DRUŠTVO ETNIČKE RAVNOTEŽE – KOLIJEVKA NACIONALIZMA

Snježana Kordić
Autor 28.3.2015. u 13:30

DRUŠTVO ETNIČKE RAVNOTEŽE – KOLIJEVKA NACIONALIZMA

| Foto: Š. G. |

Nedostajalo je građansko društvo: »Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je ’etnička pripadnost’ u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav«.

Piše: Snježana Kordić

Ekspert za jugoistočnu Evropu Norbert Mappes-Niediek autor je više knjiga, od kojih je kod nas prevedena Balkanska mafija. Ovdje ćemo govoriti o njegovoj novijoj, zasad neprevedenoj knjizi Die Ethno-Falle: der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann (Etno-klopka: balkanski konflikt i što Evropa iz toga može naučiti). Na samom početku knjige, u poglavlju pod naslovom Tri naroda, tri imena za jedan jezik, autor o stanovnicima Bosne i Hercegovine kaže: »Razlika između Muslimana, Srba i Hrvata nije samo za strance nevidljiva.

Ni međusobno se ta tri naroda Bosne ne prepoznaju ni po boji kože ni po fizionomiji« (29). Također »nije dovoljno ni da porazgovaraju da bi prepoznali jedni druge i, eventualno, prezirali. Razlika između Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih ljudi u Bosni je ne samo nevidljiva, nego se ne može ni čuti. Barem ta tri najveća naroda, bez obzira što tvrde suprotno, govore i danas jedan te isti jezik, kojeg jedni nazivaju ’bosanski’, drugi ’srpski’, a treći ’hrvatski’« (30).

Iza različitih naziva za jezik ne stoje različiti jezici, npr. i »svi koji su odrasli u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu govore govorom svog grada bez obzira da li su Srbi, Muslimani ili Hrvati. Tako može jedna te ista varijanta jezika nositi ime ’bosanski’, ’srpski’ ili ’hrvatski’. Ta razlika u nazivanju ne počiva ni na kakvom jezičnom kriteriju, nego samo na nacionalnoj pripadnosti govornika« (30).

Autor se pita je li nepostojanje kulturnih razlika između Bošnjaka, Hrvata i Srba tek novijeg datuma, naime, je li ono rezultat socijalizma: »Da li je ujednačujući socijalizam bio izbrisao kulturne razlike? Protiv toga govori podatak da su se gosti sa zapada oduvijek čudili iznenađujućoj uniformnosti ’multikulture’ u Bosni. Jedan Austrijanac, koji je 1878. za svoje sunarodnjake napisao knjigu s detaljnim opisom novopribavljenih habsburških predjela, rezimirao je: ’Izvana se Grci’ – tako naziva ortodoksne Srbe zbog njihovih ’grčkih’ vjerskih obreda – ’i katolici skoro nimalo ne razlikuju’. Čak i ’muhamedanci’ su gospodinu barunu iz Beča izgledali iznenađujuće neegzotični. Živjeli su ’u dobrovoljnoj monogamiji’ i ophodili se prema zabrani pijenja alkohola sasvim liberalno. Najviše se čudio ženama bez feredže u neretvanskoj dolini kod Jablanice. Jedan britanski arheolog, koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće izvještavao s Balkana za Guardian, zaključio je da u prosječnoj engleskoj školi vlada ’mnogo veća varijacija tipova, kako fizičkih tako i moralnih i intelektualnih,’ nego u Bosni« (28-29).

Takav rezultat nije neočekivan kad se zna da predstavnici navodno različitih kultura u Bosni »jedni drugima uopće nisu strani. Sve sukobljene strane su oduvijek živjele zajedno« (37). Osim toga, »nije mržnja bila tipična za tu regiju, nego tolerancija. […] Etnička i kulturna tolerancija imaju u toj regiji tradiciju dostojnu poštovanja. U miješanim bosanskim selima bio je običaj da se zajednički slave praznici svake religije« (47).

Kultura pokazuje da Srbi, Hrvati i Bošnjaci »uopće nisu tako različiti kako se prave: taj prvi utisak o bosanskoj multikulturi dovodi do danas kod mnogih vojnika, mirovnih snaga i pomagača koji su od početka rata boravili u Bosni do toga da po svom dolasku duboku podjelu zemlje uopće ne shvate ozbiljno i da vjeruju da mora postojati neka jednostavna formula kako da se otkloni suvišna nacionalna suprotstavljenost između triju glavnih naroda Bosne« (29).

Sigurno je da »jugoslavenski konflikt očito nije bio ’sudar kultura’« (48). Za kulturne razlike unutar Jugoslavije mora se reći da »nisu one bile problem. Jer da jesu, onda se ne bi konflikt odvijao najokrutnije i najstrašnije između Bosanaca, koji su tako jako ličili jedni drugima, nego između Slovenaca i Albanaca s Kosova jer oni su se međusobno najviše razlikovali. Država se raspala upravo na opreci između dviju grupa naroda čije kulturne razlike su se najmanje primjećivale: na opreci između Srba i Hrvata« (38-39).

Norbert Mappes-Niediek, autor

Norbert Mappes-Niediek, autor

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine »reagiraju s nerazumijevanjem ili čak uvrijeđeno kad ih stranci sa zapada upozore na njihovu nerazlikovnost i kad je uzmu kao argument za tvrdnju da je njihov konflikt ’iracionalan’« (32). Reagiraju tako zato što misle da se razlika u nacionalnosti mora vidjeti. Oni ne znaju da »je nacionalnost subjektivna, a ne objektivna kategorija – ona se ne može ’objektivno’ konstatirati ili mjeriti« (14).

To neznanje počiva na uvjerenju da nacionalnost ima dugu tradiciju i da nacija oduvijek postoji. Stvarnost, međutim, pokazuje da južnoslavenske nacije nisu postojale još ni u 19. stoljeću i da se »stanovništvo, najvećim dijelom seljačko, identificiralo sa seoskom zajednicom, s vlasnikom zemljišta, s religijom, možda s carem, ali ni sa kakvom nacijom« (125). Tek od 19. stoljeća krenulo se u pravljenje nacija. Današnji rezultati u obliku hrvatske, srpske, bošnjačke i crnogorske nacije proizvod su stjecaja okolnosti, a ne nekakvih objektivnih obilježja (14).

Budući da nacije ne počivaju ni na kakvim objektivnim i provjerljivim kriterijima, ljudi koji se deklariraju kao pripadnici jedne nacije ne moraju se uopće razlikovati od ljudi koji se deklariraju kao pripadnici druge nacije. Uslijed toga »razlika između jednonacionalne i višenacionalne države nije u kulturnoj raznovrsnosti ili u raznovrsnosti porijekla, nego u ophođenju države s tim. Jednonacionalna i višenacionalna država razlikuju se politički, a ne kulturno. I u jednonacionalnoj državi (poput Sjedinjenih Američkih Država) mogu živjeti ljudi sasvim različitog porijekla, a i u višenacionalnim državama može biti iznenađujuće monokulturno« (33).

Stoga »višenacionalnu državu ne čini to da se njeni građani jako razlikuju jedni od drugih, nego to da država određene razlike priznaje i smatra važnima« (34). S obzirom da je SFRJ bila organizirana kao višenacionalna država, znači da je određene razlike između svojih građana priznavala i smatrala važnima. Kad se pogleda koje su to razlike, odgovor je: »Srbi, Hrvati i Bošnjaci razlikuju se, kako se obično kaže, po religiji: jedni su pravoslavni, drugi katolici, a treći muslimani. […] Ono što je prije bila religija – tako glasi uobičajeno objašnjenje bosanskih odnosa – danas je nacija« (34). Zanimljivo je da mnoštvo zapadnih država ne razlikuje svoje građane prema religiji, a SFRJ je, iako komunistička država, to činila: »Ali baš u jednoj komunističkoj državi je razlikovanje građana prema religiji sve drugo samo ne nešto razumljivo samo po sebi. Mnoge države su religijski raznovrsne, a ne sprovode takvo razlikovanje. I to ne samo u zapadnoj Evropi: npr. u Albaniji su 70% muslimani, 20% pravoslavci i 10% katolici, a da ta razlika ni prije ni poslije strogo ateističkog režima od 1944. do 1992. nikad nije igrala neku ulogu kod pitanja organiziranja države« (34).

Budući da u mnogim državama religijska razlika između građana nema nikakav utjecaj na organiziranje države, opravdano je pitanje »da li su Bošnjaci, Srbi i Hrvati toliko različiti da se čitavo organiziranje države moralo ravnati prema njihovoj različitosti« (35). Poznato je da su »s gledišta teologije pa čak i crkvene organizacije razlike između katoličanstva i pravoslavlja znatno manje od razlika između katoličanstva i protestantizma«, a ipak države poput Njemačke ne razdvajaju svoje građane u katolike i protestante (M. Hatschikjan, Südosteuropa, München 1999, str. 16). Činjenica je da »kulturne razlike u Bosni zaista nisu bile i ni danas nisu veće od razlika između katolika i protestanata u Njemačkoj ili u Nizozemskoj« (37).

Nacije su u Jugoslaviji postojale ne zbog međusobnih razlika, nego zato jer ih je sistem raspodjele dobara reproducirao: »Nisu nekakva zajednička povijest ili zajedničke vrijednosti i shvaćanja davali karakter nacijama u Bosni i u čitavoj Jugoslaviji, nego je to činila njihova međusobna, sadržajno ispražnjena, konkurencija« (69). Taj konkurentski odnos pri podjeli vlasti i dobara u državi ima svoju paralelu u strankama parlamentarnih demokracija. Kao što u parlamentarnoj demokraciji postoje stranke, tako su u Jugoslaviji postojale nacije. I stranke u demokraciji i nacije u Jugoslaviji postojale su »ne zato što postoje različiti politički smjerovi koje bi one reprezentirale, nego jednostavno zato što to sistem zahtijeva« (70). Taj sistem »raspodjeljuje vlast i moć na određeni broj različitih grupa« (70). A koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti pravedan prema svim grupama, konkurencijski odnos između njih izvor je negativnih emocija.

Die Ethno-Falle

Die Ethno-Falle: der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann 
Etno-klopka: balkanski konflikt i što Evropa iz toga može naučiti

Sistem konkurirajućih kolektiva napravila je politika. Pripadnici različitih kolektiva se objektivno gledano nisu međusobno razlikovali: »Srbi i Hrvati u Zagrebu ili [manjine] Talijani i Česi npr. u Prnjavoru nisu se u svakodnevnom životu razlikovali. Ono što ih je razlikovalo bila je jedino politika: promišljeni sistem mnoštva velikih i malih vlastodržaca, koji su opravdanost svog postojanja izvodili iz ’naroda i narodnosti’. Tko je u državi imao nekakav položaj i mogao ga izgubiti zbog vlastite nedovoljne efikasnosti, smišljeno bi se pozvao na to da je s njim pogođena čitava nacija; odmah bi na scenu stupio velik broj pokrajinskih nacionalnih vođa i prozivao na odgovornost« (88).

Država je bila organizirana tako da se vodi računa o etničkim kolektivima. I u ustavu Jugoslavije, npr. 1974., pisalo je da državu čine narodi i narodnosti, a nije pisalo da je čine pojedinci, građani (85-86). Takvom organizacijom države uzgajali su se nacionalni kolektivi, a ne građani. Nedostajalo je građansko društvo: »Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je ’etnička pripadnost’ u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav« (89).

Primjeri zapadnoevropskih država dokazuju da vrlo brzo »identiteti mogu skoro sasvim nestati. Oštre religijske razlike koje su ranije u Nizozemskoj i u Zapadnoj Njemačkoj dovele gotovo do bosanskih kvota u političkim službama i kod namještenika, općenito su zaboravljene već nakon jedne generacije« (132). Identitet koji je bio zasnovan na većoj religijskoj razlici od one između katolika i pravoslavaca nestao je: »Zato što je u njemačkoj ekonomiji bilo svejedno u kojoj crkvi se čovjek moli, postalo je uskoro tako i u politici, a što je ekonomija bivala važnija a državna hijerarhija nevažnija, tim nebitnija je bivala suprotstavljenost između religija« (133).

O ratovima iz 1990-ih godina Mappes-Niediek ističe da nisu izbili spontano: »Jugoslavenski ratovi za podjelu u prvoj polovini 90-ih nisu bili ludilo, nego rezultat zavjere elita koje su željele promjenu na štetu naroda bilo koje nacionalnosti« (93). U tim »ratovima 1990-ih godina su se obogatile sve zaraćene strane na račun vlastitog naroda i bile su spremne u svako doba žrtvovati svoje ’sunarodnjake’ zbog taktičkih razloga« (57).

Na kraju knjige autor uspoređuju današnju Evropsku uniju s nestalom Jugoslavijom. Kao prvo, podsjeća: »I u Jugoslaviji su se stari animoziteti dugo smatrali zaboravljenima, a bilo ih je, usput rečeno, mnogo manje nego između evropskih naroda s njihovim mnogobrojnim krvavim ratovima« (181). Kao drugo, pokazuje kako Evropska unija u nastojanju da postigne etničku ravnopravnost između svojih članica, da postigne prava manjina i kultura, postaje sve sličnija nestaloj Jugoslaviji.

Put kojim ide Unija potpuno se razlikuje od puta zapadnoevropskih država: »Na zapadu Evrope, pogotovo u starim demokracijama kao što su Velika Britanija, Nizozemska i Francuska, kulturne razlike se i od strane društva a ne samo od strane države i njenih organa smatraju manje važnima nego na istoku. Ljudi oduvijek žive zajedno, više razgovaraju jedni s drugima i brže izmjenjuju identitet. Veća je spontana sklonost da se u čovjeku iz Nigerije, Surinama ili Martinika gleda jednostavno čovjek i sugrađanin – iako su one tri navedene države dugo vremena postupale sa stanovnicima svojih kolonija kao s ljudima druge klase. Tamo gdje se osobama neovisno o njihovoj boji kože, religiji ili nacionalnosti iskazuje dužno poštovanje, manje je važno priznavanje nacionalnog kolektiva. Individualizam zaista opada od zapada prema istoku. A prava nacionalnih grupa rastu od zapada prema istoku« (191).

Kod prava nacionalnih grupa Jugoslavija je bila jedina zemlja na svijetu koja je dosegla najviši mogući stupanj (18). Percipiranje u obliku etničkih kolektiva, a ne individua, očituje se i dodjelom prava etničkim manjinama. Ne čudi što »manjine posebno uvažava ’srednjoevropski blok država’ koji se sastoji od zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije« (191). U njima čovjek biva percipiran prvenstveno kao član kolektiva, a ne kao pojedinac. To razlikuje te države od zapadnoevropskih: »u zapadnoj mustri se individua jako cijeni, a u istočnoj se omalovažava« (191).

Za Evropsku uniju »povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju državu, režu prava pojedinaca – a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija države. Kad bi svaka država mogla birati društvo od kojeg će se sastojati i kad bi smanjivanje konflikta bio njen najviši cilj, sigurno bi se svaka odlučila za skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe« (192).

Skraćena verzija prikaza objavljenog
u zagrebačkom časopisu Književna republika

Snježana Kordić
Autor 28.3.2015. u 13:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija