Bijesni ljudi rata bjesne, laju, krvoločno ujedaju i u miru

tačno.net
Autor 3.2.2015. u 10:48

Bijesni ljudi rata bjesne, laju, krvoločno ujedaju i u miru

foto: š.g.

Kada će novinari i njihova udruženja, nevladine organizacije, nezavisne institucije i ostali protagonisti civilnog društva pokrenuti javnu raspravu o ratnom huškanju novinara u Hrvatskoj ’90-ih godina? Kada će pravosudni i ostali organi započeti s istragama? Kada će državno tužiteljstvo početi s podizanjem optužnica? Kada će sudovi početi donositi pravomoćne presude? S presudama, naime, budućnost može biti podnošljivija. Možda im je lijeno, a možda im je i teško. Lako je Frljiću, on je iz Bosne.

Piše: Stjepan Grbić

Što itko ima s ratnim huškanjem novinara iz ’90-ih? Što itko ima s Brankom Kamenski i Hloverkom Novak–Srzić? Što itko ima s javnom televizijom? Konačno, što itko ima s kulturom u Hrvatskoj?

Prije dosta godina u Srbiji se počelo razmišljati i razgovarati o krivičnoj odgovornosti novinara za ratno huškanje. Brojni okrugli stolovi, skupovi, inicijative i rasprave još uvijek nisu rezultirali željenim: proporcionalnim sudskim procesima i pravomoćnim presudama. No jesu izazvali pojedince da na 432 strane objave publikaciju “Reči i nedela: Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992”. U srži svih tih aktivnosti nalazi(lo) se stremljenje ka pravnom sankcioniranju huškačkog nacionalizma, mržnje, propagande i laži, koji su za posljedicu imali klanja, silovanja, mučenja i ubijanja. U Hrvatskoj takvog stremljenja nema, pa nema ni stolova, skupova, inicijativa ni rasprava. A bez njih, nema ni sudskih procesa. Posljedice toga danas možemo gledati i slušati svakodnevno. One su nešto blaže nego u ratno doba, no dovoljno krvoločne za mirnodopske uvjete.

Kada je, na zagovor i pritisak parlamentarne ljevice, njemačka vlada objavila “dokument 17/8134”, pokazalo se da su desetine ministara koji su sudjelovali u izgradnji poslijeratne Njemačke, bili članovi nacističke partije u doba Drugog svjetskog rata. No, to je tek manji broj najprominentnijih iz izvršne vlasti. Samo iz bochumskog “Federalnog ureda za zaštitu ustava” o takvim je činovnicima u jednom periodu prikupljeno dokumenata u dužini od 500 metara. Kako je u ranim poslijeratnim godinama čitava generacija radnika bila zaposlena u državnim i javnim službama, njihov broj procjenjuje se na oko milijun. Ostaje vidjeti koliko tisuća, desetina ili stotina tisuća čine kompromitirani, oni s nekadašnjim članstvom u nacističkoj partiji.

Brojni zaposlenici državnih i javnih službi u poslijeratnoj Hrvatskoj nastavili su tamo gdje nisu stali u ratu. Eksplicitno huškanje je reducirano i većinom zamijenjeno suptilnim aluzijama i jasnim konotacijama. Praksa se nastavila, metode nešto izmijenile, a očuvanje nacionalnog identiteta nije izgubilo primat nad definiranjem društvene stvarnosti. Tako je bilo i u posljednjoj emisiji “Pola ure kulture”, emitiranoj 29.1.2015 na HRT-u. Branka Kamenski i Hloverka Novak–Srzić ostale su zaposlenice na javnoj televiziji u poslijeratnoj Hrvatskoj, unatoč svojim zlodjelima iz vremena rata. Od tada Hrvatsko novinarsko društvo nije objavilo nijedan dokument o novinarima koji su ’90-ih poticali na mržnju i ubijanje. I nikakav ured, odbor, inicijativa nije prikupila ni 5 metara dokumenata za kaznene prijave. Ostaje vidjeti ono što ionako gledamo: mržnju prema ‘uljezima’ i očuvanje homogenog nacionalnog identiteta formiranog i na zločinu.

Da li je ovako, dovodeći u isti kontekst nacističku i postnacističku Njemačku s ratnom i poslijeratnom Hrvatskom, izgledalo dovođenje u isti kontekst Olivera Frljića i Božidara Alića u posljednjoj emisiji “Pola ure kulture”? Sasvim sigurno da nije. Dok pojedina razdoblja i pojedine fašističke prakse u dvjema državama možemo identificirati i jasno kontekstualizirati, Novak–Srzić je prezentirala nešto sasvim drugačije.

Etiketirajući Frljića kao demokrata koji mrzi, a Alića koji takve naziva četnicima te, stoga, “preko noći” biva proglašen glasnogovornikom mržnje, Novak–Srzić nas je nečemu podučila. Naučila nas je kako kao novinarka na javnoj televiziji zna adaptirati vlastitu mržnju da bi ista neublažena nesmetano doprla do masovnog gledateljstva. Zašto Novak–Srzić mrzi vidljivo je iz montiranog priloga u prilogu, vjerojatno uz pomoć kolegice Kamenski. U tom prilogu u prilogu, Frljić govori kako se ne smatra hrvatskim režiserom, jer je kulturni prostor u kojem živi, radi i misli puno širi od Hrvatske. Nastavlja kako se kroz svoj radi bavi baš tim, razgradnjom nacionalnih identiteta koji su konstruirani u zadnjih dvadesetpet godina. I tu nastaje čitav problem. Kako netko, k tome još netko tko se ne smatra Hrvatom, smije i može razgrađivati hrvatski nacionalni identitet? Kako netko, k tome još iz Bosne, smije propitivati hrvatski fašizam iz ’90-ih? Kako netko, k tome još anacionalan, smije otvarati pitanja o hrvatskom fašizmu danas?

Oliver Frljić i njemu slični svojim će djelovanjem na sebe navući još mnogo mržnje, difamacija, diskvalifikacija, lažnih optužbi, šikaniranja, klevetanja i isključivanja. Možda i pokoji fizički nasrtaj i poneku slomljenu kost. Zašto ne i lubanju. A kada će novinari i njihova udruženja, nevladine organizacije, nezavisne institucije i ostali protagonisti civilnog društva pokrenuti javnu raspravu o ratnom huškanju novinara u Hrvatskoj ’90-ih godina? Kada će pravosudni i ostali organi započeti s istragama? Kada će državno tužiteljstvo početi s podizanjem optužnica? Kada će sudovi početi donositi pravomoćne presude? S presudama, naime, budućnost može biti podnošljivija. Možda im je lijeno, a možda im je i teško. Lako je Frljiću, on je iz Bosne.

tačno.net
Autor 3.2.2015. u 10:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija