Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 7.10.2015. u 10:07

Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Feljton (II)

Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.

 feljton

Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak

‘’Da se shvati srž slovenačke situacije, trebalo bi poći od sociološke analize Davida Martina koji govori o katoličkim monopolima ili ‘latinskom obrascu’ kao specifičnom putu ka sekularizaciji. Unutar ovog obrasca ‘jedinstvo Crkve s političkom desnicom’ je tipično za prelazak u moderno društvo, uz to da Crkva demonstrira poslovičnu ratobornost iako je stavljena u podređeni položaj u toj vezi s desno orijentiranim političkim silama moći. U takvoj situaciji, katoličke sile sve pokušaje kulturološkog križanja shvaćaju kao ‘izdajničke’.’’

Crkva u Sloveniji – skoro monopol

Ovako počinje tekst ‘’Odnosi Crkve i države u Sloveniji’’ autorskog trojca kojeg čine Sergej Flere[1], Miran Lavrič[2] i Danilo Jesenik.[3]

Nakon što se u tekstu izvede povijesni položaj Rimokatoličke crkve u Sloveniji, od ideje biskupa Mahaniča: ‘’Njemci i svi ostali katolici su nam bliži od slovenačkih liberala’’ pa do položaja Rimokatoličke crkve u Sloveniji u vrijeme Kraljevine SHS i SFRJ, počinje se razmatrati položaj Rimokatoličke crkve u Sloveniji nakon osamostaljenja početkom devedesetih. Pri tome se navodi glavna teza, a to je da Rimokatolička crkva ima gotovo monopolistički položaj.

Od 1976. u Sloveniji postoji registar religijskih zajednica. 2014. registrirane u 44 religijske zajednice, 16 je bilo registrirano prije stjecanja nezavisnosti Slovenije 1991. Većina je registrirana nakon toga. Demografski su Rimokatolička crkva, islamske zajednice (u Sloveniji postoje dvije), Srpska pravoslavna crkva i Luteranska evangelistička crkva najznačajnije. Temeljno pitanje se tiče ustavnog i zakonskog položaja tih zajednica.

U tom smislu važni faktori su novi Ustav iz 1991. godine i Zakon o vjerskim zajednicama iz 1976. koji je ostao na snazi uz male promjene do 2007. (jedna mjera je još na snazi). Ustav sadrži tipične liberalističke mjere o razdvajanju crkve i države te jednakosti religijskih zajednica. Zakon iz 1976. se pokazao jako prilagodljivim u novim uslovima.

‘’Na zakonodavnoj ravni, pod pritiskom Vatikana, vlada Slovenije je ušla u sporazum sa Svetom stolicom 2004. Ugovor ne propisuje obaveze niti jednoj strani već predviđa sklapanje drugih sporazuma… Slovenački Ustavni sud je interpretirao Sporazum kao validan sve dok se tumači u skladu sa Članom 7. Ustava Slovenije koji govori o tome da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i da se država i Rimokatolička crkva pridržavaju pravnog ustroja Slovenije…. Slovenija je usvojila Zakon o vjerskim slobodama[4]  2007., u vrijeme densničarske Vlade koju je vodio Janez Janša, sa Lovrom Šturmom kao ministrom pravde. Zapravo, prvi nacrt je pripremio privatni institut koji je predvodno vodio Šturm.’’

Na kraju je, kako tvrde autori ‘’prihvaćen uz malu većinu: osim zastupnika koji su pripadali desničarskim partijama, bili su potrebni glasovi nacionalnih manjina što je bila rijetka situacija u slovenačkom Parlamentu koja je svjedočila o podijeljenosti Parlamenta, ali i društva.’’

Nakon ovoga autori navode šta je sve bilo predviđeno Zakonom. No, o tome će detaljnije biti govora u daljnjem dijelu rada koji navodi i to šta su bile zamjerke i šta se zapravo iskompliciralo.

Kler i desnica protiv Ustava

‘’Po prihvatanju Zakona, Državno vijeće, vijeće pridruženo Parlamentu Slovenije je odmah (21.marta 2007.) podnijelo prijedlog Ustavom Sudu navodeći više neustavnih odredbi. Državno vijeće je osporilo sve propise koji bi mogli biti sumnjivi u smislu strogog shvatanja razdvojenosti crkve i države. Tako i finansijsku podršku religijskih zajednica, budući da se navodno ne uvode kriteriji za takvu podršku; razlikovanje između religijskih grupa kada je u pitanju državno zaposlenje i svrhu pružanja religijskih usluga kao suprotnu principu religijskih sloboda; neuspjeh da se razjasni koja djela religijske grupe bi bila nedopustiva kao interveniranje u suverenitet države; neprecizna definicija ‘općenito korisne prirode’ određenih religijskih grupa; dijalog države samo sa registriranim vjerskim grupama bi bio u suprotnosti sa principom jednakosti svih religijskih grupa; pitanje vjerskih zvaničnika koji su zaduženi da nadgledaju svoje najviše crkvene autoritete ali ne i državne propise iz zajedničkih oblasti – smatra se da sve ovo ugrožava suverenitet države.’’

Ubrzo nakon toga, 2008., su održani izbori na kojima je pobjedu odnijela lijeva opcija Borutha Pahora. Crkva je reagirala tako što je istakla da ‘’ni (komunistička) partija se ne bi usudila na ovakvu provokaciju.’’ Kada govore o odluci Ustavnog suda o spornom Zakonu, autori napominju ‘’Odluka se pozabavila pitanjem ustavnosti radikalno, u smislu tehničke usaglašenosti Zakona s Ustavom, ali i sa Europskim sudom za ljudska prava odnosno njegovim zakonima i standardima.’’

Ustavni sud je religijska uvjerenja tretirao kao bilo koja druga uvjerenja, odnosno utvrdio da su religijska uvjerenja na istoj razini kao nereligijska i filozofska uvjerenja. ‘’Iz ovoga proizilazi da su religijske i nereligijske grupe iste prirode, pa bi sve trebale imati status pravnog lica. S druge strane, država nema obavezu da finansira ili finansijski podržava bilo koju od njih, posebno bez specifičnih kriterija. Štaviše, ‘opća korisna priroda’ religijskih i nereligijskih grupa bi trebala moći biti prispodobljena svima i država ni na koji način nije pozvana da procjenjuje njihovu prirodu u ovom smislu (Stav 131. Presude). Prema tome, kamen temeljac Zakona je oboren. Registracija ne bi trebala biti kriterij za dobijanje fondova (niti ‘opća korisna priroda’ sada u smislu svih zajednica) kako stoji u stavu 134. Presude. Kao sve institucije, država je obavezna da tolerira i olakša religijske aktivnosti jer to spada u domen prava, ali nema dužnosti da ih finansira i još manje da dozvoli identifikaciju države i religije zapošljavanjem svećenika… Ustavni sud nije prihvatio sve prigovore Državnog vijeća, ali se značajno umiješao u filozofsko tumačenje diskursa o poziciji religije u javnom životu, posebno u odnos države i Crkve, više nego ikada u slovenačkoj historiji… Ljevičarska Vlada koja je tada bila na vlasti je planirala da prihvati glavne izmjene Zakona da bi se postigla suglasnost sa odlukom Suda. Zbog okolnosti, nacrt su predložile neke stranke vladajuće koalicije. Međutim, niti ovaj niti drugi nacrt da se zamijeni dokinuti Zakon o vjerskim slobodama nije nikada usvojen u Parlamentu.’’

Ono što je Rimokatoličkoj crkvi bilo najbolnije u prijedlozima Zakona nakon odluke Ustavnog suda su bile promjene koje su se ticale finansiranja. Zašto je tako vidjet će se u drugom dijelu rada koji govori o restituciji i finansijskim mahinacijama Rimokatoličke crkve u Sloveniji.

U Sloveniji se, s pitanjem položaja Crkve, otvorilo i pitanje nacionalnog pomirenja. U Drugom svjetskom ratu je, pored partizana, postojala još jedna vojna snaga: Slovensko domobranstvo koje su podržavale Rimokatolička crkva i nacistička Njemačka. Glavni problem u savremenoj Sloveniji je postalo pitanje ko bi trebao tražiti izvinjenje od koga.

1-katolic48dki-kardinali

Foto: Google

Rimokatolička crkva pretpostavlja da srž pomirenja leži u činjenici, koju je izjavio biskup Glavan, da su komunizam i revolucija bili najteži zločin počinjen protiv slovenačkog naroda jer su se Slovenci počeli međusobno ubijati. Zaključak je da, iako su ubistva počinjena na obje strane, izvorna krivnja leži na partizanima. Sve ovo je rečeno uprkos činjenici da je Slovensko domobranstvo bilo kvislinška organizacija koja je dala prisegu Hitleru, a partizani su bili glavna i uspješna antifašistička oružana organizacija (skupa s drugim partizanima u tadašnjoj Jugoslaviji.)

Crkva je, kao i drugdje, imala zahtjeve za uplivom u javno školstvo, no uz ograničene domete. U pitanju obiteljskih zakona, Rimokatolička crkva je, kao i druge religijske zajednice, insistirala na tradicionalnom konceptu porodice.

Crkva d.o.o.

Najzanimljiviji dio rada se svakako tiče finansijskih mahinacija Rimokatoličke crkve u Sloveniji. Stjecanjem nezavisnosti Slovenija je provela restituciju u kojoj je naviše profitirala Crkva. Tako je, prema autorima, prvih petnaest godina nezavisnosti proteklo u enormnom povećanju ekonomske moći Crkve. Crkvi je nedostajao stalni priliv sredstava od priloga vjernika, ali je to nadomješteno donacijama velikih kompanija kakva je naftna kompanija Petrol. Osim toga Crkva se i sama latila finansijskih ulaganja:

‘’Priča o finansijskim investicijama Rimokatoličke crkve počinje 1993. kada je Krekova banka utemeljena na inicijativu Slovenačke biskupske konferencije koja je izjavila da će ‘banka igrati važnu ulogu u stvaranju nove ekonomske baze za buduće aktivnosti crkve u Sloveniji. Godinu kasnije je utemeljena Krekova služba za upravljanje sa primarnom svrhom da skuplja certifikate o vlasništu, vaučere koje je dijelila država kao oblik simbolične kompenzacije u privatizaciji. Drugi važan korak je načinjen 1997. utemeljenjem kompanije Gospodarstvo Rast, a koju je utemeljila Mariborska nadbiskupija s Markom Krašovcem kao izvršnim menadžerom. Godine 2002. Crkva je prodala Krek banku za 35 miliona eura. Ovaj novac je iskoristilo Gospodarstvo Rast da kupi većinu udjela u Zvon Ena, holdingu Krek menadžmenta… Jedna od najpoznatijih investicija Zvon Ena je bila hi-tech kompanija T-2, provajder koji je nudio telefonske, kao i usluge mobilne telefonije, digitalnu tv i internet širom Slovenije posebno kroz mreže koje je posjedovala kompanija. Ova investicija je, s jedne strane, pokazala ambiciju Crkve da ojača poziciju u sferi mas medija. S druge strane bila je krajnje zloglasna neko vrijeme jer je emitirala pornografski materijal. Godine 2003. Zvon Ena je dobila i sestrinsku komapniju, Zvon Dva, holding sa vlasničkim subjektima povezanim s Crkvom koji su držali četvrtinu ukupnih dionica. Godine 2005. su Zvon Ena i Zvon Dva procijenjene prva na 100 miliona, a druga na 21 milion eura… Do 2008. vrijednost ove dvije kompanije je enormno porasla. Tako je 2008. Zvon Ena imala značajne dionice u pedeset najvećih slovenačkih kompanija.‘’

zvon

No 2008. crkveno je ekonomsko carstvo počelo da osjeća efekte globalne ekonomske krize. Nakon godinu dana pokušaja da se izbori sa oba Zvona, Sud u Mariboru je 2012. godine proglasio bankrot obje kompanije. To je imalo ogromne finansijske, ali i moralne posljedice. Ukupan dug firmi povezanih s Crkvom se popeo na 800 miliona eura.

‘’Najveći dio gubitka je pao na leđa glavnih slovenačkih državnih banaka i 65 000 malih dioničara. Ozbiljnu štetu su pretrpjele i neke prethodno uspješne slovenačke kompanije kao što su Helios i Cinkarna Celje koje su bile djelimično u vlaništvu Zvona. Trebalo bi dodati da su gubici ovih banaka na kraju (u decembru 2013) pokriveni novcem poreznih obveznika. Ovo znači da su skoro sve gubitke od špekulativnih transakcija platili obični građani Slovenije. Rečeno jednostavnijim jezikom: za grijehe Crkve su platili obični građani.

Naravno, i posljedice za samu Crkvu su bile ozbiljne. U februaru 2012. nadbiskup Mariborske nadbiskupije Franc Kramberger je podnio ostavku i odmah ga je zamijenio Marjan Turnšek. Godinu kasnije, računi Nadbiskupije su blokirani i nakon nekoliko mjeseci banke su počele plijeniti dio po dio crkvene imovine… U aprilu 2013. Papa Franjo je pozvao Antona Stresa, ljubljanskog nadbiskupa da podnese ostavku i javno se izvine zbog finansijskog skandala.’’

Autori navode da je tokom perioda tranzicije Crkva propustila priliku da igra ulogu snage koja bi spriječila moralne devijacije ali i da je Slovenija danas više sekularizirana od svojih susjeda, odnosno drugih zemalja bivše Jugoslavije. Koliko je sigurno da će se u budućnosti nastaviti sporovi između klerikalnih i anti-klerikalnih snaga i da će ti sukobi oblikovati javnu sferu, isto tako nije izgledno da će Rimokatolička crkva u Sloveniji u skorijoj budućnosti izgubiti svoju de facto povlaštenu poziciju.

Poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Martina Topić[5] u radu pod nazivom ‘’Poricanje Holokausta u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj’’ razmatra kako problematiku poricanja najvećeg zločina u Europi, tako i činjenicu da država ovakvo ponašanje ignorira. Autorica je analizu zasnovala na javnim govorima katoličkog klera koji su dostupni u medijima. ‘’Novine i portali koji su uključeni u analizu pripadaju ili nacionalnim medijima koji zagovaraju prava manjina i suprostavljaju se veličanju fašizma, ili su umjereno priklonjeni desnici dok su portali i novine koji pripadaju hrvatskoj ultradesnici isključeni iz analize budući da način na koji pokrivaju ove teme može biti subjekt posebne analize medijskog veličanja nacizma.’’

Kada je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine, antifašizam je postavila u samo srce svojih vrijednosti. Štaviše, kako ističe autorica, donesen je ‘’Ustav koji definira legitimitet države Hrvatske kao utemeljene na antifašističkoj borbi protiv NDH (utemeljena 1941.) i odlukama Antifašističkog vijeća 1943, Ustavima iz 1947, 1963. i 1990.’’ Autorica dalje ističe da se u današnjoj Hrvatskoj često insistira na tome da Hrvati nisu glasali za NDH, već da im je NDH nametnuta silom zbog čega je predstavljala kvislinšku državu. I dok je ovo istina, istina je i da je hrvatski narod prigrlio pad Jugoslavije i poželio dobrodošllicu NDH te da je Katolička crkva snažno prihvatila ustaški režim i kolaborirala s njim.’’

Iako u današnjoj Hrvatskoj postoji ‘’glasna manjina koja – kao u slučaju NDH – izražava antisemitizam i srbofobiju te zastrašuje Hrvate koji misle drugačije optužujući ih da su jugonostalgičari’’, u Hrvatskoj postoje i jasni zakoni koji bi trebali služiti kažnjavanju ovih praksi. Autorica detaljno navodi Zakone poput Kaznenoga zakona Republike Hrvatske, Zakona o grbu, zastavi i himni RH i Prekršajni zakon RH. Kako se vidi iz zanimljive autoričine analize problem nije u zakonima nego u njihovom neprovođenju ili selektivnom provođenju. No, prije analize (ne)provođenja zakona, autorica se zadržava na pomalo neobičnoj povijesnoj perspektivi odnosno onome što se u mainstream proučavanjima povijesti često prešućuje. Tako Topićeva ističe:

‘’Tokom perioda nacionalnih borbi u 19. stoljeću, katolički su sveštenici bili aktivno uključeni u stvaranje hrvatskog nacionalnog identiteta, nacionalnog jedinstva i neki od njih su otvoreno zagovarali ideju Jugoslavije. Jugoslavija je predviđena kao federacija Južnih Slavena koja će im omogućiti da sačuvaju svoje nacionane identitete koje su ugrožavali austrijski imperijalizam i mađarski nacionalizam… Situacija je ostala ista tokom 20. stoljeća kada su prominentni nacionalni zagovarači poput Ante Starčevića i Stjepana Radića nastavili da zagovaraju duhovni kroatizam prema kojemu je Hrvat svako ko ima hrvatski duh (Starčević) i politički nacionalizam zasnovan na agrarnim politikama te uključivanju seljaka u vladanje državom (Radić). Starčevićeve ideje su kasnije eksploatisali ultranacionalisti i režim u Drugom svjetskom ratu jer je on također govorio i o konačnim neprijateljima hrvatske državnosti koje je nazivao ‘slavenosrbima’: međutim ideja je bila duhovni kroatizam koji ove grupe nisu imale.’’

Nakon što objasni prirodu ustaškog režima, njegovu saradnju s nacističkim režimom i užase koje su počinili a koji su bili neviđeni do tada (ovdje autorica posebno ističe koncentracioni logor za žene i djecu u Staroj Gradiški), fokusira se na položaj Katoličke crkve u NDH:

‘’Ustaški režim je Katoličkoj crkvi dao poseban položaj i Crkva je učestvovala u progonu Srba i Jevreja. Postoji čitava kolekcija izvora (novina i dokumenata iz vremena NDH) koji dokazuju da je Katolička crkva kolaborirala s Ustašama. Prvi put je to objavljeno kao kolekcija dokumenata koju su uredili Joža Horvat i Zdenko Štambuk 1984. u Njemačkoj. Hrvatsko izdanje je 2008. objavio sociolog Svetozar Livada koji je imao poteškoće u pronalaženju izdvača zbog atmosfere straha budući da Katolička crkva ima poseban položaj u hrvatskom društvu. Crkva i prokatolički povijesničari su knjigu označili kao propagandni materijal.’’

Nelojalni Drugi

Srbi su u NDH bili proganjani zbog navodnog nedostatka lojalnosti Hrvatskoj, a Jevreji naprosto zato što su Jevreji. Zanimljivo je, navodi autorica, da je populistički argument prema kojem su Srbi nelojalni Hrvatskoj kružio i devdesetih godina. Sve u svemu u Drugom svjetskom ratu je ovo bilo razlog za Holokaust tokom kojeg su neki Srbi odmah pobijeni a neki prisiljeni da se preobrate na katolicizam i onda istrijebljeni. Iako su nakon Drugog svjetskog rata kolaboracionisti s ustaškim režimom osuđeni, Crkva i danas insitira na tome da su to bila politička suđenja i do danas se u Crkvi posmatraju kao progon i diskriminacija.

‘’Od stjecanja nezavisnosti 1991. Crkva je ponovno dobila položaj kakav je imala u Drugom svjetskom ratu te je počela dijeliti građane po etničkoj osnovi. Crkva je uzela učešće i u stvaranju termina Hrvat-katolik koji je implicirao da Hrvati mogu biti samo katolici. Čineći tako, Crkva definira Hrvatsku kao etničku naciju u kojoj su svi nekatolici zapravo Drugi. Ovakav je pristup bio u skladu s radikalnim etničkim politikama i kampanjom da se rađaju etnički Hrvati pa su sve novonastale manjine postale Drugi… Danas Crkva ima značajan utjecaj na politiku gdje otvoreno agitira za nacionalističke stranke. Sveštenici sjede u tijelima za odobravanje udžbenika iz povijesti koji nameću previše sadržaja vezanog za Katoličku crkvu.  Hrvatski udžbenici iz povijesti su bili predmetom kritike jer naglašavaju hrvatsku povijest samo u revizionističkom smislu podvlačeći blajburški masakr dok se umanjuje užas koncentracionog logora u Jasenovcu i druga mjesta patnje nehrvata.’’

Tako je, navodi autorica da bi ilustrirala sveprožimajući utjecaj Katoličke crkve na hrvatsko društvo, nevladina organizacija ‘’Za obitelj’’ koju je podržala Crkva organizirala referendum za umanjivanje prava LGBT populacije. Ovo je bila kruna crkvenog utjecaja na hrvatsku politku, nakon što su prethodno napali Vladu jer je uvela zdravstveno obrazovanje u školama i Crkva je čak pozvala na vojno svrgavanje legitimno izabrane Vlade što je bio neustavan i nelegalan čin koji nije polučio nikakve sankcije.

Katolička crkva u Hrvatskoj, prema autorici, nikada ne negira Holokaust otvoreno, ali to čini prikriveno. Simtpom toga je da crkveni velikodostojnici ne dolaze na komemoracije žrtvama Holokausta. Istovremeno, odlaze na komemoracije u Blajburgu i ‘’jedan dio katoličkog klera otvoreno slavi hrvatsku ustašku državu i poriče bilo kakva zlodjela Hrvata i Katoličke crkve, ignorišući istrebljenja koja je izveo ustaški režim. Uz ovo, tvrde da je režim iz Drugog svjetsog rata nešto na šta bi Hrvati trebali biti ponosni. I dok je ovo u suprotnosti sa Kaznenim zakonom, niti jedan pripadnik klera nije snosio nikakve sankcije…

kardinal-bozanic-u-bleiburgu-c769016773c1dc713dfdf3ad2979736f_view_article

Foto: rtl.hr

Veličanje ustaškog režima se ponajprije izražava organiziranjem komemoracija za rođendan hrvatskog firera (poglavnika) Ante Pavelića, 28. decembra… Iako je protivustavno jer je Ustav, kako je već objašnjeno, utemeljen na antifašizmu i uprkos različitim protestima antifašista služba se regularno održi svake godine i prisustvuje joj veliki broj ljudi. Vlasti ne drže Crkvu odgovornom za organiziranje ove vrste komemoracije, iako se i to može smatrati povredom digniteta Republike Hrvatske kako je propisano u Kaznenom zakonu i čak ovo sadrži elemente poricanja genocida. Međutim, kada neko Hrvatsku nazove ustaškom ili nacističkom državom ili koristi simbole ustaške države, taj se procesuira zbog povrede digniteta Hrvatske.’’

Autorica ovdje navodi primjer iz decembra 2013, kada je organizacija ‘’Za obitelj’’, podržana katoličkim klerom, govorila građanima kako da glasaju na spomenutom referendumu što je rezultiralo time da je više od 65 posto građana glasalo za umanjivanje prava LGBT populaciji. Nakon toga je portal Index.hr objavio naslovnicu sa svastikom na hrvatskoj zastavi i naslovom: ‘’Hrvatska kao nekad: 65 posto za diskriminaciju’’. Matija Babić autor naslova i slike je ispitivan u policiji i gonjen je po Zakonu o grbu, zastavi i himni RH te Prekršajnom zakonu, članu 4.’’

Izjednačavanje Jasenovca i Blajburga

Samo par sedmica nakon ovog incidenta, Katolička crkva je organizirala komemoraciju Paveliću i kada su antifašističke grupe došle protestirati protiv toga, pripadnike Crkve je već štitila policija. Kao drugi primjer iz tog perioda, autorica navodi situaciju s Joeom Šimunićem i njegovim pozdravom ‘’Za dom spremni’’ na utakmici Hrvatske i Islanda. Osim toga, autorica ističe i neke najokorjelije članove katoličkog klera koji drže službe za Antu Pavelića kakvi su Stanislav Kos i Vjekoslav Laić koji tvrdi da je ubijeđen da je Pavelić u raju. Na pitanje novinara da li bi i Titu, kojeg smatra zločincem održao službu, rekao je da bi ali bi morao objasniti znanstveni fakt da je Tito bio zločinac. Na pitanje da li bi takav dokaz iznio protiv Pavelića rekao je da je kojim slučajem Pavelić ubio 5000 ljudi ‘’današnji neprijatelji hrvatskog naroda – a vi znate ko su oni – bi izmislili pet miliona. O Josipu Brozu se sve zna. Ja imam enciklopediju u Njemačkoj o zločinima u 20. stoljeću i Tito je na desetom mjestu.’’

Blajburg se u Hrvatskoj tretira jednako kao Jasenovac. Tek je Vlada pod vodstvom socijaldemokrata odlučila da ga prestane sponzorirati. Od tada su na meti Crkve koja obilježava Blajburg i dalje, bez da ga Vlada sponzorira. ‘’Crkvene vođe vode komemoraciju uključujući nadbiskupa Josipa Bozanića, kao i nadbiskupa Vrhbosanskog Vinka Puljića… Ne samo da nema kaznenog progona, već političari iz desničarskih stranaka često priznaju Blajburg kao mjesto hrvatskog mučeništva ili čak prisustvuju komemoracijama koje su uvijek ispunjene ustaškom ikonografijom.’’

Autorica spominje i činjenicu da katolički sveštenici poput Vlade Košića, biskupa iz Siska, ignoriraju Holokaust ali traže da se provede istraga o komunističkim zločinima. Ovo autorica, vidi se iz konteksta rada, čita u svjetlu izjednačavanja Holokausta i Blajburga. U tom smislu vidi i činjenicu da hrvatska ultradesnica organizira komemoraciju 22. juna koji je oficijelni dan antifašizma što znači da oni izjednačavaju nacizam i komunizam.

‘’Zagrebački biskup Valentin Pozaić je uporedio komunizam s nacizmom pozivajući na pobunu protiv komunista koji su trenutno na vlasti, referirajući se na socijaldemokrate iako oni nemaju ništa s komunizmom ili čak ljevičarskim politikama budući su u službi neoliberalnih politika i nemaju skoro nikakve socijalne osjetljivosti. Upravo je aktuelna Vlada dozvolila diskriminatorni referendum koji je povrijedio prava LGBT osoba iako je zvanično bila protiv i rekla da bi glasala ‘protiv’… 2004. Pozaić je potpisao peticiju za novo suđenje Mili Budaku, ustaškom ministru odgovornom za rasne zakone i Holokaust u Hrvatskoj. Zbog uloge u Holokaustu Budaka je komunistički režim osudio na smrt i hrvatska ultradesnica je tražila ponovno suđenje nadajući se da bi on bio oslobođen što je još jedna indikacija poricanja genocida i umanjivanja odgovornosti.

99c912a831063238198289dbbccafd4f_view_article

Foto: rtl.hr

Šibenski biskup Ante Ivas je često zadužen da vodi komemoraciju u Blajburgu, predstavljajući Blajburg kao najveći masakr hrvatskog naroda koji se desio od Drugog svjetskog rata u kojem su Hrvati žrtve nikada počinioci. On je također napisao i pjesmu za Marka Perkovića Thompsona, ultradesničarski orijentiranog pjevača koji otvoreno veliča ustaški režim. Ovaj pjevač je jedina osoba koja je dobila poništenje braka od Katoličke crkve iako je razlog za razvod bila treća osoba, a Thompson je i inače zaštićen od kaznene odgovornosti za svoje poglede i stavove zbog bliskosti s Crkvom. Kazneni zakon se ne primjenjuje na njegove nastupe, nacističke pozdrave i ustašku ikonografiju na njegovim koncertima.’’

Iako je politika potcjenjivanja i čak poricanja Holokausta bila dio Crkve od 1991. godine situacija je, prema autorici, eskalirala 2010. kada je svećenik Ivan Turić na komemoraciji otvoreno slavio Antu Pavelića i opravdao njegovu politiku tvrdeći:

‘’Godine 1941. Hrvatsku su stvorili Hrvati, ustaše i naš poglavnik. Četnici su nas htjeli pobiti da nestanemo… Tito i partizani su im u tome pomogli. Zato su četnici pobili naše ljude na današnji dan prije 68 godina. Josipović kaže da je partizanska kapa predivna, ali ja mu kažem da je ustaška kapa još divnija. Danas mi pletu takvu kapu. Bilo je manje zločina pod ustaškom nego pod partizanskom kapom.’’

Ovaj se incident desio samo godinu nakon što je nadbiskup Josip Bozanić vodio posjetu Jasenovcu, prvi put od nezavisnosti Hrvatske. Crkva je otišla u Jasenovac, ne u aprilu kada se držala oficijelna komemoracija u Jasenovcu već u septembru. Crkva je posjetila i grad Petrinju iako nema veze s Drugim svjetskim ratom već s onim iz devedesetih kada je grad uništen. Nadbiskup je pri posjeti govorio ne samo protiv fašizma već i protiv komunizma. ‘’U govoru je Bozanić također naglasio da Crkva nema za šta da se izvinjava i insistirao na tome da se Jasenovac zloupotrebljava kako bi se hrvatski narod stigmatizirao kao genocidan.’’

U zaključku autorica navodi ‘’Kada se sve uzme u obzir, jasno je da je Crkva uživala poseban položaj i vršila značajan utjecaj na hrvatsko društvo. Njen status ide tako daleko da kler može povrijediti cijeli set zakona bez sankcija. S druge strane, kada novinar ili običan čovjek povrijede slične zakone, veoma je vjerovatno da će se suočiti s krivičnim gonjenjem, Ono što posebno zabrinjava jeste da se Matija Babić suočio sa kaznenim gonjenjem jer je ponizio Hrvatsku stavljajući svastiku na zastavu. U ovom slučaju vlasti su našle uvredljivim izjednačavanje Hrvatske s nacizmom. Međutim, oni ne reagiraju kada kler veliča taj isti režim. Još je gore što Matija Babić nije procesuiran prema Kaznenom zakonu već prema zakonu koji regulira prikladno korištenje hrvatske zastave, himne i grba.’’ A to, prema autorici znači pitanje da li je moguće da Babić nije odgovarao prema kaznenom zakonu jer bi to polučilo proteste koji bi tražili da Crkva odgovara za kršenje Kaznenog zakona umanjujući i negirajući Holokaust. Drugim riječima, je li selektivnost u provođenju zakona jedno od oruđa kojima država štiti Crkvu?

(Iduće srijede: Religija, politika i tranzicija u BiH)

Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

[1] Profesor emeritus na Univerzitetu u Mariboru koji ekstenzivno istražuje religiju (i sa psihološkog aspekta), te etnicitete i druga sociološka i politička pitanja.

[2] Doktor socioloških nauka i asistent na Univerzitetu u Mariboru. Specijaliziran je u međukulturalnim studijima u domenu religioznosti i metodologije socijalnih istraživanja.

[3] Doktorant sociologije na Univerzitetu u Ljubljani. U istraživanjima fokusiran na interakciju između ateizma i kršćanstva u savremenom društvu. Diplomirao je filozofiju i teologiju na Univerzitetu u Ljubljani i ima magisterij na Pontifikalnom univerzitetu u Rimu.

[4] engleski Religious Freedom Act, slo. Zakon o verski svobodi

[5] Stekla doktosku titulu na Univerzitetu u Zagrebu i radi na Leeds Beckett Unversity. Bila je urednica nekoliko međunarodnih zbornika radova i posebnog izdanja Israel Affairs.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 7.10.2015. u 10:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija