Žena – majka – konobarica

Autor 27.4.2012. u 21:16

Žena – majka – konobarica

Kad bi Šadu neko prije sedam-osam godina upitao koja joj je najveća želja u životu, ona bi odgovarala uvijek isto “da me babo da za Mušana”. Druge želje ni misli nije imala.

Mušan je bio Šadin “džigerdelen” – bol što probada srce. Zbog njega je ponavljala treći razred srednje tekstilne škole, noću bježala kroz prozor kako bi se sastala s njim makar i na po sata, a onda stojički trpila majčine kletve i prijekore, od oca primala šamare, a kazni i zabrana izlazaka je imala taman za dva životna vijeka, da ih odleži ili presjedi u kući.

A Mušan nije bio loš insan, samo eto, malo jeste bio stariji, skoro duplo stariji od nje, a njoj nisu dali za stara. Ruku na srce, nije imao ni neke škole, al snalazio bi se, malo radio kao ispomoć po praonicama kad zagužva, u sezoni, malo na građevini, a znali bi ga zovnuti i sa otpada kad treba paliti bakar ili vagati željezo, i tako, “hrvi, devri, radi, do nakva selameta”- govorio bi često.

Nije bilo baš jasno čime je to on “kupio Šadi šejtana” ali je bilo očito da oboje izgaraju od ljubavi.

U jednoj od onih, beharom natopljenih proljetnih noći, iza jacije namaza, nakon što se sve ućutalo, babo i majka otišli spavati, a svjetla po mahali se počela gasiti, Šada pokupi dva-tri presvlaka, pogledom se oprosti od svoje tamnice i hitro zamače niz avliju.

U komšijinom golfu “dvici”, kojeg bi posuđivao samo za posebne prilike, dženaze, svadbe i možda nekad, za neki Mevlud, Mušan se dovezao do na vrh Šadinog sokaka i sa strepnjom je iščekivao.

Riješio Mušan da se ženi. Ispo mu poslić u štampariji, nisu velike pare al je plata redovna. Dogovorio s rođakom što je u Americi da useli u njegovu kuću,  jedno vrijeme, dok se ne snađe. Dobro rođaku jer ima ko da pripazi na imanje, zalije voćke, obradi zemlju, a dobro i Mušanu jer ne mora plaćati kiriju.  To je bilo dovoljno da Mušan odvede Šadu. 

*

Skoro jednu deceniju poslije najromantičnije i najsretnije noći u Šadinom životu stvari su se bile prilično izmijenile.

Najteža zima ikad. Danima snijeg ne prestaje da pada. Mećavi. Nestalo je i struje, drva na izmaku. Tri male glave pripijene uz prozor, 6, 4 i po i 2 godine. 

Obično su na uranku najbučniji, dvoje se redovno svađaju oko bilo čega a ono treće je ili u belaju, ili smjera kako da napravi belaj. Ali jutros nije tako, osjete i oni da nešto nije u redu, pa primirili. Huču u staklo i nešto šaraju.

Behara je zasušila a ni do koka se ne može doći, i jutros će biti samo margarin i šećer za doručak.

Behara je bila koza koju su, zajedno s četri kokoške, kupili nakon rođenja drugog djeteta. Jedno jutro droba, drugo jaja, zdravo je za djecu a i lakše se dočeka kraj mjeseca.

Mušan sjedi i puši. Ovaj mjesec nigdje nije radio. Moglo se preživjeti, hrane su imali nešto u šteku, makar onog osnovnog, brašna, krompire i ulja, ali trebalo je kredit platiti…

Po nesreći digoše kredit jesenas- morala se kupiti veš mašina, od stare nije bilo ništa, ubio je kamenac i godine, a Ahmo, Mušanov rođak i majstor, kaže da se više ni dijelovi za nju nisu pravili. U svemu tome, i Šadin brat navalio da se ženi, pa je i to bio trošak, a trebalo je i krevet za one dvije mlađe kupit, izrasle, ne mogu više na jednom spavat.

Šada, žena s 28 godina, supruga i majka troje djece, prvi put u životu kreće u potragu za poslom. 

*

Učila je za krojačice ali nit je do diplome kad stigla, nit je voljela taj posao a i znanje iz struke joj je u stvari bilo blijedo sjećanje na časove prakse koje je imala u školi. Da traži posao po krojačnicama – nema iskustva, da nešto počne sama kod kuće – nema mašine, a sitacija je takva da bi joj sada bilo skupo kupiti i komplet igala i konaca a o mašini da i ne govorimo.

Elem, nakon 8 godina braka i troje djece, jedino za što je mogla tvrditi da zna raditi bilo je: kuhanje, pranje, čišćenje, posluživanje. 

I krene ona tražiti posao. Prvih dana je obišla sve slastičarne iz oglasa. Misli, slastičarna je- radno vrijeme je pristojno, pošten i miran svijet se po njima okuplja, a možda bi nekad i djecu mogla obradovati kakvim kolačem od juče. Ne bi sreće.

Išla je i po restoranima ali tamo traže ili profesionalne kuharice ili ljepe, mlade, nasmijane, konobarice da znaju engleski. Profesionalno se kuhanjem nije bavila, engleski nikad nije učila, a lijepa, mlada i nasmijana sjeća se da je bila nekad davno. 

U početku joj pomisao da radi kao čistačica u hotelu ili kakvom konaku nije baš bila najprivlačnija, ne zbog sebe već zbog naroda. Narod se bavi svime, najmanje sobom, pa nekad iz zlobe a nekad iz puke dosade, ispire usta i oblajava sve redom, pa bi zli jezici mogli, ne daj Bože, Mušanu napuniti glavu glupostima, “što će ti žena u hotelu, znaš li ti kakve žene rade po hotelima? Šta ona ima čistiti i zavlačiti se po tuđim sobama” i slično. Šada nije htjela  nipošto da se Mušan još i zbog toga sekira, malo mu svoje muke što ne može zaraditi dinar da prehrani familiju, ko” što je i naviko, nego još da brine i zbog naroda, ali nevolja je bila velika pa ona ipak, kriomice, obiđe neka hotele, ne bi li je uzeli da pere i pegla posteljinu, pa makar i vikendom, eto ne moraju je svaki dan gledati. I ništa.

Zaredala ona jedan dan bogami i po kafićima. Nit gleda do kad se radi nit kakva je dnevnica, daj šta daš, samo da ne mora posuđivat pare za kredit i ovaj mjesec, ne zbog ponosa ili što joj obraz to ne podnosi nego što je već dužna i Bogu i narodu, nekom deset, nekom pedeset, duga ima kod polovine rodbine i  trećine komšiluka. 

Većinom su Šadini razgovori za posao počinjali sa:

Š: “Zovem se Šada, udata sam, imam troje djece. Vrijedna sam i poštena. Posao mi treba, radiću šta-šta bilo”.

X: “Aha, dobro, a kolika su vam djeca?” 

Š: “Troje maksuma, ni jedno nije pošlo u školu, mali su, sve jedno drugom do uha, treba ih prehraniti”

X: ”Pa jel imate nekog da ih čuva? A šta ako se razbole, ko će ih paziti?”

Š: “Muž mi trenutno ne radi, on je s njima, a i majka mi nekad navrati, snalazimo se”.

I sve bi se završavalo onim redovnim “aha, dobro, javićemo vam se”. 

*

Nakon bezbroj razgovora i jalovih nada te značajnog broja žuljeva na nogama (jedine iole ugledne cipele koje je imala raširila je za vrijeme zadnje trudnoće jer su joj naticale noge, pa je sad morala posuditi cipele, a tuđe ko tuđe, u rane joj noge pretvorile), shvatila je da od svega toga nema ništa. Nikad joj se niko nije javljao. Sve do prošle srijede.

Bilo je prošlo 9 sati naveče kad je zazvonio telefon, djeca su odavno spavala, Mušana nije bilo, zvali  ga da stražari na parkingu u jednom tržnom centru, da zamijeni prijatelja, umrla mu majka. 

Šada se javila.

“Dobra veče, Anica je. Kažu mi cure da si ostavila broj telefona da ti se javim ako bude posla.”

“Dobro veče.. jest, ja bi radila.. ali.. onaj, izvinite, nisam sigurna o kojem se to objektu radi, ostavila sam broj na dva-tri mjesta, (dvije-tri stotine bilo bi bliže istini) pa sad ne znam..”

“Bife kod Anice, na tržnici. Dođi sutra na drugu od 3 do 11, odradi smjenu pa ćemo vidit”.

“Fala puno, fala. Doću sutra, doću ja i prije tri ako nešto treba”.

“Ne treba, dođi u tri, ajd bok”.

“Bok”- zbunjeno je ponovila Šada.

Tu noć nije spavala. Sjetila se koji je to bife.

To je bila jedna od onih oronulih, požutjelih birtija  iz nekog drugogu vremena u kojima su te dočekivale stare, rasklimane, drvene stolice sa plišom presvučenim sjedištima i stolovi prekriveni mušemama. Mušeme su u orginalnoj verziji dolazile u raznim dezenima i bojama ali najčešće oslikavan motiv su ipak bile ruže. Vrijeme, a naročito “naarfovani” truleksi, vrele džezve i duhanske iskrice učinile su da te mušeme danas izgledaju izlizano, izrupano i peksino, jedino na njima što je odolijevalo vremenu i ljudima su bile neuništive, četvrtaste, limene pepeljare. Te pepeljare nisu imale nikakvu estetsku vrijednost, čak šta više bile su ružne, prejednostavne, nimalo maštovite i mnogo sive ali su bile funkcionalne i izdržljive (za sve što se gradilo u jugoslavenskom periodu, od pepeljare do zgrade, mogao je važiti ovaj prethodni opis). Ovakvi su objekti nekad bili česti, bilo ih je na svakom koraku, u njima su se gostili mnogi, nerijetko se kitili harmonikaši, jela se janjetina, pelo se po stolovima, lomile se čaše. U njima su radile lokalne “lepe brene” (ne toliko lepe koliko lokalne), vrckave, blajhane, vragolanke, kraljice satenskih dekolteisanih haljina, natikača, helanki i zlatnih ukosnica, bivše misice svojih mjesnih zajednica, vječite kokete i namiguše.  Danas ih se može naći (misli se na birtije) još samo po željezničkim stanicama, autobuskim stajalištima (po planinskim prevojima, u sred šuma i božijih betina, gdje vozači noćnih linija stanu da popiju kafu i “skinu s očiju”) te u blizini tradicionalnih gradskih javnih okupljališta kao što su pijace, tržnice i slično.

Sada se ne sjeća ni kako je došla do ove kafane ni kako je odlučila ostaviti tamo svoj broj telefona, biće da je muka natjerala pa joj se pamet pomutila. Da je bila pri sebi, okrenula bi glavu, prešla bi na drugu stranu ulice, zaobišla bi ovo mjesto, baš kao što je godinama gledala da njena majka čini. Oni su bili pošten svijet, nikad nisu, ni oni, nit iko njihov zalazili po ovakvim jazbinama. Mislili su da se tamo okupljaju samo pijanci, lopovi, kockari i raznorazne raspuštenice i rospije. Nalet ih bilo, Daleko mi kuća bila. Tako se govorilo i otresalo od sebe.

A eto ti, što ti je život, sutra će ona, Šada, vjerna i odana ljuba Mušanova, majka svojih troje maksuma, morat postat kafanska konobarica. Mora biti tako jer druge nema. Snađe to čovjeka tako, naleti nevolja, pa prvo spuštaš kriterije, pomjeraš granice, tolerišeš, trpiš, a onda se natjeraš da preko svoje riječi, obraza, nama pređeš, sebe izdaš, jer druge ti nema.

*

“Radi se svaki dan, prva je od 8 do 3, druga od 3 do 11, dnevnica je dvaes maraka. Ako ti treba slobodan dan, to se dogovorite vas dvije između sebe, nek te Marija mijenja ako oće, eto vas tamo, meni je važno samo da neko odradi smjenu. Ovdje su ti cijene napisane, nema ti tu neke velike mudrosti, ta i onako samo ide kava, piva i loza”.

Bile su riječi kojima se Gospođa Anica obratila Šadi nakon što ju je pošteno odmjerila dok se ova kretala od vrata ka šanku. Gospođa Anica nije vjerovala u lažnu ljubaznost, iskrivljene osmjehe, kurtoaziju i formalnosti, ona je bila od onih što odmah prelaze na stvar. Ljude je kaže mogla skontati na prvu, po hodu, po držanju, a naročito po rukama i pogledu. Šada joj je odgovarala. Vrijedna, poštena, sirota. Takvu je baš trazila.

“Posluži, naplati, operi sude, oribaj wc, ne pametuj puno i ne uvlači se u diskusije s mušterijama, oni su uvijek u pravu. Nema slaganja faca, tvoje je da se nasmiješ, ako ti nekad šta i dobace – ne reaguj, to je od-po-pića, tebi neće naškodit a njih će razveselit pa će još po jednu naručit, a i tebi nešto na kavu ostavit. Svi sretni.

Drugo: Koga imaš, s kim živiš, jesi li udata, to me nije briga, samo nema dovođenja muževa, momaka, ljubavnika ovdje. Jednu sam poslala kući jer joj muž nije odlazio odavde, po vazdan tu sjedi, pili, nadgleda, da joj ne bi ko šta reko, da se ona ne bi kome nasmijala, a vazda onu jednu kafu ispija.

Drugu sam otjerala jer sam tri puta morala ja dolaziti otvarati kafanu, ona okasnila, kao dijete joj zavatrilo, nije ga imala s kim ostaviti, dobilo pljuskavice, rastu mu zubi, morala ga voditi na vakcinu, i ne znam ni ja šta još. Toga ti kod mene nema. I ja sam svoju odgajala pa nikog nije bilo briga za to, što bi ja sad nekom to tolerisala.

Eto, to bi ti bilo to, imaš  li ti nekih pitanja”?

“Nemam, sve mi je jasno. Neće biti nikakvih problema, nemam ja nikog, niko neće dolaziti, niko neće smetati. Nemam ja nikog”.

“Ma ne moraš ti meni objašnjavati, ne miješam se ja ni u čiji život. Ja se s radnicama ne ližem niti pijem kave, vi meni pazar, ja vama dnevnicu, čist račun, duga ljubav.

I još nešto prije nego odem.. De se malo našminkaj, živni, eto te blijeda si ko smrt, šta si se prepala bona, pa neće te niko pojest.

I utrpaj brate tu košulju u pantale, otkopčaj koje dugme, malo se pritegni, nemoj da me mušterije pitaju đe nađoh onu redovnicu.

Idem sad, vidimo se večeras u 11, doću po pazar. Ako se nešto ne bude poklapalo – tebi ide od plate, to znaš.”

Sada se latila posla. Prala je i čistila ko sumanuta. Radila je da ne bi mislila. Premjestala je stolice, izmicala stolove, izvlačila sjaj na polupanim pločicama,.. A kad bi se kafana, tamo pred veče počela puniti, povlačila bi se iza šanka, ali bi svako malo napravila krug, dopunila čokalje, prosula pepeljare, pokupila prljave, vratila čiste čaše, ispunila nečiju muzičku želju i tako svaki dan.  Kad bi je pitali za ime govorila bi da se zove Nada. Nada jer je i njima bilo draže da čuju neko “njihovo” ime, Nada ili Rada ili Anica ili Katica, da i ona bude jedna od njih, da su na “ti”, da joj mogu otvoriti dušu, pa zato su i dolazili u kafanu.

I Nada kao prijateljica od Vjere u neki drugi život, bolji, humaniji, ljudskiji. Život u kojem neće morati lagati da se zove Šada, da je supruga i majka, a ne samo konobarica.

 

Autor 27.4.2012. u 21:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija