Slobodanka Komljenac Macanović: Žrtve zaslužuju istinu o Kazanima

Predrag Blagovčanin
Autor 28.2.2019. u 11:40

Izdvajamo

  • „Život ide dalje, već je trivijalno postalo govoriti možeš oprostiti zaboraviti ne možeš. Ja više uopšte ne gledam političke emisije, ne mogu gledati iskopavanja, kosturnice, identifikacije. Moja drugarica sa kojom svakodnevno pijem kafu je silovana u Višegradu, a sina su joj zaklali na njene oči, muža su joj ubili. Nas dvije zajedno sjedimo i zajedno tugujemo. Upoznali smo se kupujući cigare na trafici i danas se sasvim normalno družimo. Njena suza ima veću težinu nego moja, jer ona je dijete izgubila. Često kada razmišljam kažem, ako je već život trebao nekoga da mi oduzme bolje da mi je oduzeo roditelje nego dijete. Obilježja moraju postojati kao i sjećanje na sve nevine žrtve rata. To sjećanje mora da se njeguje i postoji ali treba se okrenuti životu. Okrenimo se živima. Ja moje ne mogu vratiti ali daj da mi unuke imaju budućnost.“

Povezani članci

Slobodanka Komljenac Macanović: Žrtve zaslužuju istinu o Kazanima

Bračni par Radoslav i Marina Komljenac 26. juna 1993. godine odvedeni su iz svog stana u sarajevskom naselju Bistrik od strane pripadnika jedinice Mušana Topalovića Cace, a 27. juna u jutarnjim časovima ubijeni su na Kazanima. Njihova kćerka Slobodanka Komljenac Macanović već skoro 26 godina traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja.

U periodu rata u Bosni i Hercegovini nestalo je preko 35.000 ljudi, danas nešto više od dvije decenije nakon rata traga se još uvijek za 7.191 osobom.

Ti ćeš doći i nas nećeš naći

Slobodanka Komljenac Macanović na samom početku rata u Sarajevu priključuje se Teritorijalnoj odbrani a kasnije Armiji BIH. U vojsci provodi 11 mjeseci, a nakon toga se vraća na svoje radno mjesto u Domu zdravlja.

„Rat u Sarajevu se razlikovao od ulice do ulice. Tako da nije ista situacija bila kod mene na Čengić Vili i na Bistriku. Kada je nas Stanko Slišković postrojio kao formiranu jedinicu u školi „Osman Nakaš“, nekadašnjoj „Petar Dokić“, mi smo bili jedinica sa najvećim brojem ne muslimana. Nije niko gledao ko je ko i šta je po nacionalnosti. Međutim, obzirom da su moji roditelji živjeli na Bistriku tata mi je znao reći „Bobo ti ćeš jednog dana doći, a nas nećeš naći“. On je radio kao poštar u ADRI i valjda je osjećao da se klima mijenja bez obzira što su svi znali ko su oni. Problem je bio što su njegova dva zeta sticajem okolnosti bili u Srbiji.“

Prema riječima Slobodanke Komljenac Macanović nacionalne tenzije nisu se osjećale u Sarajevu mada se po gradu pričalo da Mušan Topalović Caco odvodi ljude srpske i hrvatske nacionalnosti na kopanje rovova.

„Ne znam da li je bilo nekog šikaniranja i maltretiranja. Da li je to tata od mene krio da se ne bih sekirala ili ne – to ne znam. Nisam imala priliku da pričam s njim. Moja majka je drugi put operisana tokom 1993. godine kada joj je ugrađena viseća proteza. Dovela sam je sa vojnim autom, a na haubi je bio ogromni ljiljan i vojnik u uniformi je uzeo i nosio do drugog sprata. Tada je komšinica rekla – vidi nosi četnikušu. I to je ono što sam ja čula. Otac mi je znao ponekad reći „Bobo pitaju se zašto sam ja ostao, što ja ne idem?“. Mislim gdje će on ići sa tada nepokretnom ženom. Osim toga, moj otac je odrastao na Bistriku, njegovi roditelji su tu živjeli, tri tetka su muslimani. Nikada u našoj porodici nije bilo primjesa nikakvog nacionalizma niti je bilo bitno ko se kako zove.“

Granata ispaljena sa srpskih položaja 26. juna 1993. godine u ulici Bakarevića na Bistriku usmrtila je sedmero djece. Nedugo nakon pada granate pripadnici 10. brdske brigade Armije BIH kojom je zapovijedao Mušan Topalović Caco odvode Radoslava i Marinu Komljenac a 27. juna  na lokalitetu Kazana ih ubijaju. Slobodanka Komljenac Macanović taj dan je trebala da ide u posjetu roditeljima.

„Tih dana se grad strašno granatirao. Ja sam htjela sa sinom otići u posjetu roditeljima i meni sin kaže: „Mama nemoj da idemo danas, hajmo drugi dan“. Ta njegova rečenica nas je spasila jer bi ostali spavati kod njih preko vikenda. A sigurno bi pokupili i nas. Tog nesretnog 26. juna pala je granata i ubila djecu. Cacini su došli, pokupili moje roditelje a kasnije hladnim oružjem ubili moje roditelje na Kazanima.“

Da su joj otac i majka nestali, Slobodanka saznaje od komšije koji je trebao prespavati kod njenih roditelja.

„Meni je to javio moj komšija Rudi koji je bio u brigadi Muje Zulića, a Zulić je slavio godišnjicu osnivanja.  Rudi je trebao ostati kod mojih na spavanju da se ne vraća na Čengić Vilu zato što se granatiralo. U nedjelju 27. on je meni došao i rekao: „Bobo ja sam kod tvojih zvonio al’ niko ne otvara vrata“. Nakon toga ja sam odmah otišla na Bistrik. U stanu nema nikoga  bez tragova pljačke i nasilja. Samo je stol bio pomjeren, a na stolu mamini lijekovi, naočale i knjiga „Fojnica kroz vjekove“, lične karte i meni je tad bilo jasno. Kasnije su mi rekli da je tetka već dolazila sa policijom. Jedino je telefonska žica bila prekinuta. Nakon toga ja idem u biro za nestale i policiju i prijavljujem nestanak, a u ponedjeljak krećem u potragu. Naravno, prije toga sam se javila redovno mojim pretpostavljenim da neću doći na posao da su mi roditelji nestali i da ih idem tražiti.“

Slobodanka Komljenac Macanović nakon 15 dana potrage za svojim roditeljima odlazi na svoje radno mjesto kako bi opravdala izostanak. Nakon toga joj uručuju otkaz nakon 20 godina radnog staža.

„Kad sam došla da pravdam svoje odsustvo sa posla, izlazi doktorica Habul Ferida kojoj je kćerka od djevera poginula prilikom tog granatiranja i kaže mi:  „Tvoj otac – četnik gdje god da je otišao mi ćemo ga naći, a ti si bila u Jukinim jedinicama pa si mogla njemu pomoći da pobjegne“. Sutra mi je uručena radna knjižica mada sam ja 25. juna  bila na poslu, a otkaz sam dobila sa 25. junom 1993. godine poslije 20 godina staža. Dvije i pol godine nakon toga nisam radila. Sama sa djetetom u ratnom Sarajevu.“

Zahvaljujući nekadašnjem direktoru Hitne pomoći, Aliji Mulaomeroviću, Slobodanka se zapošljava u ovoj instituciji u kojoj je radila do penzije. Naglašava da je Alija Mulaomerović ponudio posao svim sarajevskim zdravstvenim radnicima bez obzira na nacionalnost.

„Nije samo mene Alija primio na posao. Sve demobilisane tehničare, dvije kolegice sa Grbavice koje nisu željeli na Kliničkom centru. Zaposlio je i ljude iz Srebrenice i svima je dao mogućnost da zarade penzije. Nije nikad gledao ko je koje nacionalnosti ili vjere. On je spajao žrtve žrtava. Spojio je mene i Šefiku čiji su roditelji ubijeni na isti način kao i moji u Foči. Taj čovjek je most mira gradio ’95.,’96. i ’97. godine. Za 18 godina rada u Hitnoj pomoći nikad nisam čula ružnu riječ niti sam bilo šta negativno doživjela.“

Kakva god da je, država ih je osudila 1994. godine

Komljenac Macanović naglašava da se ne može ignorirati činjenica da je nakon akcije Trebević  u okviru koje su uhapšeni pripadnici 10. brdske brigade a njihov komandant Mušan Topalović Caco ubijen, Vojni sud je osudio ubice njenih roditelja Selak Mevlidina i Čolak Refika.

„Ne može se ignorirati činjenica da je donesena presuda. Ljubomir Lukić prvi tužitelj je podigao optužnicu ratnog zločina koja je preinačena u svirepo ubistvo. Međutim to se sve kasnije gubi jer ubice mojih roditelja, Selak Mevludin i Čolak Refik, su dobili po 6 godina zatvora. Znači ova država ma kakva da je bila tad je rekla -krivi su. Oni su kasnije amnestirani ali je država u tom trenutku rekla da su krivi. Ja sam išla na suđenje, susretala se sa tim ljudima i sjedila sam sa ženom Tendže Omera koji je dodao nož kojim će moja majka biti zaklana.“

Magazin Dani i Sarajevski Svijet prvi su objavili zapisnike sa suđenja uhapšenim u akciji Trebević. Slobodanka Komljenac Macanović obratila se uredništvu Dana koje je uradilo priču te objavilo njeno otvoreno pismo upućeno Aliji Izetbegoviću.

„Pisala sam i Aliji Izetbegoviću pismo: „Odvetite me do grobova mojih roditelja“. Dani su objavili to pismo, međutim nikakve reakcije nije bilo. Suprugu Ranka Frankića, Nadu Frankić čiji je muž kao pripadnik HVO-a uhapšen i ubijen na Kazanima upoznala sam 1995. godine. Nakon toga vidjela sam je za Sve Svete na groblju sv. Josip i kažem joj: „Blago tebi, ti imaš grob ja nemam ništa“. Ona mi kaže: „Hoćeš li da znaš gdje su?“ I zajedno s njom sa groblja sv. Josip odemo do ograde pomoćnog stadiona na Koševu. Tu je bio iskopan jedan tranše i bile su zabodene metalne šipkice sa pločicama NN. U tom redu je bila jedna rupa odakle je ekshumiran Ranko Frankić i Branislav Radosavljević, također ubijeni na Kazanima.  Nakon toga sam sa Vildanom Selimbegović otišla na tu grobnicu, ona to uslika i objavi. Kasnije sam sa Duškom Jurišić također išla gore i ona je napravila jednu emisiju o tome, da bi Amor Mašović na radijskom programu bio gost i ja ga tada u programu pitam: „Kad ćete ekshumirati Kazane“ a on mi kaže: „Javite se mimo programa“. Ja se javim sa dogovorenim terminom odem na groblje i iščupam te dvije pločice da dokažem da u centru grada ima masovna grobnica. Ako su dvoje ekshumiranih sa Kazana tu, daj da dođem do svojih roditelja da ih pokopam. To je 1997. godina.“

Prema riječima Slobodanke Komljenac Macanović u tom periodu Komisija za traženje zarobljenih i nestalih osoba RS dolazi na groblje Lav da vrši ekshumaciju.

„Kad sam prvi put bila kod Amora Mašovića upoznala sam Jasmina Odobašića. Gore kompletan establišment nevladinih organizacija, Crveni križ,  Žak Klajn  i prepoznam Jasmina Odobašića. Priđem njemu, a ispod nas u iskopanoj raki stoji čovjek i kako Jasminu govorim „Kad ćete ekshumirati Kazane?“ nastade muk. On kaže: „Ne znam ništa. Evo vam ovdje srpska komisija oni to odlučuju.“ Na to čovjek iz rake govori: „Gdje vam je to?“ a  ja sa tim čovjekom pravo na to gdje su bili ovi NN. Umjesto metalnih pločica bile su postavljene drvene piramide. U šoku govorim: „Šta je ovo, neko hoće da dezavuiše i zataška“. U tom trenutku  neki čovjek sa bradom koji je sa nama sišao dole do te masovne grobnice kaže: „Samo da znaš da tvoji nisu tu“. Ja ne znam ko je taj čovjek jer jedini on nema akreditaciju. Sutra su svi bili sa akreditacijama. Došao je Milan Bogdanić koji je bio predsjednik komisije RS-a. Oni su uradili ekshumaciju te grobnice i tijela su prenijeli u kosturnicu u Lukavicu.“

Porodici ubijenih Radoslava i Marine Komljenac omogućena je identifikacija posmrtnih ostataka međutim, kako Slobodanka ističe, nisu pronašli ništa što je pripadalo njenim roditeljima.

„Nismo ništa našli što je pripadalo mojoj majci i ocu, mada je kod prvobitne ekshumacije na Kazanima nađena mamina štaka. Kasnije su nam javili da je mama identifikovana na osnovu jednog skeletnog ostatka. Moja sestra je došla 2005. godine da je sahranimo međutim, nismo uspjeli jer je i taj skeletni ostatak oduzet na Barama. Sa jedne kosti dužine 12 cm nije uzet DNK uzorak pa su je uzeli i slali na analizu da bi se meni kasnije iz ICMP-a javili i rekli da ta kost nije od moje majke. Znači moja majka je identifikovana na osnovu nečije kosti a otac mi još uvijek nije nađen.“

Meni nije čast stajati ni uz jedno ime koje se pojavi na Kazanima

Stan iz kojeg je bračni par Komljenac odveden na Kazane useljen je nakon 15 dana. Njihova kćerka Slobodanka nije ostvarila povrat imovine obzirom da povrat nije predan u zakonskom roku.

„Ja sam bila fokusirana tada na traženje mojih roditelja a ne na povrat imovine. Trebale su određene stvari da se slegnu da bih ja potraživala imovinu. Stan mojih roditelja je useljen 15. dan nakon što su odvedeni. Meho Čustović je iselio a u stan je uselila Bečan Maida koja je bila zapisničar na primopredaji. Moj otac je ’89. godine od Saveza boraca dobio taj stan a stan u kojem su živjeli na Grbavici predao. Zapisničarka koja je radila tu primopredaju stana Maida Bečan je uselila u taj stan na Bistriku. Mene i moju sestru je država kaznila jer mi nije dala mogućnost da napravim povrat imovine mojih roditelja koji nisu svojom voljom odvedeni. Moj otac nije dragovoljno napustio svoju kuću nego je pod prisilom odveden na klanje zajedno sa mojoj majkom. Ti takvu stambenu jedinicu ne možeš proglasiti napuštenom.“

Danas, skoro 26 godina nakon nestanka njenih roditelja Slobodanka ističe da ne vjeruje da će posmrtni ostaci ikad biti pronađeni. Najave izgradnje spomenika ne smatra realnošću.

„Kad je Pudarić išao gore, mene nije zvao. Kad je Izetbegović išao gore, mene nisu zvali. Kad su ovi iz Prosvjete išli gore, mene nisu zvali i to idu gore 6. januara. Koji je motiv da se 6. januara ide na Kazane, što na taj datum? Meni nije čast biti ni uz Izetbegovića ni Pudarića ni ti uz bilo koje ime koje gore ode. Ko će se popeti na Kazane da spusti cvijeće na taj spomenik. Neka naprave spomenik ubijenim 11 541 građanima grada Sarajeva. U okviru tog spomenika neka izdvoje ploču sa žrtvama Kazana. Jer i to su građani Sarajeva koji su ubijeni. Hoće li se to ikada dogoditi, o tome ne razmišljam. Na određeni način bi mi bilo drago. Moji roditelji žive kroz moje sjećanje. Da se imena mojih roditelja nađu tu imala bih tu satisfakciju ali u ovom trenutku ne vjerujem da će se to ikada realizovati.“

Politizacija mjesta stradanja i sjećanja na žrtve rata u BIH svakodnevno je prisutna. Slobodanka Komljenac Macanović naglašava da se naše društvo mora okrenuti budućnosti.

„Život ide dalje, već je trivijalno postalo govoriti možeš oprostiti zaboraviti ne možeš. Ja više uopšte ne gledam političke emisije, ne mogu gledati iskopavanja, kosturnice, identifikacije. Moja drugarica sa kojom svakodnevno pijem kafu je silovana u Višegradu, a sina su joj zaklali na njene oči, muža su joj ubili. Nas dvije zajedno sjedimo i zajedno tugujemo. Upoznali smo se kupujući cigare na trafici i danas se sasvim normalno družimo. Njena suza ima veću težinu nego moja, jer ona je dijete izgubila. Često kada razmišljam kažem, ako je već život trebao nekoga da mi oduzme bolje da mi je oduzeo roditelje nego dijete. Obilježja moraju postojati kao i sjećanje na sve nevine žrtve rata. To sjećanje mora da se njeguje i postoji ali treba se okrenuti životu. Okrenimo se živima. Ja moje ne mogu vratiti ali daj da mi unuke imaju budućnost.“

Predrag Blagovčanin
Autor 28.2.2019. u 11:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija