Bodljikava žica pred religijskim lenom – brazdanje botoksiranog lica EU

tačno.net
Autor 28.9.2015. u 14:28

Izdvajamo

  • Ista ta Europa koja je svojim kolonijalnim imperijalizmom bez imalo grižnje savjesti mijenjala lica i tradicije triju kontinenata kroz stoljeća, sada strahuje od promjene svoje tradicije i svog botoksiranog lica, te opasuje svoje tradicionalno religijsko leno kilometrima bodljikave žice.

Povezani članci

Bodljikava žica pred religijskim lenom – brazdanje botoksiranog lica EU

Getty Images

Kršćanska tradicija Europe, umorna od same sebe, nastoji klecavih koljena zaštititi svoje kontinentalno religijsko leno kilometrima bodljikave žice, bojeći se istovremeno sa Bogom kojega ispovijeda napustiti svoju lažnu sigurnost i krenuti u istinsku nesigurnost, spremna na preobrazbu, na vlastiti Tabor. Narod zemlje Pavlova obraćenja, gle slučajnosti, upravo testira Europsko kršćanstvo. U botoksirano lice Europe urezuje prve karakterne brazde. Kršćanska Europo, bojiš li se ti to vlastitoga Boga?

Piše: Jacqueline Bat

Trusna geopolitička zbilja Bliskog Istoka, osim izbjegličke krize koju je izazvala, razotkrila je stvarnost labavih spona koje (još) drže europsku uniju na okupu. Izbjeglička kriza koja već dulje potresa Italiju, sada se proširila na cijeli jugoistok Europe i jasno pokazala tko je u igri zajedništva tko, a i čemu trebaju služiti novo pridružene članice koje su potpisale Dublinski sporazum. Ne, doista nitko iz te labave ekonomske unije ne kani pomoći zemljama jugoistoka da podnesu izbjegličku krizu. Osim Njemačke i skandinavskih zemalja koje još predstavljaju demokratsku, uljuđenu, civiliziranu Europu koja se ne boji različitosti. Preciznije, njihovih lidera koji u tome ustraju usprkos disonantnim glasovima naroda i dijela oporbe. Njemačka je bila spremna obračunati se sa svojom imperijalističkom prošlošću i ne pati od nikakvih kompleksa krivice Brucknerovskog tipa, i još je uvijek najjača karika Europske unije koja ju drži na okupu.

Kolonijalističkoj maćehi Sirije Francuskoj ne pada na kraj pameti solidarizirati se s jugom Europe i nuditi azil Sirijcima, a niti oni ne žele u Francusku. Zato u bivšim socijalističkim zemljama istočnog bloka jača ksenofobija, bojovni pozivi na obranu kršćanske tradicije. Dobrim dijelom to se može objasniti i zatvorenim društvima i manjkom dodira sa različitošću u bivšim režimima, kao i potrebom za identificiranjem sa potiskivanim vjerničkim identitetom. Ipak, iznenađuje kolektivni zaborav Mađarske, iz koje je tijekom 1956. godine primarno u tadašnju Jugoslaviju i Austriju bez viza, pasoša i novaca, pobjeglo 200.000 ljudi koji su smješteni u prihvatne centre tih dvaju država i odande razaslani po 37 država diljem Europe i svijeta koje su ih primile. Mađari koji bi se nekad prodali za kilu „Vegete“ sada se opasuju bodljikavom žicom štiteći se od bliskoistočnih izbjeglica koje traže spas od kaosa. I ekonomskih emigranata koji žele negdje u miru živjeti, raditi i doprinositi društvu koje je organizirano i smisleno.

U Hrvatskoj, koja se nalazi u predizbornoj situaciji, iz političke tundre dopire disonantno i zbunjujuće glasanje vodećih predatora, praćeno kamufliranjem i mimikrijom kako bi se biračko krdo zastrašeno alohtonim vrstama koje pristižu na pojila što efikasnije usmjerilo baš u njihovom pravcu. No, što ćemo s biračima koji se ne kreću u krdima nego stoje na čistini, njuše ih i razlikuju glasove predobro svjesni da su izvori koji sve više presušuju i pašnjaci koji se suše takvi zbog predatora koji su zbrinjavajući sebe poremetili sustav? Bit će ih teško utjerati u izborni tjesnac ukoliko se ne pojavi drugačije i pametno rješenje.

U predizbornoj nervozi, premijer Milanović nakon otvorenih granica i relativno dobro organiziranih prihvatnih centara i policije koja je bila na razini zadatka u većini slučajeva nakon izjava predsjednice Grabar-Kitarović kako u zemlji vlada kaos i ugrožena je sigurnost građana te izjava kako na granice treba poslati vojsku, odjednom zauzima frajerski stav zatvarajući granicu i šaljući oštre poruke premijeru Srbije Vučiću, bivšem Šešeljevom učeniku. A krdo u tundri koje je prije glasno kritiziralo premijera zbog otvaranja granica, prestrašeno povicima iz HDZ-ovog tabora da vlada zatvaranjem granica ruši hrvatsko gospodarstvo sad počinje tražiti da se granice opet otvore. Iz situacije u kojoj je Zoran Milanović pokušao stati na stranu Angele Merkel i njene politike nakon oštre retorike predsjednice koja je iz naftalina izvukla Andriju Hebranga i Matu Granića i potpuno nediplomatski krenula lupati po njemačkoj kancelarki stavši na Orbanovu stranu, Zoran Milanović naglo i drčno staje „na branik domovine“ i zatvara granicu. No staju osim srpskih, i Todorićevi kamioni na granici, a to je već problem. Ključni problem hrvatskog gospodarstva kojim upravljaju lobiji. Čuje se i negodovanje iz šatora u Savskoj, i zahtjevi da se granica otvori. Pa ipak je Todorić jedan od sponzora šatora. Tako jadnom premijeru u zadnjim danima mandata i predizbornoj utrci ne ostaje ništa drugo nego da u Ciboni okupi sve ljude koji mogu donijeti hrvatske barjake i imalo se slažu s politikom njegove vlade na ljevičarski domoljubni performans. Ne bi li ukrao koje biračko grlo iz desnog dijela zbunjenog krda.

U svemu tome ipak zbunjuje šutnja europskog parlamenta koji ne staje u obranu solidarnosti, demokracije i zajedništva kad neki njegovi članovi hvale mađarske poteze opasivanja granice bodljikavom žicom. Angeli Merkel i uljuđenoj Europi rejting polako pada. Čak se i u Finskoj pojavljuju kukuljice Cu Clux Clana. Sve je glasniji strah od promjene lica Europe, radikalne islamizacije, ponegdje na sjeveru građani – prosvjednici stvaraju žive zidove na granicama. Sasvim je izvjesno da će količina imigranata koja će se u Europu sliti tijekom slijedećih godina promijeniti lice Europe kakvo poznajemo. Opravdan je i strah da se među izbjeglicama kriju ubačeni teroristi. No, u konačnici, velika se migracija naroda ne može spriječiti, nikad se u ljudskoj povijesti nije mogla. Iznenađuje zapravo uljuljkanost i samodostatnost te iste Europe, kad se zna da Italiju već nekoliko godina opsjedaju izbjeglice, a ozbiljni su analitičari još od 2012. godine upozoravali na ovakav scenarij. Ista ta Europa koja je svojim kolonijalnim imperijalizmom bez imalo grižnje savjesti mijenjala lica i tradicije triju kontinenata kroz stoljeća, sada strahuje od promjene svoje tradicije i svog botoksiranog lica, te opasuje svoje tradicionalno religijsko leno kilometrima bodljikave žice. Postavljaju se i pitanja zašto Saudijska Arabija kao muslimanska zemlja ne primi sirijske izbjeglice kad ima tisuće šatora pripremljenih za Hadž. Potpuno izlišno demagoško pitanje za svakog tko iole prati geopolitičku situaciju na Bliskom istoku.

Svakom imalo upućenom čitatelju jasno je da priča kreće od iračko-iranskog rata, za vrijeme kojeg su SAD pomagale Saddama Husseina, želeći od Iraka stvoriti svoju naftnu koloniju. No, Irak je na čelu sa Saddamom odlučio poći svojim putem i došlo je do Zaljevskog rata, a Amerika je paralelno stvorila Bin Ladena i njegovu Al Qaedu, što je Hillary Clinton i priznala. U američkim djelovanjima na Bliskom istoku i u Afganistanu sudjelovale su i EU članice NATO saveza. Sirija je pak, na tromeđi civilizacija, zemlja kojom su kroz povijest vladali Feničani, Egipćani, Asirci, Babilonci, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani, Arapi i Osmanlije, nakon izlaska iz statusa francuske kolonije 1946. bila politički nestabilna. Takva je situacija zapadnom svijetu i njegovim interesnim sferama odgovarala kao i zaljevskim monarhijama razvijenim na nafti koje imaju zajednički interes sa Washingtonom, prvenstveno Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. No, kad Hašir Al Asad državnim udarom preuzima vlast i kombinacijom stege i pogodovanja socijalnim skupinama uspostavlja stabilnost, te jača nacionalna socijalistička organizacija Baas koja uspostavlja dobre odnose sa Iranom i šiitskim skupinama, to ne odgovara ni zaljevskim monarhijama kao ni SAD-u. Kada vlast preuzima njegov sin Bašar, SAD aktivno pomaže ISIL u cilju njegova svrgnuća, u čemu ponovo sudjeluju i europske članice NATO saveza, uključujući i Hrvatsku. Ciljevi ISIL-a su prvenstveno zemlje bogate naftom i sredozemne zemlje koje čine transportne pravce za naftu. I Hrvatska je bila cilj, ali je kasnije maknuta s karte osvajačkih planova Islamske države. Sirija, kao kolijevka civilizacije nemilosrdno je opustošena, naoružane se skupine bore jedna protiv druge, a mladi i obrazovani Sirijci krenuše tražiti mjesto pod suncem. I testirati kršćanske temelje Europe. Sve je jasno, osim čuđenja Europe, kako i zašto joj se to događa. Europsko kršćanstvo odavno se pretvorilo u samodostatnu religijsku tradiciju, Krist je ponegdje sveden na nacionalnu ikonu kojom se prigodničarski maše u predizborne svrhe u post-socijalističkim zemljama, drugdje je totem kojim se maše pred nosom drugih i drugačijih, uz gomile dogmatskog cinizma. Sirija je bila i prva zemlja Rimskog carstva koja je kristijanizirana, i upravo u Damasku Savao iz Tarza postaje Pavao susretom s Uskrslim. Kršćanska tradicija Europe, umorna od same sebe, nastoji klecavih koljena zaštititi svoje kontinentalno religijsko leno kilometrima bodljikave žice, bojeći se istovremeno sa Bogom kojega ispovijeda napustiti svoju lažnu sigurnost i krenuti u istinsku nesigurnost, spremna na preobrazbu, na vlastiti Tabor. Narod zemlje Pavlova obraćenja, gle slučajnosti, upravo testira Europsko kršćanstvo. U botoksirano lice Europe urezuje prve karakterne brazde. Kršćanska Europo, bojiš li se ti to vlastitoga Boga?

tačno.net
Autor 28.9.2015. u 14:28