50 godina od sloma Praškog proljeća: Kako je rock pobijedio ruske tenkove i zašto je Kundera bio u krivu?

Marino Badurina
Autor 20.8.2018. u 09:20

Izdvajamo

  • Havel je u konačnici razumio, ili barem osjećao, koliko je stav rock kontrakulture zapravo pomogao Čehoslovačkoj u njenoj borbi i mirnoj tranziciji, i u objašnjenju zašto je njena revolucija naposljetku bila tako baršunasta. Koliko je zapravo pomogla i Kunderi koji se nedavno, pod stare dane, i sam suočio s medijskim optužbama da je tijekom 50-ih bio suradnik-informator tajne policije. U nekim drugim sredinama takva optužba, makar i nedokazana, postala bi neizbrisiva biografska mrlja. No u Češkoj taj balon se brzo ispuhao, a češko društvo pokazalo da umjesto želje za optuživanjem i traženjem krivaca ima veću želju za razumijevanjem svoje povijesti. Želju za istinom iznad osvete. U vremenima kada su riječi i djela bili sputani provodnik te želje bila je upravo muzika. Kako je svojevremeno rekao ruski rock kritičar Artemi Troitsky, sasvim primjenjivo i na čehoslovački slučaj: „Kod rock bendova u SSSR-u nije se radilo o plesu, zabavi, umjetničkim inovacijama. Oni su služili da ljudima kažu istinu.“ Dosljednost takvog puta značila je mirnije i sigurnije proći kroz prijelazno razdoblje i zakoračiti u budućnost, uz manje rizika da se stare nepravde ispravljaju novima. Po svoj prilici, i današnji benefiti koje Česi i Slovaci imaju, u odnosu na većinu ostalih postkomunističkih zemalja, dijelom su rezultat i takvog sazrijevanja.

Povezani članci

50 godina od sloma Praškog proljeća: Kako je rock pobijedio ruske tenkove i zašto je Kundera bio u krivu?

foto: liborhajsky/afp/gettyimages

Havel nije vjerovao da je pod gusjenicama ruskih tenkova išta preživjelo, niti je smatrao da povijest i geografija jamče bilo što, a reformiranje komunizma uspoređivao je sa „pohanjem grude snijega“. Kundera će ga tada proglasiti egzibicionistom kojemu je potrebno da situaciju prikaže beznadnom kako bi u takvoj situaciji mogao ponuditi svoju žrtvu. „Havelu treba poraz, jer samo on otkriva mizeriju svijeta i slavu njegova vlastita karaktera“, govorio je. Takva pobuna, unaprijed osuđena na neuspjeh, za Kunderu je bila besmislena. Za njega ključ je bio u književnom i kulturnom delanju, za Havela u aktivnom civilnom otporu. Kunderina kritika bila je kulturna kategorija, a Havelova sociopolitička. 

Krajem prosinca 1989. Vaclav Havel postao je predsjednik Čehoslovačke. Bio je to vrhunac političke borbe tog dramskog pisca, pjesnika i dugogodišnjeg disidentskog intelektualca. Zemlja je ubrzano grabila prema svojoj postkomunističkoj budućnosti. Među prvim potezima Havel će u posjet pozvati papu Ivana Pavla Drugog i američkog predsjednika Busha. Oni su odmah požurili da označe novi teritorij. Odazvali su se u manje od godinu dana. Čehoslovačka i njen predsjednik nosili su sa sobom veliki simbolični kapital. Ivan Pavao stići će već u travnju 1990. Čehoslovaci su ga dočekali u tišini, sklopljenih ruku i ponekom suzom. Toplo, ali bez one egzaltacije kojom je, primjerice, redovito bio dočekivan u rodnoj Poljskoj gdje je predstavljao vjerskog poglavara, nacionalnog heroja i pop-ikonu u jednoj osobi. Uzroke tome valja tražiti manje u, dugim životom pod komunizmom uzrokovanoj, sustegnutosti i zapretenosti misli i osjećaja, a više u tradicionalnoj češkoj suzdržanosti i sumnjičavosti prema religiji, posebno katoličkoj, što je bilo jedno od nasljeđa češkog nacionalizma 19. i 20. stoljeća. Papinskoj misi na Letna poljani prisustvovalo je oko 300 tisuća ljudi. Ivan Pavao odaslao je poruke osude komunističke utopije, potrebe za ponovnom evangelizacijom, ali i upozorio na opasnosti prebrze apsorpcije zapadne kulture i njenih obrazaca.

Koliku je to tada rezonancu moglo imati u zemlji naprosto gladnoj Zapada?

George H.W. Bush, prvi američki predsjednik koji je posjetio Čehoslovačku, u studenom na prvu obljetnicu Baršunaste revolucije, njenim će građanima poručiti: „Niste sami!“ Bio je to „zapadni moment“ koji su čekali više od sedamdeset godina, točka na i u toj povijesnim događajima ispunjenoj godini.

No pravi emocionalni klimaks Čehoslovacima nisu mogli donijeti ni Bush ni papa. Dogodilo se to u ljeto te godine. Onda kada su isti ti, toliko priželjkivani, vjetrovi sa Zapada u glavni grad Čehoslovačke nanijeli kultne Rolling Stonese. Znalo se za njihovu popularnost u Čehoslovačkoj, koja je nadilazila sferu muzičkoga. Znalo se i da ih Havel obožava. Znalo se i za njihovu antikomunističku impostaciju. Nije ih trebalo puno nagovarati. Sami su željeli doći. Prag su izvanredno ubacili na sam kraj svoje rasprodane Urban Jungle turneje. U kolovozu, na koncert benda koji su komunističke vlasti desetljećima karakterizirale kao „dekadente“ i „trule narkomane“ koje niti jedan pošteni socijalistički građanin ne bi smio slušati, pohrlilo je više od 100 tisuća ljudi. Nakon tolikih desetljeća zabrana i iščekivanja, mnogi ni po dolasku na stadion Strahov nisu vjerovali da će te večeri zaista uživo moći vidjeti Micka Jaggera i ostale članove grupe (ono što su Poljaci imali priliku još 1967., a Jugoslaveni 1976.). Sumnju je pojačavao ogromni videozid na pozornici zbog čega su neki do zadnjeg trenutka računali s mogućnošću da će im se Rolling Stonesi ipak ukazati samo na snimci. Nevjericu je ubrzo zamijenila opća euforija. Koncert je doživljen kao kolektivno, ali i osobno oslobođenje svakoga tko je bio u publici. Tek sa Stonesima bilo je jasno da ništa više neće biti isto. I slogan pod kojim su došli, aludirajući na kraj sovjetske vojne prisutnosti u Čehoslovačkoj, glasio je: „The Stones Are Rolling in, The Tanks Are Rolling Out“.

Havel i Rollingstones -  foto Pinterest

Havel i Rollingstones – foto Pinterest

Da bi se razumjelo zašto su Čehoslovacima, pored vjerskog i svjetovnog poglavara Zapada, kao simbolični i stvarni znak promjene u ono vrijeme bili neophodno potrebni baš Rolling Stonesi, te kakvu je uopće ulogu rock muzika igrala u čitavoj priči čehoslovačkog disidenstva, potrebno je vratiti se dvadeset i dvije godine unatrag.

Te 1968., u jednako tako vrućim kolovoškim danima, Marta Kubišová pjevala je je prepjev velikog hita grupe Beatles: Svijet je lijep, svijet je zao/ hej Jude, vjeruj u njega/ zadao nam je toliko rana i udaraca/ u rane nam utrljao sol i otpisao nas/ tako svijet nad nama vlada, tako se s nama poigrava. Pjesma koju je Paul McCArtney izvorno napisao za Juliana Lennona, sina Johna i Cynthije Lennon, kako bi dječaku olakšao težak period razvoda njegovih roditelja, ovdje je postala izraz zajedničke, nacionalne traume. Taj prepjev ostao je pomalo zaboravljen u usporedbi s puno poznatijom „Molitvom za Martu“, a možda je autentičnije dočaravao psihologiju i atmosferu tadašnje Čehoslovačke u kojoj su nadu zamijenili razočaranje i strepnja. Nekoliko dana prije, u noći između 20. i 21. kolovoza, u Čehoslovačku su provalili sovjetski tenkovi zaustavljajući proces društvene liberalizacije koji je otpočeo dolaskom Aleksandra Dubčeka na čelo Partije, u siječnju iste godine. Ubrzo će uslijediti period tzv. „normalizacije“ i povratka na staro. Ostati će simbolika. Krhka, ali i prkosna ljepota Marte Kubišove, čiji je glas morao utihnuti za narednih dvadesetak godina, utjelovio je gotovo ženski princip onoga što će biti upamćeno pod imenom Praško proljeće. Rusi nisu u Čehoslovačku došli s mržnjom, nego s ljubavlju. S prevelikom ljubavlju i namjerom da Čehoslovake ponovno snažno zagrle. Kao kada razjareni ljubavnik nasrne na nezaštićenu odabranicu.

foto pikabu.ru

foto pikabu.ru

Prividu povratka na staro mogla se odupirati još samo umjetnost, naročito ona koja se ubrzano počela seliti u podzemlje. Muzika je sigurno jedan od najzornijih znakova i izvora vremena. Tako je Praško proljeće svo protjecalo u stilu rock balada, sentiša i protestnih pjesama. Nimalo slično primjerice budničarstvu onog našeg, hrvatsko-jugoslavenskog proljeća nekoliko godina kasnije. Nada je bila praćena gitarom i saksofonom umjesto tamburicama i trubama. Takav tiši i sentimentalniji muzički background, no vazda dublje sadržine od one koju je imao rock na Zapadu, kao da je bio i čehoslovački ulog u mirniju budućnost. Istovremeno i stidljiviji i subverzivniji. Odraz subliminalne samouvjerenosti da će njihovo vrijeme sigurno doći, da samo treba čekati, i da ga neće morati u jednom zgusnutoj točki povijesne mijene silom otimati iz ruku protivnika.

Rock muzika ostati će snažan motivator čehoslovačke disidentske scene i u narednim godinama, praktički surogat ugasle disidentske scene. Havel će kasnije ustvrditi kako ni čuvene Povelje 77 možda ne bi bilo da on i ostali nisu pokrenuli kampanju protiv suđenja i zatvaranja članova underground rock grupe The Plastic People of the Universe. I sami akteri bili su začuđeni dalekosežnošću posljedica do kojih može dovesti sankcioniranje jednog muzičkog sastava.

Slični bendovi bili su pljuska u lice socrealističkoj estetici. Ali samo zato jer su se primicali njenom idealu – spoju modernog i tradicionalnog. To je inače bio obrazac. Vladajući dušebrižnici, suočeni s izmicanjem vlastitog ideološkog nadzora nad krajnjim konzekvencama onoga što su sami službeno proklamirali, uglavnom su reagirali uspaničeno. Prašinu će kasnije podići i drugi album grupe pod nazivom Passion Play iz 1980., nastao na starozavjetnim stihovima, inspiriran Isusovom pasijom, s prvom live izvedbom upriličenom dvije godine ranije, baš u skrovitosti Havelove farme u blizini Hrádečeka. Bio je to avangadni jazz-rock stil, psihodelija uz upotrebu saksofona, električnog klavira, viole, violine, bubnjeva, na ravni britanskih i europskih jazz-rock fusion sastava. Režim će tu vrstu glazbe, prije svega heavy metal i punk rock, zabranjivati i s estetskih i s etičkih pozicija. Od početka 70-ih period „normalizacije“ u svijetu muzike značio je: bez dugih kosa, kratkih nota, engleskih stihova i zapadnjačke dekadencije. No stvar je bila dublja od vanjske pojavnosti. Rock muzika djelovala je kao autentični izraz alternativnog života, ne samo poza. Kako je jedan lokalni punker svojevremeno rekao francuskoj novinarki: „Biti punker u Pragu autentičnije je nego igdje drugdje u Europi, jer ovdje stvarno nema budućnosti“. Nadovezalo se to na svojevrsnu autoironiju i depresiju kao vidove otpora tako karakteristične za češku politiku i kulturu. A upravo to je neke na Zapadu, kako je osjećao i Tony Judt, oduvijek privlačilo više od poljskog optimističnog mesijanizma. Ulogu koju nisu mogli odigrati disidentski samizdati i časopisi odigrala je underground muzička scena koja je, unatoč zabranama, ili baš zbog toga, dopirala do milijuna mladih ljudi. Onako kako niti jedna druga umjetnost više nije mogla, književnost možda ponajmanje.

Milan Kundera, photo: Elisa Cabot, CC BY-SA 2.0 Generic

Milan Kundera, photo: Elisa Cabot, CC BY-SA 2.0 Generic

Do sredine 70-ih sazrijelo je vrijeme da i Milan Kundera ode iz zemlje. Njemu se, za razliku od drugih diktatura ograničenog vijeka trajanja, komunizam činio kao tunel bez kraja. Zato je svoje izgnanstvo unaprijed smatrao trajnim. Na svoj odlazak iz Čehoslovačke, zemlje „otete od Zapada“, nije gledao kao na iskorijenjivanje.

Njegovim odlaskom biti će dodatno potencirane već ranije prisutne razlike između njega i Havela, dvije paradigmatične češke intelektualne osobnosti. Te razlike mogu se pratiti od ranih dana, mada im se ne mora uvijek pridavati dalekosežni značaj. Uglavnom, Havel je potjecao iz imućne obitelji i nikada nije bio komunist. Kundera je ponikao iz srednje klase i u mladosti bio žestoki staljinist. Havela je odlikovao optimizam zbog kojega je ostao u zemlji, Kundera je zbog krajnjeg pesimizma otišao iz zemlje. No, neposredno nakon kolovoza 1968. stvari su izgledale drukčije. Kundera je nakon čehoslovačkog proljeća otvoreno najavljivao čehoslovačku jesen u nadi da se započeti pravac liberalizacije nastavlja, da čak i u okviru sovjetskog komunizma Čehoslovačka, sa svojom poviješću i pozicijom u srednjoj Europi, naprosto mora biti i ostati važna. Havel nije vjerovao da je pod gusjenicama ruskih tenkova išta preživjelo, niti je smatrao da povijest i geografija jamče bilo što, a reformiranje komunizma uspoređivao je sa „pohanjem grude snijega“. Kundera će ga tada proglasiti egzibicionistom kojemu je potrebno da situaciju prikaže beznadnom kako bi u takvoj situaciji mogao ponuditi svoju žrtvu. „Havelu treba poraz, jer samo on otkriva mizeriju svijeta i slavu njegova vlastita karaktera“, govorio je. Takva pobuna, unaprijed osuđena na neuspjeh, za Kunderu je bila besmislena. Za njega ključ je bio u književnom i kulturnom delanju, za Havela u aktivnom civilnom otporu. Kunderina kritika bila je kulturna kategorija, a Havelova sociopolitička.

Sve je počelo još na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca 1967. kada je Kundera vehementno odbacio sociopolitičke uvjete kao opravdanje ograničavanja duhovne slobode, a češku nacionalnu egzistenciju predstavio kao metafizičko pitanje, kao naciju uvijek na granici nestajanja pred jačim silama. Time je gradio češki ekscepcionalizam. Da je bilo po Kunderinom, Praško proljeće moglo je ostati i unutarnacionalna i unutarideološka priča. Havel je, suprotno od toga, potencirao njeno univerzalno značenje. Bilo kakav ekscepcionalizam smatrao je početkom nekritičnosti i nacionalnog deluzioniranja koje nacionalnu zajednicu mogu paralizirati za čitava desetljeća. Bolje je naprosto učiniti se sastavnim dijelom svijeta i dijeliti njegovu sudbinu. Ironijom te sudbine upravo će takav „svjetski“ Havel trajno ostati u zemlji i djelovati u kulturnom podzemlju, dok će „češki“ Kundera u svom razočaranju Prag zamijeniti Parizom, odakle će svojim djelima projicirati katastrofičnu viziju češke sudbine i smrt kulture.

No kultura će za Čehoslovake biti jedino što je preostalo. Vrata politike biti će zatvorena. U toj priči upravo uloga glazbe ostaje nezaobilazna. Kundera je bio rijetki pisac koji je temeljito poznavao glazbu. Smatrao je da svaka izvanglazbena namjera inkorporirana u glazbu predstavlja grijeh krivotvoreće ili kič-recepcije iz koje mogu proizaći, za smisao glazbe, vrlo nezgodne posljedice. Za takve posljedice nije mu bio problem optužiti ni Beethovenova, onda kada je u IX. simfoniji upotrijebio riječi, pitajući se kako se takav pojedinac dao tako eksplicitno angažirati.

foto: gerryco23.wordpress

Vaclav Havel 1989. – foto: gerryco23.wordpress

Za njega popularna ili rock muzika (on ta dva pojma koristi kao sinonime) zapravo je muzika minus sjećanje. Muzika bez povijesne svijesti. Ona koja služi brisanju sjećanja i stoga je totalitarni režimi mogu lako koristiti za prepravljanje povijesti. U Knjizi smijeha i zaborava glavni lik Tamina nalazi se na otoku djece koja u Kunderinoj viziji simboliziraju baš tu, čehoslovačkom iskustvu tako blisku, ljubavnu opresiju. Biti do kraja života osuđen na igru, druženje i razgovor samo s djecom, bićima bez prošlosti i sjećanja, za Kunderu je bio ultimativni horor i noćna mora. Zato će i Dubčekova nasljednika Gustava Husaka nazivati „predsjednikom zaborava“. U stvarnosti, upravo u nametnutom optimizmu popularne muzike vidio je namjeru da se ljude natjera da zaborave u kakvom režimu žive. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja, kroz lik Sabine, će kontemplirati: „Totalna ružnoća koja će uslijediti najprije se javlja kao sveprisutna akustična ružnoća: automobili, motocikli, električne gitare, bubnjevi, zvučnici, sirene. Sveuprisutnost vizualne ružnoće je ono što slijedi.“ U estetskom smislu Kundera je, dakle, bio „konzerva“. Jedan od onih što bi želio zapadni duh, ali bez zapadne tehnike. Dijelom je to proizlazilo i iz njegovog osobnog iskustva upotrebe pop-muzike u propagadne svrhe u Čehoslovačkoj. Nije vjerovao da se isto sredstvo može okrenuti i protiv onih koji su ga osmislili. Suštinski, podcjenjivao je moć glazbe, ulogu emocija u politici, pa i onu Havelovu „moć bespomoćnih“, moć kao individualni gest. Podcjenjivao je, uostalom, i značaj zaboravljanja. „Mi nismo kao oni“ bio je slogan Čehoslovačke 1989., sa željom da se bez nasilja, ako treba i kroz oprost i zaborav, nastavi dalje. Ništa manje sklona zaboravu nije bila ni druga strana, naravno iz svojih razloga. Stoga ne čudi što će i Havel za predsjednika biti izabran od strane još uvijek komunističke parlamentarne većine. Havel je u konačnici razumio, ili barem osjećao, koliko je stav rock kontrakulture zapravo pomogao Čehoslovačkoj u njenoj borbi i mirnoj tranziciji, i u objašnjenju zašto je njena revolucija naposljetku bila tako baršunasta. Koliko je zapravo pomogla i Kunderi koji se nedavno, pod stare dane, i sam suočio s medijskim optužbama da je tijekom 50-ih bio suradnik-informator tajne policije. U nekim drugim sredinama takva optužba, makar i nedokazana, postala bi neizbrisiva biografska mrlja. No u Češkoj taj balon se brzo ispuhao, a češko društvo pokazalo da umjesto želje za optuživanjem i traženjem krivaca ima veću želju za razumijevanjem svoje povijesti. Želju za istinom iznad osvete. U vremenima kada su riječi i djela bili sputani provodnik te želje bila je upravo muzika. Kako je svojevremeno rekao ruski rock kritičar Artemi Troitsky, sasvim primjenjivo i na čehoslovački slučaj: „Kod rock bendova u SSSR-u nije se radilo o plesu, zabavi, umjetničkim inovacijama. Oni su služili da ljudima kažu istinu.“ Dosljednost takvog puta značila je mirnije i sigurnije proći kroz prijelazno razdoblje i zakoračiti u budućnost, uz manje rizika da se stare nepravde ispravljaju novima. Po svoj prilici, i današnji benefiti koje Česi i Slovaci imaju, u odnosu na većinu ostalih postkomunističkih zemalja, dijelom su rezultat i takvog sazrijevanja.

Marino Badurina
Autor 20.8.2018. u 09:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija