Biti Bunjevac

Heni Erceg
Autor 28.9.2014. u 12:48

Izdvajamo

  • I dok vladajuća koalicija politički glavinja, bez jasnog stava prema manjinama, Srbiji, regiji... dotle nacionalistička opozicija, kao i uvijek u predizborno vrijeme, iz naftalina izvlači stari, ofucani šinjel pod kojim se imaju okupiti svi Hrvati, „ma gdje bili“, čak i ako to ne žele, poput vojvođanskih Bunjevaca. To je dobitna formula koju je davno ustanovio nacionalistički vođa Franjo Tuđman kojega se zato i nazivalo „predsjednikom svih Hrvata“, uključujući i one u selu Janjevo na Kosovo koje je devedesetih Tuđman pozvao da se kolektivno „vrate“ u zemlju u kojoj nikada nisu živjeli, a samo zato da „napune“ sela Dalmatinske zagore iz kojih je prethodno istjerao vlastite građane, hrvatske Srbe.

Povezani članci

Biti Bunjevac

Uostalom, upravo je koalicija vladajućih lijevo-liberalnih mudraca reagirala na Nikolićevu provokaciju s Bunjevcima jednako nacionalistički glupo, patetično je proglašavajući „srbizacijom hrvatske nacionalne manjine“. Pokazujući po tko zna koji put kako Hrvatska nema alternativu zagriženom nacionalizmu, te da bi moralno podnošljivo bilo jedino – biti Bunjevac. To jest ni Hrvat ovdje, niti Srbin tamo. I obrnuto.

Jako se naljutila nacionalistička desnica u Hrvatskoj, doduše ionako je, shodno svojoj ideologiji, stalno nešto bijesna, stalno u vrućici, redikulozna, a opet tako zlokobna. I svaki je povod provincijskim guslarima desnog radikalizma naravno dobar, a prava je poslastica ako dolazi s „one strane“, pa je kao dobitna kombinacija stigla vijest da je srpski predsjednik Nikolić „djeci Hrvata Bunjevaca u Vojvodini donirao knjige na ćirilici“. Stvar je poprimila dramatične razmjere, prijeteći prekidom međudržavnih odnosa, zagrmila je ratna retorika, jer neće valjda neki tamo „četnik“ trovati male Hrvate knjigama na pismu Srba.

Namjerno se, međutim, u toj nacionalističkoj farsi zaboravio jedan sitan, ali važan detalj, a to je da sami ti Bunjevci u Vojvodini i Srbiji sebe ne smatraju Hrvatima. Oni jesu katolici, ali, eto, ne žele biti Hrvati, baš kao što ne žele biti niti Srbi. Nego samo Bunjevci. Tako se izjašnjavaju i ne zanimaju ih nikakve preporuke, još manje patroniziranje Zagreba, gdje ih ionako najčešće doživljavaju poturicama jer već stoljećima njeguju običaje i kulturu sredine u kojoj žive, istodobno uživajući svoj katolicizam i ikavski govorni dijalekt.

Ipak, na plitku političku provokaciju srbijanskog predsjednika, radikala Nikolića, refleksno su reagirali njegovi hrvatski pandani, to jest rigidni nacionalisti, isti oni koji preziru ovdašnju srpsku manjinu, divljački ruše ploče s ćiriličnim natpisima na javnim ustanovama, pa je i zakon o javnoj upotrebi ćirilice konačno povučen. Moglo bi se dakle kazati da se na progon ćirilice u Hrvatskoj, uzvratilo progonom latinice u Srbiji, to jest Vojvodini, te da se ustrajno poštuje nacionalističko načelo lošeg reciprociteta, prema kojemu, evo, već dva desetljeća funkcionara odnos prema manjinama u ove dvije države. Ali u ovom slučaju stvar je skroz promašena, budući da Bunjevci, koji odbijaju biti manjinski Hrvati, nipošto nisu ravnoteža srpskoj manjini u Hrvatskoj, kojoj se, vidimo, uskraćuje čak i zakonsko pravo na dvojezične natpise.

Tipični autogol je, međutim, u ovom svojatanju specifične manjine Bunjevaca zabila i vladajuća lijeva koalicija, prozivajući Srbiju zbog ugrožavanje međudržavne i regionalne suradnje. Suradnje koja je baš u njenom mandatu gotovo zamrla i postoji tek na deklarativnoj razini, gurana uglavnom od strane Evropske Unije, pa je i kampanja protiv ćirilice u Hrvatskoj, kao nova forma rata u miru, namjerna ili slučajna, vješto zacementirala rješavanje čitavog niza problema, od granica do povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku, rješavanja njihovih stanarskih prava, penzija, itd.

I dok vladajuća koalicija politički glavinja, bez jasnog stava prema manjinama, Srbiji, regiji… dotle nacionalistička opozicija, kao i uvijek u predizborno vrijeme, iz naftalina izvlači stari, ofucani šinjel pod kojim se imaju okupiti svi Hrvati, „ma gdje bili“, čak i ako to ne žele, poput vojvođanskih Bunjevaca. To je dobitna formula koju je davno ustanovio nacionalistički vođa Franjo Tuđman kojega se zato i nazivalo „predsjednikom svih Hrvata“, uključujući i one u selu Janjevo na Kosovo koje je devedesetih Tuđman pozvao da se kolektivno „vrate“ u zemlju u kojoj nikada nisu živjeli, a samo zato da „napune“ sela Dalmatinske zagore iz kojih je prethodno istjerao vlastite građane, hrvatske Srbe.

Gruba nacionalistička retorika sada je opet jedini izborni program desnice koja svoju pobjedu stavlja upravo na ratnu i kobnu kartu Tuđmanovog ujedinjenja svih Hrvata, od Australije do Bosne, pa će šef opozicije ovih dana u Bosni blebetati o tome kako se Hrvatska ima pravo miješati u unutrašnju politiku te države, jer da su i u njoj Hrvati, mada konstitutivni narod, također ugroženi. A onda im, eto, taj velebni, nacionalistički program panhrvatstva naruši jedna mala, ali tvrdoglava skupina Bunjevaca koja pametno odbija zauzeti stranu i biti predmetom potkusurivanja dviju provincijalnih, nacionalizmom opterećenih, državnih zajednica.

I dok se srbijanski predsjednik jedva trudi biti nešto drugo osim banalni nacionalista, dotle se hrvatski šef države uporno predstavlja evropski liberalnim intelektualcem koji je upravo oformio svoj predizborni lijevo-liberalni blok, pod očekivano kretenskim nazivom „Razumna Hrvatska“, a koji bi, kao, trebao spriječiti dolazak na vlast nacionalističke opozicije i onemogućiti daljnju desnu radikalizaciju zemlje. Program „Razumne Hrvatske“ očekivano je, međutim, ispražnjen od svakog političkog sadržaja, a kako i ne bi bio kada ga vodi čovjek u čijem je mandatu opasni desni radikalizam upravo eksplodirao, zato jer se on, predsjednik Josipović, koketno nastoji svidjeti svima. Uostalom, upravo je koalicija vladajućih lijevo-liberalnih mudraca reagirala na Nikolićevu provokaciju s Bunjevcima jednako nacionalistički glupo, patetično je proglašavajući „srbizacijom hrvatske nacionalne manjine“. Pokazujući po tko zna koji put kako Hrvatska nema alternativu zagriženom nacionalizmu, te da bi moralno podnošljivo bilo jedino – biti Bunjevac. To jest ni Hrvat ovdje, niti Srbin tamo. I obrnuto.

Mladina

Heni Erceg
Autor 28.9.2014. u 12:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija