5 6 1

Tomislav Jakić
Autor 8.7.2016. u 08:56

Izdvajamo

  • zemlja koju se nekada s razlogom smatralo i doživljavalo rasadištem demokracije i nositeljem vizije novoga svijeta (Wilson, Roosevelt) pretvara se u zatiratelja demokracije na domaćoj sceni i u međunarodnoj areni. Naznake što smo ih dali to nedvojbeno potvrđuju. No, ima tu jedan “ali”. Sve to što smo rekli, široj javnosti u dobrom dijelu Evrope, osobito u tzv. tranzicijskim zemljama nije poznato. Ili im se podatke koje nitko (!) ne pobija, niti demantira, naprosto prikazuje kao dio “nenajavljenog Putinovog propagandnog rata protiv Zapada”. Ako ne vjerujete, samo upitajte nekoga zna li što znači brojka 561.

Povezani članci

5 6 1

Gotovo šest stotina ubijenih na američkim ulicama, često bez ikakvoga razloga, uglavnom Afro-amerikanaca, svjedoči o dubokoj krizi sistema u super-sili koja si, svemu usprkos, i dalje prisvaja pravo da odlučuje o sudbini drugih. Američki je sistem, toliko reklamirani američki način života (American way of life) došao do točke pucanja. Puca po šavovima. Policija na ulicama ubija građane, razne tajne službe kontroliraju komunikacije i kretanje građana – u SAD, ali i u svijetu, za ulazak u Bijelu kuću sprema se arhitektica državnih udara i ubojstava stranih državnika, dok predizborna utrka postaje karikatura demokracije, jer pokazuje kako u njoj ima mjesta samo za onoga tko raspolaže golemim financijskim sredstvima, što znači da o predsjedniku(ci) ne odlučuje volja građana, nego bogatstvo.  

Piše: Tomislav Jakić

Upravo toliko, pet stotina šezdeset i jednu osobu ubili su američki policajci samo u ovoj godini, preciznije rečeno: u pola tekuće godine. Cifra je to koja bi mogla označavati broj stanovnika nekog većeg sela u Evropi, u svakome slučaju impozantna. Ako se još zna (a zna se) da golema većina ubijenih pripada tzv. Afro-amerikancima i da je dobar broj ustrijeljen u onome što se birokratskim jezikom zove “prekomjerna upotreba sile”, stvar postaje još impozantnija, u negativnom smislu – naravno.

Prije nekoliko dana društvenim su mrežama, a i televizijskim ekranima nekih svjetskih televizija (naglašavamo ovo “nekih”, jer po nepisanim zakonima žurnalizma trebalo je biti “svih”) kružile snimke dviju likvidacija. Da, upravo tako: likvidacija, jer za ono što se dogodilo, što se na snimcima vidi i što govore neposredni svejdoci, nema druge prikladne riječi osim likvidacije. U prvom slučaju dvojica su se policajaca bacila na krupnoga Afro-amerikanca (nije korektno reći: Crnca, ali je sasvim korektno ustrijeliti ga – tako se barem čini), oborila ga na tlo i u hrvanju s njime, a on nije imao nikakvo oružje, jedan je potegao pištolj i “jašući” na njemu ubio ga. U drugome pak policija je zaustavila automobil u kojemu je za volanom sjedio i opet Afro-amerikanac, a pored njega njegova prijateljica. Snimka koju je ona napravila svojim mobitelom i poslala odmah u društvene mreže pokazuje umirućeg čovjeka na vozačkom mjestu pored nje i policajca s uperenim pištoljem kroz prozor automobila. Vozač je, kaže ta žena, posegnuo rukom u džep da izvadi dokumente, rekavši policajcu što će učiniti, no ovaj je ipak pucao. I ubio ga. Pri čemu činjenica da je kasnije u automobile pronađen i pištolj kojega je ustrijeljeni vozač legalno kupio, ne mijenja baš ništa.

Istini za volju treba reći kako američka policija ima nebrojena negativna iskustva u slučajevima kada patrola zaustavi vozilo i vozač puca na policajca čim mu se približi. To, svakako, opravdava scene kakve smo nebrojeno puta vidjeli u filmovima, kada jedan policajac s pištoljem u rukama prilazi vozilu, tražeći od vozača da drži ruke na volanu, a drugi je spreman u pozadini, također s pištoljem u ruci, priskočiti u pomoć kolegi. Oprez – da, čak i takav na kakav u Evropi srećom još nismo navikli. No, zašto pucati na čovjeka oborenoga na tlo, zašto ispaliti metak u nekoga tko poseže u džep i kaže zašto to radi? Može li se to pripisati samo negativnim iskustvima, može li se to objasniti samo pretjeranim oprezom koji prelazi u strah? Teško, zapravo: nikako.

Pogotovo, ako se ima u vidu činjenica da su žrtve ovakvih policijskih likvidacija uglavnom obojeni Amerikanci. I pogotovo ako se zna da oni koji su pucali, u pravilu ne snose nikakve posljedice (nekoliko je suspenzija i otpuštanja iz službe bilo, ali to je u odnosu na broj ubijenih zanemarivo). Jedino je moguće objašnjenje da se zemlja koja se i dalje voli predstavljati kao šampion demokracije u svijetu, po nekim svojim obilježjima sve bliža onome što se zove policijska država. Američki stručnjaci (nećete ih, naravno, čuti ni vidjeti na većini evropskih televizija, o HTV da se i ne govori!) tvrde kako je stanovništvo Sjedinjenih Država najnadziranije u svijetu, neki čak otvoreno kažu da je nadzor nad građanima što ga provode američke tajne službe nešto o čemu su mogli samo sanjati eksperti istočnonjemačke tajne policije Stasi (Staatssicherheit) koja je – u evropskim okvirima – postala, zasluženo ili ne, sinonimom za policiju koja nadzire sve i svakoga, svuda i u svakome trenutku. Drugo: američka policija ubrzano nabavlja opremu svojstvenu vojnim snagama, od oklopnih vozila do pokretnih komunikacijskih centara. Što sve to dolazi iz mase viška vojne opreme nakon “bjelosvjetskih intervencija” u ovome je kontekstu manje važno. Tek, činjenica je da se američka policija polako, ali sigurno pretvara u snažnu (i potencijalno opasnu) paravojnu snagu.

I, svakako, treći element kojega se nikako ne smije ispustiti iz vida. To je američka opsjednutost oružjem, odnosno u Ustavu definirano pravo svakoga građanina da nabavi i posjeduje oružje u svrhu vlastite zaštite. Onoga, tko bi rekao da je to izravni odraz Divljeg zapada i prilika što su vladale u vrijeme koloniziranja (jest, to je prava riječ!) Amerike, moglo bi se ocijeniti zlobnim, ali nema ama baš ni jednoga argumenta kojim bi se tu tvrdnju moglo oboriti. Usprkos činjenici da se svako malo dogodi neki masovni zločin, zahvaljujući tome što se oružje (uključujući jurišne puške!) kupuje bez ikakve kontrole, svi dosadašnji pokušaji da se unosnom poslu s oružjem stane na kraj, ostali su bezuspješni. Žeđ za profitom savršeno se dobro prikriva plaštem osobnih sloboda i poštivanja Ustava i nema nikakvih naznaka da bi se na tom poručju moglo nešto promijeniti.

I, napokon, ne treba nikako smetnuti s uma atmoferu stvorenu u Americi nakon terorističkih napada na New York godine 2001., sumnjičavost prema svima obojenima (jer ni muslimani u pravilu nisu bijelci) i nepriznatu, ali sve prisutniju nesigurnost što izvore iz činjenice da američki način rata protiv globalnoga terorizma, tome terorizmu samo pogoduje (pogotovo kada se očigledni teroristi upregnu u kola američkih strateških prekrajanja političke karte svijeta, da bi se ubrzo okrenuli protiv onoga tko ih je do jučer snabdijevao oružjem).

Što nas opet vraća na magičnu brojku: 561. Kakve veze ona ima sa svim time? Itekako ima. Gotovo šest stotina ubijenih na američkim ulicama, često bez ikakvoga razloga, uglavnom Afro-amerikanaca, svjedoči o dubokoj krizi sistema u super-sili koja si, svemu usprkos, i dalje prisvaja pravo da odlučuje o sudbini drugih. Američki je sistem, toliko reklamirani američki način života (American way of life) došao do točke pucanja. Puca po šavovima. Policija na ulicama ubija građane, razne tajne službe kontroliraju komunikacije i kretanje građana – u SAD, ali i u svijetu, za ulazak u Bijelu kuću sprema se arhitektica državnih udara i ubojstava stranih državnika, dok predizborna utrka postaje karikatura demokracije, jer pokazuje kako u njoj ima mjesta samo za onoga tko raspolaže golemim financijskim sredstvima, što znači da o predsjedniku(ci) ne odlučuje volja građana, nego bogatstvo.

Zaključno: zemlja koju se nekada s razlogom smatralo i doživljavalo rasadištem demokracije i nositeljem vizije novoga svijeta (Wilson, Roosevelt) pretvara se u zatiratelja demokracije na domaćoj sceni i u međunarodnoj areni. Naznake što smo ih dali to nedvojbeno potvrđuju. No, ima tu jedan “ali”. Sve to što smo rekli, široj javnosti u dobrom dijelu Evrope, osobito u tzv. tranzicijskim zemljama nije poznato. Ili im se podatke koje nitko (!) ne pobija, niti demantira, naprosto prikazuje kao dio “nenajavljenog Putinovog propagandnog rata protiv Zapada”. Ako ne vjerujete, samo upitajte nekoga zna li što znači brojka 561.

Tomislav Jakić
Autor 8.7.2016. u 08:56