Verbalno divljaštvo s državničkim imunitetom

Marijan Vogrinec
Autor 1.4.2021. u 10:00

Izdvajamo

  • Nacionalna sramota, jer pala krv za domovinu nema nacionalnu cijenu. Državna sramota koja se prihranjuje svakoga 31. ožujka. Jer, „domoljubi“ – bili političari, ratni veterani, poduzetnici ili tzv. mali/obični ljudi – ne bi se mogli u zrcalo ujutro pogledati da moraju priznati, kamoli komemorativno paliti svijeće i polagati cvijeće zato što je 27-godišnji Srbin (u hrvatskoj policijskoj odori) prvi položio život za zajedničku domovinu Hrvatsku. Ili, kako vole reći, za „slobodu koju danas uživamo“. Povijesna ironija? Ma kakvi, povijesna krivotvorina kao mnoge u zbirci tzv. državotvornosti.

Povezani članci

Verbalno divljaštvo s državničkim imunitetom

Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Nikola Grmoja tvrdi da Milanović nije bio njegov predsjednički izbor, ali i to da Pupovac ne samo ima dovoljno „putra na glavi“ da se propituje njegovo političko i imovinsko stanje (Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo ga je s 4000 kuna zbog zatajenih činjenica u imovinskoj kartici, npr.), odnosno da Pupovac nije razumio Milanovića ili mu nešto namjerno imputira. „Pogrešno tumačite njegove riječi“, kazao je Grmoja, „želite ga prikazati kao nekakvog Hitlera koji vam je uputio te riječi jer ste Srbin. Ja ne znam po njegovom političkom habitusu i činjenici tko je sve sjedio u njegovoj vladi da mu je to smetalo i ne vjerujem da je to razlog. Ovdje je više pitanje nekakvog višegodišnjeg osobnog odnosa. Treba smirivati tenzije i jačati snošljivost u društvu.“ 

Marijan Vogrinec

Država koja je naopako nasađena već 1990-ih godina, tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska – samonedostatan kao i ostali bantustani na ruševinama 24-milijunske domovine tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti, bratstva i jedinstva i dosljedno provedene ustavne odvojenosti crkve od države – ovih se dana možda više no ikad u prošlih tridesetak godina pokazuje nedoraslom/nezrelom vladati sama sobom kao pristojnom i savjesnom članicom međunarodne zajednice. To što, je li, predsjednik Zoran Milanović (s neposrednim narodnim legalitetom) i premijer Andrej Plenković (sa stranačkim/HDZ-ovim izvedenim, izbornim legalitetom) čine jedan drugomu zbog – u suštini – bezvezne teme izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda RH, formalnog i reformski neovlaštenog šefa/ice totalno kompromitiranog/disfunkcionalnog pravosudnog sustava nije zabilježeno u novije doba ni u jednoj ozbiljnijoj zemlji koja drži do sebe i svog digniteta u svijetu. Dobro, iznimka je tzv. trumpističko doba krajnje redikuloznog američkog Twitteraša koji ipak sa svojim „pospanim Joeom“ i arogancijom prema nepoćudnima u svijetu, etc. nije skliznuo u neotesani CRO prostakluk, pa ni „pospani“ Joe Biden nije baš kočijašio kad je ruskom suverenu neki dan zaprijetio: „Platit ćeš mi!“ Sic transit.

Divljaštvo, prostačke uvrede, ponižavanje ad hominem, ne ad rem, pa prijetnje iz očajničke nemoći smjenom za koju ni u teoriji nije moguće skupiti 101 ruku apsolutne zastupničke većine u tzv. Visokom domu, bapsko, zajedljivo pripisivanje teških poremećaja ponašanja, psihičke nesposobnosti za odgovorno voditi državne poslove, EU-podaništvo na štetu tzv. naroda i države, etc. dvojice akademski obrazovanih političara, odgojenih u uzornim intelektualnim obiteljima, podjednako poteklih iz tzv. zrinjevačkog inkubatora Mate Granića za mlade diplomatske nade mlade ‘rvacke države, poliglota i karijernih političara nešto je što ne bi očekivali ni najrazvikaniji analitički nostradamusi koji ama baš svakom loncu nađu poklopac. Umjesto da se bave izvlačenjem tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene iz živog blata gospodarskoga, polit-ideološkog, moralnog, pa sada i epidemijskog propadanja, predsjednik RH i premijer s buljukom svojih desnih i lijevih dobro potkoženih pozicijama, apanažama i moći uhljeba vode privatni rat, hrvaju se i valjaju u blatu, žele utopiti jedan drugoga u žlici vode da to više nije ni smiješno niti tragično. Blesavo je.

Nije trebalo dugo čekati

„Naš Facebook junak je poražen i ponižen, razumijem da mu je teško (HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina i Ustavni sud RH koji vodi bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović odbili su predsjednikov prijedlog da sveučilišna profesorica Zlata Đurđević bude kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda RH, op. a.)“, reći će premijer Plenković u povodu predsjednikove salve optužbi/poruga koje su mu očito pogodile u živac porukom neka „jednom u životu bude hrabar, skupi žetončiće, pozove kumove, odriješi kesu i pokrene moj opoziv“. „Smatram da bi se on trebao ispričati gospodinu Miloradu Pupovcu (kojega je Milanović bio izvrijeđao zbog zloporabe srpske manjinske potpore HDZ/Plenkoviću, op. a.), nizu drugih, ali i javnosti kojoj je ovo priuštio na Cvjetnicu i u Velikom tjednu. Teško da može doći do našeg opoziva. Bili su izbori za Hrvatski sabor, HDZ je pobijedio, formirali smo vladu i nastavili kontinuitet naše odgovorne politike. Mi ćemo tu odgovornost, povjerenje birača, nastaviti sljedeće tri godine i četiri-pet mjeseci unatoč pozivima predsjednika Milanovića. Mogao je nazvati i pitati kuha li se neki opoziv. Zbog njegovih drugara iz Mosta, to nije realno.“

Naravno da nije trebalo dugo čekati Milanovićevo reagiranje. Svega par sati. „Ništa novoga, Plenković se prepao“, napisao je na FB-u. „Dokazani herojski zec. Jutros se junačio i prijetio opozivom Predsjednika Republike, a sada se skriva iza Mosta. K’o Brka na trukom HDZ-ovom mostu uvjerava nas kako ‘nije tako loše kao što izgleda’. Loše je, loše. Nema dovoljno žetona, Milorad i Zekanović nisu dostatni. Jasno, ne daje niti jedan odgovor na pitanja koja sam mu postavio, na pitanja čiji odgovor traže građani Hrvatske.“ Poznati odvjetnik Ljubo Pavasović-Visković je neki dan kazao televiziji N1 Hrvatska – politički eutanaziranom kanalu 29. ožujka 2021., čiji su novinari i uređivačka politika godinama išli na živce HDZ-u i osobito Andreju Plenkoviću, jer ih nisu štedjeli niti gledali kroz prste njihovim evidentnim promašajima, nesposobnosti te ulizništvu bruxelleskoj birokraciji – kako je predsjednik Milanović dobro izabrao prijedlogom istaknute znanstvenice, šefice Katedre procesnoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, politički nepotkupljive Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH.

Plenković i HDZ ju ne žele zato što na nju ne mogu utjecati, a taj sud ima u postupku i žalbu na prvostupanjsku presudu HDZ-u zbog korupcije ili, točnije, pljačkanja vlastitog naroda. Aktualni predsjednik Vrhovnog suda RH Đuro Sessa, kojemu u srpnju prestaje mandat, pa se kandidirao za reizbor, prošao je kroz iglene uši 2017. godine kao Plenkovićev kandidat nasuprot Ivanu Turudiću, špic-kandidatu tadašnje gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Po Ustavu RH, državni suveren je ovlašten i dužan predložiti tzv. Visokom domu predsjednika/cu Vrhovnog suda RH, što ne bi trebalo biti sporno kad su šef/ica države i premijer iz istoga stranačkog legla, ali itekako može biti kad nisu. Te se 2017. godine ipak pokazalo da i istostranačka predsjednica RH i premijer teško nalaze zajednički jezik, ako prorade taštine, pa tjeraju mak na konac. Ona želi Turudića, a on Sessu. Sada je Ivan Turudić kandidat za predsjednika tek osnovanog Vrhovnoga kaznenog suda RH, o čemu ima odlučiti Državno sudbeno vijeće (DSV), međutim, taj je izbor postao iznimno sporan zbog strahovito toksičnog udara bivšega „gazde hrvatskog nogometa“ Zorana Mamića na korumpirani dio pravosudnog sustava budući da je Turudić – osvjedočeni Mamićev prijatelj. Pa…

HDZ, naravno, nema šapu na cjelini hrvatskog pravosuđa, na svakom sudcu ponaosob, ali itekako ima na vrh tog sustava, na čelne institucije i ljude koji ih vode. Otuda toliki interes za ishod izbora u Vrhovnom sudu RH, a unutarhadezeovski „nesporazum“ iz 2017. godine iznjedrio je kobnu posljedicu koja sada već tjednima prolijeva hektolitre zle krvi između dva državna brda: izmjenama i dopunama Zakona o sudovima uveden je institut javnog poziva za prijavu DSV-u kandidature za predsjednika/cu Vrhovnog suda RH. DSV šalje kandidate predsjedniku RH na odabir, no Milanović ne želi nikoga od troje prijavljenih, već – koristeći izričitu, je li, ustavnu ovlast u kojoj se ne spominje nikakav DSV – predlaže upravo svoju kandidatkinju, Zlatu Đurđević. Koja se nije prijavila „poštanskom uredu DSV-u“ (skuplja prijave i prosljeđuje na Pantovčak, a ovaj nema nikakvu ustavnu/zakonsku obavezu izabrati baš među tima što su se prijavili), pa je došlo do sukoba ustavno-pravnih (ne)kompetencija.

Ali i notornog ustavnopravnog Plenkovićevog i bezobrazluka njegovih uhljeba na vrhovima svih triju tzv. stupova, zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti: „Ne želimo profesoricu Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH i nećemo je prihvatiti ni bude li se prijavila na ponovljeni DSV-ov javni poziv“. A prijavit će se, tvrdi Zoran Milanović, „pa neka joj Plenkovićevi žetončići u Saboru zajedno s Miloradom Pupovcem pogledaju u oči i otvoreno kažu zašto je ne žele“. Tko god da joj bude konkurencija, teško da će imati kvalitetnije reference, međutim, vladajući su već dali znati kako će se „gledati programi kandidata i naravno da će prednost imati bolji“. Taj „umjetnički dojam“, je li, unaprijed je najavljen od HDZ-ovog sljemena kao palac dolje profesorici Đurđević. Najtragičnija sastavnica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – pravosuđe – ostaje do daljnjega kloaka državnog sustava od kojega su jamačno već digli ruke i bog i vrag. I dobro je da božica s povezom na očima ne vidi toliku sramotu koja se dnevno događa – u njezino ime.

Režimski mediji

Milanović je izazvao i strahovit Plenkovićev bijes i tvrdnjom da „Vladimir Šeks i kum na čelu Ustavnog suda RH godinama uništavaju pravosuđe“, da je Ustavni sud RH politički sud „isluženih političara“, etc. To smatra i odvjetnik Pavasović-Visković: „To je Šeksovo naslijeđe u pravosuđu. Sve danas krivo ima korijene u 1990-im godinama. Loše je što Šeks ima bilo kakvog utjecaja na tu priču (kadroviranje u Vrhovnom sudu RH, op. a.), bilo u savjetovanju kod Plenkovića, bilo kod utjecaja na bilo čiju odluku, jer se radi o osobi koja je još 1990-ih dizajnirala pravosuđe i sve ono što su danas velike boljke pravosuđa. Šeks je osoba koja je omogućila u RH da slobodan hoda među svima nama čovjek koji je na Sljemenu likvidirao 11-godišnju djevojčicu (Aleksandru Zec, op. a.) metkom u potiljak. Šeks je tada bio glavni državni odvjetnik i Šeks je donio odluku. Govorim o Munibu Suljiću koji je odlukom glavnog državnog odvjetnika, a to je tada bio Šeks, oslobođen odgovornosti. I ako danas netko uzima savjete od njega, ako uzima ozbiljno ono što on tvrdi, treba se ozbiljno zapitati kamo ide ova zemlja, pogotovo njezino pravosuđe.“

Šeks – foto: sibenski.slobodnadalmacija.hr

Režimski mediji u Bijednoj Našoj ofrlje su i kao nevažno objavili skraćeno i prepričano (već 45.) Izvješće američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu, gdje se ponovno na crnoj listi našao RH zbog nasilja nad novinarima, zastrašivanja i cenzure, Kaznenog zakona koji sankcionira tzv. klevetu, neopravdanog policijskog nasilja nad migrantima i izbjeglicama, diskriminacije manjinskih Srba i Roma, etc. Umjesto da se Plenković operativno bavi ispravljanjem te krive Drine, a Milanović da mu pomaže, njih dvojica – na zgražanje javnosti s makar dva zrna soli u glavi – jedan drugomu vade crijeva te se prokazuju kao nedostojni državničkih fotelja. Ma što oni sami mislili o svom ponašanju i ma koliko nejednako bili krivci za povode i posljedice bezveznog sukoba za ključne razvojne i dnevne životne interese svojih sugrađana, već manje od četiri milijuna tzv. malih/običnih ljudi koji su – bez zabune – poslodavac i Plenkoviću i Milanoviću, odnosno svim foteljašima u Banskim dvorima, tzv. Visokom domu i na Pantovčaku. Uključivo cijeli tzv. treći stup vlasti, pravosuđe, od korijena do samog vrha. Ali, tko mari za to što Mađarska nema more!?

Tzv. javna medijska kuća HRT je svojim ključnim informativnim, talk show i komentatorskim formatima – čak u „Dobrom jutru, Hrvatska“ na Prvom programu HTV-a, sic transit – debelo režimski orijentirana braniti sve i svakoga iz polit-ideološke manufakture „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), bacila se pravovjerno u liku voditeljice Zrinke Grancarić izuti iz cipela Zorana Milanovića. Pa je u HTV-ovom „Otvorenom“ vrlo otvoreno navijala za ono što Plenković sugerira da Milanović čini, da jest i da će biti. Niš’koristi lik u bivšoj Titovoj vili Zagorje što prakticira komunikacijski obrazac dostojan birtijaške rulje notornih pijandura nezapamćen u hrvatskom političkom, je li, koliko-toliko uljuđenom prostoru na što je premijer nevoljko bio prisiljen odgovoriti. Možda, kažemo, možda malo žešće i mimo njegova kulturnog habitusa usisanog s majčinim mlijekom, pa je rafal prostoseljačkoga in medias res bio prisiljen nazvati Milanovićevim verbalnim divljaštvom.

Na „divljaštvo“ reagirati „divljaštvom“ iliti „divljački“ drugim riječima, pa još iz prvih državnih usta, ravno je prvom Aristotelovom silogizmu: divljaštvo u najčišćem verbalnom izrazu. Bivša dugogodišnja savjetnica od osobita povjerenja tzv. prvog hrvatskog predsjednika Vesna Škare-Ožbolt reći će Telegramu.hr da je verbalno Plenković-Milanovićevo divljaštvo, zapravo, „blaga kamilica prema onomu kako se Franjo Tuđman 1990-ih godina izražavao o onima koje nije podnosio“. Premijer Plenković i koalicijski mu držač tzv. stabilne saborske većine iz redova srpske manjine, šef SDSS-a Milorad Pupovac (solidarno se s predstavnikom Roma i 11 inih etničkih manjina Veljkom Kajtazijem protivi izboru Zlate Đurđević u Vrhovni sud RH i podupire Plenkovića) zborno plaču kako „Milanović vrijeđa Pupovca samo zato što je Srbin, a Tuđman je 1995. godine isprdavao Srbe jer da su „tako brzo pobjegli pred oslobodilačkom hrvatskom vojskom da nisu stigli ponijeti ni svoje prljave gaće“. Zapamćena je i njegova, je li, ogavna nacifašistička izjava kako je „sretan što mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa je omrznuo RH te se debelo zamjerio i službenom Izraelu. Polit-ideološku je oporbu nazivao „crvenim, crnim i žutim vragovima“…

„Evidentno je da imamo problem s nekontroliranom komunikacijom koja ima izravne veze s osobama na istaknutim pozicijama u javnom životu, pogotovo u politici“, kazala je u HTV-ovom „Otvorenom“ komunikacijska stručnjakinja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Smiljana Leinert-Novosel, istaknuvši da je bilo mnogo ekscesnih situacija koje su bile dobar razlog za raspravu o komunikaciji u hrvatskoj politici. „Tijekom prošlih 30 godina ti se ekscesi nisu odnosili samo na žene nego i na etničku pripadnost pojedinih zastupnika, etc., i sve su to bili okidači za ovakav tip rasprave u kojoj je bitno analizirati što nam se događa, zašto nam se događa i što možemo jedino kvalitetno i dobro pokušati izvući iz takve situacije. Očekuje se da osoba na istaknutoj poziciji itekako kontrolira što govori. Ne u smislu da odustaje od nekakvih elemenata sadržaja, nego da vodi računa o tome kako ljudi doživljavaju to što ta osoba govori. Nekontrolirana komunikacija nije samo hrvatski specifikum, ona se vidi i po Europi i Americi.“

Milanović – foto Pixsell

U „Otvoreno“ su bili pozvani i saborski zastupnici Mirela Ahmetović (SDP), Milorad Pupovac (SDSS), Nikola Grmoja (Most nezavisnih lista) i Mario Kapulica (HDZ), a po običaju probrana mišljenja gledatelja imala su prevagu u korist vladajućih, protiv predsjednika RH. „Ako je Pupovac sada meta“, kazala je Ahmetović, „zašto se nije govorilo o meti kada su se šatori razvijali nasred Zagreba (2014.-2015. na Savskoj cesti 66 radi HDZ-ovog nasilnog rušenja SDP-ove vlade Zorana Milanovića i SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića, op. a.)!? Jesu li onda mete bili ministar hrvatskih branitelja i njegov zamjenik (Predrag Matić-Fred i Bojan Glavašević, op. a.), pa i sam premijer!? Ovo sada između dvojice državnika, predsjednika i premijera, nije debata, to je sramota, ako se sve značenje društveno-političkog života u Hrvatskoj svodi na to tko će bolju, jaču i uvredljiviju stilsku figuru izvesti, tko će goru personifikaciju ili metaforu upotrijebiti za kojeg kolegu, odnosno kolegicu. Ja sam svaki dan suočena s mrzilačkim porukama (referirala se na to da se Pupovca vrijeđa zato što je Srbin, op. a.), ali mi ne pada na pamet osporavati svaki pokušaj propitivanja mog postupanja zato što sam druge nacionalnosti, vjerske, rodne ili bilo koje druge pripadnosti.“

Plitvička krivotvorina

Nikola Grmoja tvrdi da Milanović nije bio njegov predsjednički izbor, ali i to da Pupovac ne samo ima dovoljno „putra na glavi“ da se propituje njegovo političko i imovinsko stanje (Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo ga je s 4000 kuna zbog zatajenih činjenica u imovinskoj kartici, npr.), odnosno da Pupovac nije razumio Milanovića ili mu nešto namjerno imputira. „Pogrešno tumačite njegove riječi“, kazao je Grmoja, „želite ga prikazati kao nekakvog Hitlera koji vam je uputio te riječi jer ste Srbin. Ja ne znam po njegovom političkom habitusu i činjenici tko je sve sjedio u njegovoj vladi da mu je to smetalo i ne vjerujem da je to razlog. Ovdje je više pitanje nekakvog višegodišnjeg osobnog odnosa. Treba smirivati tenzije i jačati snošljivost u društvu.“

Verbalni dvoboj prepun uvreda i podbadanja, premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović nastavili su i u srijedu 31. ožujka 2021. na Plitvičkim jezerima, gdje su – u odvojenim posjetima, što su jedan drugomu također zamjerili, otklanjajući bilo kakvu vlastitu krivnju – došli komemorirati obljetnicu tzv. krvavog Uskrsa 1991. godine i pogibiju mladog policajca Josipa Jovića iz Aržana. Pogibija prvoga hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, Hrvata, službeno se vodi i kao prva žrtva Domovinskog rata, što je krivotvorina prvog reda. Prva redarstvena žrtva Domovinskog rata je 27-godišnji Goran Alavanja, Srbin iz Donjeg Karina nedaleko od Benkovca, kojega su srpski teroristi mučki ubili oko 1,30 sati iza ponoći 22./23. studenoga 1990. godine na službenoj dužnosti, u službenom automobilu i u odori MUP-a RH dok je s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu nadzirao već srpskom pobunom nemirno područje u blizini Obrovca. Goranova je žrtva žrtvovana – znanjem i odobrenjem samog Tuđmana – eda bi se, je li, uzvisila Josipova žrtva!?

Nacionalna sramota, jer pala krv za domovinu nema nacionalnu cijenu. Državna sramota koja se prihranjuje svakoga 31. ožujka. Jer, „domoljubi“ – bili političari, ratni veterani, poduzetnici ili tzv. mali/obični ljudi – ne bi se mogli u zrcalo ujutro pogledati da moraju priznati, kamoli komemorativno paliti svijeće i polagati cvijeće zato što je 27-godišnji Srbin (u hrvatskoj policijskoj odori) prvi položio život za zajedničku domovinu Hrvatsku. Ili, kako vole reći, za „slobodu koju danas uživamo“. Povijesna ironija? Ma kakvi, povijesna krivotvorina kao mnoge u zbirci tzv. državotvornosti.

Marijan Vogrinec
Autor 1.4.2021. u 10:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija