FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (4)
Nacija u poricanju

tačno.net
Autor 9.11.2019. u 09:25

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (4)<br>Nacija u poricanju

Foto: screenshot/youtube

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Hrvatska je nacija u poricanju, zaključuje se poslije čitanja prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, jednome od viših zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, izrečene pred Haškim sudom 3. ožujka 2000. godine.

“Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.” To je drugi članak Deklaracije o Domovinskom ratu, koju je hrvatski parlament usvojio 13. listopada 2000. godine.

“Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”

Tako završava Deklaracija o Domovinskom ratu. Usvojena je u Saboru sedam mjeseci nakon što je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji Tihomiru Blaškiću izrečena prvostupanjska presuda.  A samo o prisutnosti Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini, taj sudski dokument nabraja dokaze na više od petnaest gusto tipkanih stranica.

Suđenje Blaškiću, a naročito pravomoćna i žalbena presuda, označile su prekretnicu u načinu na koji je Haaški sud odredio položaj i ulogu Herceg-Bosne u ratnom odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

“Vijeće je zaključilo da su se događaji koji se stavljaju na teret Tihomiru Blaškiću odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni“, stoji u prvostupanjskoj presudi Blaškiću.

Tu je ocjenu Haški sud u spomenutoj presudi donio prvi put. Suđenje Blaškiću prvo je u kojemu su suci MKSJ-a pažljivo ispitali, te na kraju i prihvatili argumente i dokaze tužiteljstva, koje je još od kraja 1995., u više optužnica, tvrdilo da su zločini u Herceg-Bosni počinjeni u sklopu “međunarodnog sukoba” i “stanja djelomične okupacije”.

Istragu o zločinima počinjenim u Herceg-Bosni tužiteljstvo Haškoga suda počelo je još 1994. godine, neposredno nakon što je potpisan Washingtonski sporazum, kojim je zaustavljen rat Armije BiH i HVO-a.

Tvrdnju o tome da je Hrvatska kontrolirala Herceg-Bosnu i njezine oružane snage, HVO, Haški sud više neće mijenjati. Štoviše, samo će je produbiti, učvrstiti novim dokazima, i, s vremenom i novim presudama, proširiti u tvrdnju o “udruženome zločinačkom pothvatu” s namjerom etničkog čišćenja Bošnjaka i pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj. U tom je pothvatu, prema nalazima Haškog suda, sudjelovao i dio hrvatskog državnog vrha, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. No takva će tvrdnja u haške presude ući tek kasnije.

Usprkos tome što su suci Haškog suda, na temelju dokaza, zaključili da je Hrvatska kontrolirala Herceg-Bosnu i HVO – ili, točnije, upravo zbog toga – hrvatski je parlament u listopadu 2000. usvojio Deklaraciju o Domovinskom ratu, kojom je “državne dužnosnike i sva državna tijela obvezao” da “štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata” tako što će ignorirati nalaze Haškog suda, praviti se da hrvatsko-bošnjačkog rata nikad nije bilo,  te tvrditi kako Hrvatska “nije vodila agresivni i osvajački rat prema bilo kome”. Zbog tog dokumenta Hrvatska posljednjih devetnaest godina živi kao nacija u poricanju: parlament je vlastita državna tijela i dužnosnike obvezao, a javnost pozvao, da ignoriraju nalaze i zaključke koje je minuciozno istražio sud Ujedinjenih naroda.

Suđenje Tihomiru Blaškiću devedesetih je godina bilo jedno od najdužih i najsloženijih suđenja pred Haškim sudom. Procesi će se dodatno odužiti tek kasnije, poslije 2000., kada u Srbiji i Hrvatskoj vlast izgube stranke i političari koji su vodili rat, pa države počnu iskrenije surađivati sa sudom, i izručivati visoke, pa i najviše – poput Slobodana Miloševića – optužene dužnosnike i ratne zapovjednike. Čini se samorazumljivim da sudski proces postaje kompliciraniji i duži što je optuženik bio na višem položaju državne hijerarhije.

Tihomir Blaškić, prijeratni srednjerangirani oficir JNA a u hrvatsko-bošnjačkom ratu zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, optužen je 10. studenog 1995., zajedno s još petoricom političkih dužnosnika Herceg-Bosne i časnika HVO-a: Dariom Kordićem, Mariom Čerkezom, Ivicom Šantićem, Perom Skopljakom i Zlatkom Aleksovskim.

Prvi od optuženika, Blaškić se Haškome sudu dobrovoljno predao 1. travnja 1996., pa je predmet izdvojen u posebno suđenje. Postupak pred sudom, stoji u prvostupanjskoj presudi, “bio je složen i u svim je svojim fazama potaknuo brojna pitanja, koja su često bila bez presedana”. Optužnica se mijenjala nekoliko puta, a samo je predraspravni postupak trajao 14 mjeseci.

Suđenje u pravom smislu riječi započelo je 24. lipnja 1997., a završeno 30. srpnja 1999. “Tokom te faze procedure izdano je 78 odluka, saslušano 158 svjedoka, u spis je uvršteno više od 1300 dokaznih predmeta, a francuska verzija transkripta broji više od 18.300 stranica” – ti podaci iz prvostupanjske presude ilustriraju temeljitost i ozbiljnost kojom je sudsko vijeće obradilo predmet.

Nepravomoćna presuda, koja obuhvaća 287 stranica, izrečena je 3. ožujka 2000. Tihomir Blaškić osuđen je na iznimno strogu kaznu: 45 godina zatvora. Politički, bio je to osjetljiv trenutak: nije bilo prošlo ni dva mjeseca otkad je u Hrvatskoj, na izborima 3. siječnja 2000., HDZ izgubio vlast, i manje od tri mjeseca otkako je umro Franjo Tuđman, 10. prosinca 1999. godine. Te je okolnosti desnica odmah iskoristila.

Samo dan ili dva nakon što je Blaškiću u Haagu izrečena presuda, pred zgradom američkog veleposlanstva u centru Zagreba održani su prosvjedi nekoliko stotina ratnih veterana. Najmoćnije udruženje bivših boraca, HVIDRA-u, “Hrvatska vojne invalide Domovinskog rata”, u to je vrijeme vodio Marinko Liović. Nekoliko mjeseci ranije, taj je čovjek izjavio da su Haški sud osnovali “američki masoni i Židovi”, te da je u njegov podrum “zabranjen ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima”.

Sljedećih mjeseci, ulicama hrvatskih gradova valjat će se prosvjedi ratnih veterana koji neće prezati ni od otvorenih prijetnji državnim udarom, da kulminiraju političkim prosvjedom u veljači 2001. u Splitu, na Rivi, gdje se okupilo možda i sto tisuća ljudi. Zahtijevali su, među ostalim, obustavu pravosudnih procesa za ratne zločine protiv hrvatskih ratnih veterana. Tražili su i smjenu vlasti, pjevajući tadašnjem premijeru Ivici Račanu i predsjedniku Stjepanu Mesiću ovu “pjesmicu”: “Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane”. Vojnička zvijezda splitskog prosvjeda bio je Ante Gotovina, politička – Ivo Sanader. Dvije i pol godine kasnije, Sanader će postati hrvatski premijer.

Povod provali pučističke energije 2000. godine, koja nije željela ništa drugo nego vratiti HDZ na vlast, bila je nepravomoćna presuda Tihomiru Blaškiću od 3. siječnja. U takvim okolnostima, malo tko je imao vremena i volje podrobnije čitati opsežnu presudu – učinili su to tek Blaškićevi branitelji, koji će dvije godine kasnije, u vještoj odvjetničko-istraživačkoj akciji koja nije bila lišena i osobnih opasnosti, pred Haškim sudom uspjeti dokazati da nije njihov branjenik, nego netko drugi, kriv za velik dio zločina za koje je osuđen Blaškić. No te personalne činjenice, koje su u hrvatskoj javnosti dobile najveći publicitet, neće promijeniti izvjesnost da su svi ti zločini uistinu i počinjeni, i to na način i u kontekstu opisanom u prvostupanjskoj presudi Tihomiru Blaškiću.

“Vijeće smatra da postoje više nego dovoljni dokazi da se sukob okvalificira kao međunarodni na osnovu direktne intervencije Hrvatske u BiH”, tvrdi raspravno vijeće u nepravomoćnoj presudi, zaključujući tridesetak stranica dugo razmatranje je li Hrvatska vojska djelovala u BiH i u srednjoj Bosni.

“Postoje dokazi koji ukazuju na to da su se vojnici HV-a uglavnom nalazili na području Mostara, Prozora, Gornjeg Vakufa i istočno od Čapljine, kao i dokazi o prisustvu HV-a u Lašvanskoj dolini”. Opširnije o tim dokazima bit će riječi u sljedećim nastavcima ovog feljtona.

Ovdje ćemo tek naznačiti kriterije koje je Haški sud primijenio na definiciju međunarodnog sukoba, razradivši je temeljito u jednome od svojih prvih suđenja, onome Dušku Tadiću za zločine nad Bošnjacima u Kozarcu kod Prijedora. Haška sudska vijeća ubuduće su se držala zaključaka iz “predmeta Tadić”, pa tako i u suđenju Blaškiću.

“Oružani sukob koji izbije na teritoriju samo jedne države i koji je time primarno unutrašnjeg karaktera, može se smatrati međunarodnim ako se jedinice neke druge države umiješaju u sukob ili ako neki učesnici unutrašnjeg oružanog sukoba djeluju u ime druge države. Intervenciju strane države može se dokazati na činjeničnom planu”, definicija je iz presude Blaškiću.

Ta se presuda poziva na još jedan važan nalaz iz presude Tadiću: međunarodni sukob može se lakše ustanoviti “ako je država koja vrši kontrolu ujedno susjedna država sa teritorijalnim pretenzijama prema državi u kojoj se odvija sukob, pri čemu država koja vrši kontrolu pokušava ostvariti teritorijalno povećanje putem oružanih snaga koje kontroliše.”

“Hrvatska, naročito u osobi bivšeg predsjednika Tuđmana, gajila je nadu o podjeli Bosne i nad Hrvatima u Bosni, a naročito nad HVO-om, ostvarivala takvu kontrolu da se može govoriti o globalnoj kontroli. Suprotno onome što tvrdi odbrana, Vijeće zaključuje da osnivanjem HVO-a bliske veze između Hrvatske i Hrvata u Bosni nisu prekinute. I indirektna intervencija Hrvatske omogućuje nam, dakle, da zaključimo da se radi o sukobu međunarodnog karaktera.”

Nije teško zaključiti: dok Hrvatska ne opozove Deklaraciju o Domovinskom ratu, i tako svojim državnim tijelima i javnosti omogući slobodnu raspravu o naravi Herceg-Bosne, ona će biti država cenzure i nacija u poricanju.

 

tačno.net
Autor 9.11.2019. u 09:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija