GRIJEH SLOBODE: OSLOBOĐENJE OD BORISA

Kristijan  Ivelić
Autor 2.6.2018. u 14:44

Izdvajamo

  • Izgubljena je u prijevodu Oslobođenja- smijeh slobode postao je grijeh slobode kojoj Oslobođenje - slobodi, naime!- ispisuje katil ferman u stilu režimskih sarajevskih, tursko-arapskih medija.

Povezani članci

GRIJEH SLOBODE: OSLOBOĐENJE OD BORISA

Nije Boris Dežulović trebao Oslobođenje – oni su trebali njega. Za sedam godina ketmanskih laži i mimikrije. I tih sedam godina ljudi su čitali Oslobođenje– zbog Borisa Dežulovića. Nakon njegova odlaska, koga još briga za Oslobođenje– ono je davno prije pročitano. Jer treba biti Boris Dežulović – i znati kako i u Ugovoru s đavlom nikad ne p(r)odati  dušu… 

Logo slobodoljubivog sarajevskog dnevnika Oslobođenje autoironični je i cinični epitaf nad grobom davno i opravdano zaboravljena pokojnika. Sarajevski  dnevni  list već je cijelu vječnost  samo nevidljivi srednjostrujaški beznačajnik; jedva da ga čitaju članovi obitelji zaposlenika redakcije, manjina preživjelih Bosanaca i Hercegovaca preostalih u BiH te djelić od onih iseljenih i izbjeglih diljem planeta. Svakim je danom tih- mimo sretnika iz redakcijskih obitelji-mazohističkih čitatelja sve manje. Što, naime, pročitati u dnevnoj novini koja na mjesečnoj razini čitateljima nudi štiva vrijednog čitanja ne većeg niti relevantnijeg od najbanalnije sms poruke? Ali ljudi, pogonjeni nostalgijom i beznadnom potragom za izgubljenim vremenom, čine i nastranije stvari od nepovratno izgubljenih minuta u čitanju bezmudnih i bezumnih, zvizdarijskih mimikrija pismenosti i hrabrog, neovisnog novinarstva.

SMIJEH  SLOBODE

Ovo je, naravno, samo djelomice točno. Postojala je jedna iznimka- koja, u konačnici, ipak potvrđuje pravilo. Čitatelji iz cijele bivše države, nepovratno u egzilu na svim kontinentima, ili u sjebanoj unutarnjoj emigraciji u postjugoslavenskim feudalnim pripizdinama od Vardara pa  do Triglava, jednom bi tjedno u Oslobođenju guštali onih nekoliko minuta smijeha slobode i oslobođenja– uz  kolumne Borisa Dežulovića.

Dežulovićeva kolumna u Oslobođenju čitatelju je nudila iluziju uspješne reanimacije-pokojnik je, eto, samo malo klinički bio mrtav, nekoć vrijedna dnevna novina preživjela je višestruke  suicidalne sačekuše. No ako je Isus iz svijeta mrtvih vratio Lazara iz Betanije, Boris- bez kompetencija Mesije – ipak nije to mogao s Oslobođenjem iz Sarajeva. Dapače, zbog jednog drugog,  najnovijeg modela Mesije, slobodarsko se Oslobođenje oslobodilo bremena slobode i – Borisa Dežulovića.

Ukoliko vam je promaknulo, zbog Božjeg Izaslanika Sultana nad sultanima Mahdija Erdogana, o  čijoj se sarajevskoj epifaniji drznuo napisati kolumnu, Dežulović je doživotno  oslobođen od kolumnističkog galvaniziranja pokojnika urnebesnog imena Oslobođenje. Nekoć je to ime bilo vezano za poštovanja vrijednu tradiciju dnevne tiskovine, dovoljno je samo spomenuti autore  poput Gojka Berića, Slavka Šantića, Hamze Bakšića, Edine Kamenice, Zlatka Dizdarevića, Mehmeda Halilovića. Tijekom opsade Sarajeva, Oslobođenje mnogoput uspješno stoji  nasuprot tadašnjem fašistoidnom i ultradesničarskom divljanju Ljiljanja, Avaza te groteskno fašiziranog Waltera.

Od jučer, (1. 06. 2018., Oslobođenje) s oproštajnom kolumnom pod naslovom Nema više zajebancije, Boris Dežulović postaje kolateralnom žrtvom uspješnih nasrtaja i obračuna Oslobođenja  s vlastitim imenom i tradicijom. Prethodna Dežulovićeva kolumna, s necenzuriranim Borinim pogledom na Bakira i nadređenog mu Božjeg Izaslanika Sultana Erdogana, istinabog, nije doista  cenzurirana- nije uopće niti objavljena.

Izgubljena je u prijevodu Oslobođenja- smijeh  slobode postao je grijeh slobode kojoj Oslobođenje – slobodi, naime!- ispisuje katil ferman u stilu režimskih sarajevskih, tursko-arapskih medija.

Neće više biti fikcionalnog Kodže, iz Borinih kolumnističkih minijatura- lika koji je u sebi nosio toliko toga od mitskih Muje & Sulje, ali  i Sušićevih, Kočićevih, Ćopićevih  Džamonjinih junaka. I  lutao Sarajevom u sitne sate baš poput, nekad, u boemskim, bijelim sarajevskim noćima i vigilijama, Tina Ujevića Dace Džamonje. Nema više Kodže, Tina, Dace, Sarajeva, a  čuvena sarajevska zajebancija emigrirala je na sve četiri strane svijeta; ne postoji, osim još u kolumnama i književnosti, ta spiritistička seansa na kojoj možete prizvati ukazanje onoga famoznog  sarajevskog duha.

PROČITANO  OSLOBOĐENJE

Ako su- a jesu!- monstruariji Herceg-Bosne i Republike Srpske nedovršene replike Endehazije Velike Srbije, utemeljene na istovjetnim zamislima i izvedbama kao njihove predšasnice,  ostatak BiH predstavlja križanca kazamata diktature u Turskoj i orijentalne despocije Saudijske rabije. Oslobođenje i u Dežulovićevu slučaju samo slijedi onu drugu, loše prikrivenu tradiciju.  Kad je bilo oportuno biti veći katolik od pape, uz logo lista išla je sveta zakletva i inkantacija DRUŽE TITO MI TI SE KUNEMO DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO. Čim je pak bilo  isplativo skrenuti, inkantacija je u hipu nestala s naslovnice. Ćirilica je također nestala sa stranica projugoslavenskog, potom probosanskohercegovačkog Oslobođenja– puno prije njezina  likvidiranja od strane domoljubnih pismoznanaca iz Vukovara.

Sljedeći logičan korak Oslobođenja jest da, predvođeno euforijom i entuzijazmom lucidnog čelništva ovog lista briljantno ciničnog imena, bude dragovoljno apsorbirano od strane vodećih  prorežimskih,  turskih em arapskih medija u  Sarajevu.

Nije Boris Dežulović trebao Oslobođenje– oni su trebali njega. Za sedam godina ketmanskih laži i mimikrije. I tih sedam godina ljudi su čitali Oslobođenje– zbog Borisa Dežulovića. Nakon njegova  odlaska, koga još briga za Oslobođenje– ono je davno prije pročitano. Jer  treba biti Boris Dežulović – i znati kako i u Ugovoru s đavlom nikad ne p(r)odati  dušu…

 

Kristijan  Ivelić
Autor 2.6.2018. u 14:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija