Božica Jelušić: VRIJEME ZLOKOBNIH KOMETA

Božica Jelušić
Autor 29.10.2014. u 22:23

Božica Jelušić: VRIJEME ZLOKOBNIH KOMETA

Budući da je retorika jecavo-gnjecavo kod nas oprobano imala uspjeha (do savršenstva ju je dovela Lady J.) gotovo da nema sumnje da će i osokoljena Barbie uspjeti kod dijela glasačke populacije, servirajući svoje priglupave izgovore urbi et orbi, kako bi ispala nedužna poput ljiljana i politički superiorna svim ostalim kandidatima. Prava je istina, međutim, da među tim izmišljenim, poluvoštanim figurama na političkoj sceni gotovo da i nema nekoga, koga bismo mogli proglasiti UZOROM, osobom koja vlastitim životom svjedoči ono što javno deklarira, propovjedajući masama.

Ne znam je li to trenutak “sumraka idola” (Debeljak) ili naprosto potonuća u apsolutni moralni minus i uzdignuća taštine iznad svih individualnih vrijednosti. O taštini je sjajno govorio Pascal: “Taština je tako uvriježena u ljudskom srcu, da se i vojnik i sluga diče i koče, te hoće imati svoje štovatelje, a i filozofi to hoće. Onima, koji protiv toga pišu, hoće se također slave, da su dobro pisali, a oni koji čitaju, žele također slavu da su čitali; pa i ja, koji ovo pišem, željan sam možebiti toga; a možda i oni koji će me čitati poslije…”

Dakle, zamalo smo pred razmjerima epidemije taštine: neka Barbie, neki lažljivi dugonosi Pinocchio,logoreična reformatorica s unatražnim refleksima, neki populistički kamenjarski “kum”, skaredni i manični nogometni impresario, sindikalni vođe i dojučerašnji čelnici strančica- šačica, emaniraju u prostor količine taštine koje prosječni um i prosječni želudac više ne probavljaju. Sve je zagađeno njihovom hinjenom nepogrješivošću, lažnom karizmom, gnojavim i balegavim kvazi-altruizmom, koje nam dnevno istovaruju pred vrata, u jagmi za sutrašnje osobne povlastice i nezaslužene sinekure. Tko su ti ljudi uopće, i što ih je iznjedrilo, ako ne naša mlakost, oportunizam, neukost, nepoučljivost.

Mi ćemo suicidalnom ustrajnošću za njih glasovati, birati ih i podržavati, uvažavati i opravdavati kad budu raskrinkani u svojoj mizernoj moralnoj golotinji. Mi ćemo se “javno ispovijedati” privilegiranoj skupini u strahu pred njenim dokonim zanovijetanjima i nemotiviranim buntom. Dopustit ćemo da ulica kroji politiku, prijeti, smjenjuje, demonstrira, razbija, ucjenjuje. Potisnut ćemo izvrsne i najbolje u ime svete prosječnosti, ljubit ćemo križeve i relikvije držeći “figu v žepu” u ime mladenačkog bunta i negdašnjih uvjerenja, koja smo bijedno prodali za tobožnji “mir u kući”.

Konačno, mi ćemo se igrati politike i glumiti i sami (ukaže li se prigoda) nekakve političare, zaboravljajući ERAZMA i njegovu POHVALU LUDOSTI, gdje kristalno jasno stoji: “Onaj koji upravlja državom mora voditi javne a ne osobne poslove, ne smije misliti ni na što drugo nego na opću korist; ne smije se ni za dlaku udaljiti od zakona koje sam donosi i izvršava; mora bdjeti nad poštenjem svojih činovnika i vlasti, te uvijek mora misliti da je izložen očima svih te da može svojim čistim životom, kao blagotvorna zvijezda korisno utjecati na ljudske poslove, ili pak, kao zlokobna kometa donositi najveću nesreću.”

Ne imajući povjerenja u “zakon ulice” i bez ciljane grupe s kojom bih podigla halabuku pod prozorima Vlasti, u ovo doba zlokobnih kometa ostaje mi da se intimno zapitam: Nije li došlo vrijeme za novu “Pohvalu ludosti”?

Božica Jelušić
Autor 29.10.2014. u 22:23