BEMA, Juga i Titov trg

Goran Sarić
Autor 16.9.2017. u 11:20

Izdvajamo

  • I baš toga, te jednostavne istine koju znaju milioni ljudi koji pamte ono “mračno” doba se najviše plaše Hasanbegović & Co. Jer, šta ako se Vlasi dosjete? Šta ako narod(i) jednom konačno prozru tu “šuplju” priču o nama i o njima, pa shvate da se iza nje krije sve sam go lopov i razbojnik? Zato njima, i nakon tolikih ljeta, još uvijek vraški smetaju i Juga, i Tito, i njegovi partizani.

Povezani članci

BEMA, Juga i Titov trg

Foto: Muzej istorije Jugoslavije

O svemu ovom razmišljam ovih dana, dok čitam vijesti o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu. Dugo se ta inicijativa “kuhala” u HDZ-ovim kuloarima. Zagrebački gradonačelnik, Ero sa tisuću lica Milan Bandić, joj se, iz čisto taktičkih razloga, jedno vrijeme, kao, žilavo opirao… No, kad su mu zatrebali njihovi glasovi, dobro mu je došao taj cekin u prljavoj politikantskoj trgovini: vi meni većinu, ja vama Titov trg! Tako notorni ustaša, ministar za mržnju, Zlatko Hasanbegović, sa zadrškom od sedamdeset i kusur ljeta, uzvraća udarac čovjeku koji mu je, skupa s drugovima, u Drugom svjetskom ratu do nogu potukao crnokošuljaške uzore. I, dakle, stvorio državu u kojoj je i dvoje običnih radnika od svog rada moglo sasvim pristojno živjeti.

Na holandskoj televiziji je ove sedmice, u udarnom večernjem terminu, prikazana zanimljiva reportaža iz Bosne i Hercegovine. Radi se o programu “Radar” koji se bavi zaštitom potrošača, malverzacijama u trgovini, firmama čiji su proizvodi nastali surovim izrabljivanjem radnika…

Ovog puta je, dakle, red došao na našu zemlju. Tačnije, fabriku obuće BEMA u Banjaluci i njen način poslovanja. U emisiji su, na našem jeziku, zatamnjenog lika i izmjenjenih glasova, govorile dvije radnice ove fabrike. Vlasnik i rukovodstvo fabrike ne samo da nisu htjeli pred kamere, nego su ekipi “Radara” zaprijetili i policijom.

Nije ni čudo. Jer, ispovijest banjolučkih radnica ima mnogo potresnih detalja, od kojih ovdje izdvajam samo one najšokantnije: u pogonima BEMA-e se radi i do šezdeset (!) sati sedmično, u teškim uslovima i sa minimalnim pauzama. Slučajevi intimidacije radnica od strane šefa/šefova nisu rijetki, a kad se neka od njih onesvijesti od teškog rada ili vrućine, što se, recimo, ovog ljeta prilično često dešavalo, njene koleginice se ne usuđuju da joj pomognu, nego se čeka da to učini šef smjene.

Prosječna plata u firmi je oko četiri stotine konvertibilnih maraka, dok potrošačka korpa u BiH iznosi oko sedamsto maraka. (Koliku bi, pitam se, platu ove trudbenice dobile da rade uobičajenih četrdeset sati sedmično?!)

Ipak, bojeći se da ne izgube posao, radnice šute kao zalivene. Ili, ako se i odluče da “propjevaju”, čine to ovako, anonimno. Jedna od njih kaže: “Dugo sam na posao išla k’o ubijena. A onda sam shvatila da je, kad već moram ići tamo, bolje da se opustim, prihvatim sve onako kako jeste. Od tada mi je mnogo lakše, pa se ponekad čak znam i našaliti na poslu. Ovdje je to jedini način da izdržiš.”

A sad, nazad u ne tako davnu prošlost.

Moja tetka M. i tetak T. prije rata su, kao niskokvalifikovani radnici, radili u konjičkoj fabrici “namjenske industrije” (municije) “Igman”. Bjehu to vrlo dobri, vedri i jednostavni ljudi.

Kad bih ih davnih osamdesetih, kao student, posjetio u njihovom malom, ali urednom stanu, uvijek bi mi u džep tutnuli koju “pinjku”. Živjeli su skromno, ali lijepo, i još na pravi put izveli dvojicu sinova. Kad bismo im došli na sijelo, sto uvijek bješe pun ića i pića, a kuća smijeha i zafrkancije.

Niskokvalifikovani radnici, a solidan život, redovna plata, stan? “Misaona imenica” za mnoge, i još mnogo školovanije, danas, u Bosni i Hercegovini. Istina, “Igman” se i danas dobro drži, izvozi metke u tonama, ali to, koliko o ovoj firmi, još mnogo više govori o svijetu u kome živimo.

Ali, tu nije kraj priči o dragim srodnicima. Tetka i tetak su, naime, nekoliko godina pred rat od firme dobili još, bolji i prostraniji stan, u jednoj visokospratnici na izlazu iz Konjica prema Sarajevu. I u tom stanu smo znali često, i lijepo stolovati.

Uz to, njih dvoje su puno prije rata, od dvije skromne radničke plate – kao i mnogi drugi Jugosloveni uostalom – u rodnom selu sagradili “vikendicu”. U stvari, kuću u kojoj je ljeti, na raspustu, kad se svi skupimo, znalo zanoćiti i desetak-petnaest ljudi.

U njoj ih je, maja devedeset i druge, i zatekao rat. Pa su poslije, naredbom odozgo, iz nje morali izaći. Skupa sa ostalima, u igri velikih brojki i, nadasve, tuđih bolesnih ambicija, otići iz rodnog kraja u nepoznato. Ali, među “svoje”.

Poslije su se i oni, već ostarjeli i onemoćali, poput mnogih drugih na svim stranama u našoj zemlji, nakratko vratili u svoj grad. Da na brzinu prodaju stan i dvojici sinova obezbjede kakvu-takvu zaleđinu. Jer, život među “svojima” se ni njima nije “ukazao” onako ružičastim kako su im obećavali oni što su im svojevremeno naredili da napuste zavičaj.

Tako su i oni na kraju, ipak, koliko-toliko profitirali od Jugoslavije.  Države sa jakom srednjom klasom, besplatnim (ili, u najgorem slučaju, veoma jeftinim) školstvom i zdravstvom, solidnom socijalnom mrežom i relativno malo stvarno siromašnih.

O svemu ovom razmišljam ovih dana, dok čitam vijesti o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu. Dugo se ta inicijativa “kuhala” u HDZ-ovim kuloarima. Zagrebački gradonačelnik, Ero sa tisuću lica Milan Bandić, joj se, iz čisto taktičkih razloga, jedno vrijeme, kao, žilavo opirao… No, kad su mu zatrebali njihovi glasovi, dobro mu je došao taj cekin u prljavoj politikantskoj trgovini: vi meni većinu, ja vama Titov trg! Tako notorni ustaša, ministar za mržnju, Zlatko Hasanbegović, sa zadrškom od sedamdeset i kusur ljeta, uzvraća udarac čovjeku koji mu je, skupa s drugovima, u Drugom svjetskom ratu do nogu potukao crnokošuljaške uzore. I, dakle, stvorio državu u kojoj je i dvoje običnih radnika od svog rada moglo sasvim pristojno živjeti.

I baš toga, te jednostavne istine koju znaju milioni ljudi koji pamte ono “mračno” doba se najviše plaše Hasanbegović & Co. Jer, šta ako se Vlasi dosjete? Šta ako narod(i) jednom konačno prozru tu “šuplju” priču o nama i o njima, pa shvate da se iza nje krije sve sam go lopov i razbojnik?

Zato njima, i nakon tolikih ljeta, još uvijek vraški smetaju i Juga, i Tito, i njegovi partizani.

Ali, narod još uvijek gromoglasno šuti, zbijen u etnonacionalna “stada”.

Možda je, stoga, stvarno u pravu velika spisateljica kad ovih dana piše da se raduje što Zagreb više nema trga s Maršalovim imenom. I neka su ga, veli, ukinuli. Treba se tome radovati. Ovakav, Zagreb ga nije ni zaslužio.

Sve dok se točak istorije opet ne zavrti i ostvari ona: Vratiće se Valter

 

 

Goran Sarić
Autor 16.9.2017. u 11:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija