izraženo je i upoređivanje imovine: Najbogatijih 10 % domaćinstava u SAD posjeduje 80 % ukupne imovine. Ni u jednoj drugoj industrijskoj državi najviših 10 % ne posjeduje više od 70 % ukupne imovine.

Trump nije prstom makao da podigne minimalnu platu u SAD koja od 2009. leži na 7,25 dolara po satu.

Donald Trump se često žalio da su američki radnici varani. Međutim, on nije preduzeo ništa da bi im pomogao. Maksimalno bi se moglo navesti nekoliko indirektnih mjera: Tako je on napravio mnogobrojne propise za preduzeća da bi mogla brže rasti i konačno zaposliti više ljudi. Međutim, ove mjere deregulacije koristile su više preduzećima nego zaposlenima.

Trump nije prstom makao da podigne minimalnu platu u SAD koja od 2009. leži na 7,25 dolara po satu. Izostale su i mjere za jačanje snage sindikata i zaposlenih. Nasuprot tomu: Savezni suci koje je imenovao Trump su pretežno neprijateljski nastrojeni prema sindikatima i stavljaju se na stranu preduzeća protiv sindikata i zaposlenih. Neil Gorsuch, prvi sudac koga je Trump imenovao u Vrhovnom sudu, dao je odlučujući glas u slučaju Janus koji je ciljao na to da oslabi sindikat u javnim službama uključujući njihov budžet i njihovu političku moć. Sud je odlučio sa 5 prema 4 glasa da se zaposleni ne mogu obavezati da plate ni jedan cent sindikatu koji za njih pregovara i zauzima se za njih kada su degradirani ili izgube radno mjesto.

Nasuprot Trumpu, Biden se veoma trudi da ostvari svoja obećanja i da poboljša životne i radne uslove za sve Amerikance. On se zalaže za povećanje minimalne plate na 15 dolara po satu – što je ravno udvostručenju. Republikanci trenutno blokiraju usvajanje ovoga zakona ali Biden je u međuvremenu izdao dekret prema kojem preduzeća koja rade po nalogu države moraju svojim radnicima platiti minimalno 15 dolara po satu. Dječiji doplatak koji je stavljen u izgled i koga je kongres u međuvremenu odobrio donosi većini porodica 300 dolara mjesečno po djetetu. Ovo državno davanje, koje se orijentiše na evropske uzore, treba skoro da prepolovi dječije siromaštvo u SAD. Osim toga, Biden je potpisao dekret kojim se ukidaju određene klauzule o zabrani konkurencije. Ovim klauzulama preduzeća su do sada mogla sprječavati svoje radnike da prelaze kod konkurencije – mjera koja se po mišljenju ekonomista negativno odražavala na visinu plata.

Najvažnije što Biden trenutno radi za jačanje sindikata i radničkih prava je njegova postojana, sindikatima prijateljska retorika i njegov angažman za PRO Act (Protecting the Right to Organize). Ovaj zakon za zaštitu prava na sindikalno organizovanje – najobuhvatniji projekat te vrste od Franklina Roosevelta – pomogao bi sindikatima u mnogim pogledima da dobiju članstvo. Ako poslodavci rade protiv zakona da bi zabranili sindikalno organizovanje svojih zaposlenih, trenutno prema postojećem pravu ne moraju računati sa novčanim kaznama. Preduzeće naprimjer ne može biti kažnjeno ako jednostavno otpusti deset zaposlenih koji pokreću kampanju za organizaciju. Prema PRO Actu za kršenje zakona bila bi moguća kazna do 50 000 dolara.

PRO Act bi zabranio i česte i veoma učinkovite neprijateljske mjere prema sindikatima, koje je Amazon ponovljeno koristio u skladištu Bessemer u Alabami da bi bojkotovao najnoviju kampanju organizovanja. Poslodavci onda ne bi smjeli više obavezivati zaposlene na učešće na skupovima na kojima visoko plaćeni advokati ili savjetnici neprijateljski nastrojeni prema sindikatima govore protiv njih – i kako rado tvrde – sindikati ne rade ništa za zaposlene i samo hoće da uzimaju članarinu.

I osobama koje rade u platformskoj ekonomiji PRO Act bi olakšao sindikalno organizovanje. Zakon bi otežao Uberu, Lyftu, DoorDashu i sličnim preduzećima da svoje vozače i dostavljače tretiraju kao nezavisne izvršioce naloga, a ne kao zaposlenike. Prema američkom pravu zaposlenici se mogu sindikalno organizovati, a izvršioci narudžbi nasuprot tome ne.

Zakonodavstvo za jačanje sindikata stoji, međutim, pred velikom preprekom: republikanskom partijom.

Zakonodavstvo za jačanje sindikata stoji, međutim, pred velikom preprekom: republikanskom partijom. Republikanci spadaju među malo velikih partija u zapadnom svijetu koje hoće svim silama da oslabe sindikate. Za to postoji više razloga. Poslanici republikanske partije slijede često želje preduzeća i milijardera koji im daju donacije. Nemalo republikanaca imaju previše slobodarsku, anarhističku žicu i vide u sindikatima stalno zlo koje stoji na putu preduzetništvu i maksimalizaciji dobiti. I konačno, mnogi od njih odbijaju sindikate jednostavno zato jer oni najčešće podržavaju kandidate demokrata – što ne čudi ako se ima na umu da je većina republikanskih političara prijateljski raspoložena prema preduzećima, a neprijateljski prema radnicima.

Predstavnički dom već je usvojio PRO Act. Međutim, u senatu demokrati i republikanci imaju po 50 mjesta i moglo bi biti teško tamo progurati zakon. U najmanju ruku dok se ne ukine filibuster mehanizam koji omogućava da se beskonačnim govorima spriječi donošenje odluke. Da bi se PRO Act usvojio uprkos filibusteru potrebno je najmanje 60 glasova, dakle deset iz republikanskog tabora.

Predsjednik Biden često naglašava ubjedljivim riječima koliko je važno da se jačaju prava radnika i sindikata. Ukoliko mu ipak ne uspije da ukine filibuster, njegove nade i nade američkog radništva ukazaće se kao utopija.

Steven Greenhouse je slobodni žurnalista i autor (Beaten Down, Worked Up: The Past, Present, and Future of American Labor). Od 1983. do 2014. radio je za New York Times, između ostalog kao dopisnik iz oblasti ekonomije u Parizu i kao urednik za pitanja radništva.