Heni Erceg: Gospođa zastava

Heni Erceg
Autor 30.8.2014. u 14:01

Heni Erceg: Gospođa zastava

No upravo je ta zastava, taj pomodni, sumnjivi patriotski višak, pojasnila kako je razlika između onih islamskih barbara u Iraku i civiliziranih katolika iz splitske Lore tek u odabiru načina egzekucije „neprijatelja“ druge vjere ili etniciteta. Suština je, međutim, bolno ista. To jest, gubi se glava.

Usporedbe nikada nisu zahvalne, naročito one o količini zla nanesenog nekom narodu ili pojedincu. Ipak, upravo one pomažu ukazati kako sve žrtve nikada ne podliježu istoj količini sućuti, te da se različito medijski i politički eksploatiraju, pa je tako grozna likvidacija američkog novinara Jamesa Foleya, taj eksplicitni čin zla kojim radikalni islamisti dokazuju svoju mržnju prema zapadnim vrijednostima, a koja je s pravom potresla takozvani civilizirani svijet, dobila odmah i svoju drugu političko-propagandnu dimenziju. Amerika sada ima nove rezone za nesmiljene vojne udare na Irak, a nakon prvog šoka, svjetski su se mediji brzo usuglasili kako je prenošenje snimke Foleyeve egzekucije duboko amoralan čin, jer snažno potresa osjećaje gledalaca. Stoga su se samo rijetki mediji usudili objaviti snimku smaknuća, i u Hrvatskoj se našao jedan takav portal, što je jako uzbudilo inače uspavane moraliste iz posve destruiranog medijskog prostora; odmah je oštro reagiralo Hrvatsko novinarsko društvo, potom Vijeće za elektroničke medije koje je čak od državnog tužilaštva zatražilo sankcije za taj lokalni portal zbog teškog kršenja etičkih normi.

Dakako, moglo bi se sada unedogled razglabati o slobodi štampe, demokraciji i slično – pogotovo jer naknadno stižu vijesti kako je riječ o montaži, to jest da se na snimci ne vidi sam čin egzekucije – ali riječ je ovdje prije svega o prekomjernoj dozi licemjerja baš unutar profesije čiji je veći dio najprije propagandistički pravdao tolike stravične zločine u vlastitom dvorištu, a potom šutnjom o njima, uz posvemašnje ignoriranje pravosuđa, pridonio da se tih zločina jedva još netko i sjeća.

Crnogorac Bojan Vesović imao je samo 19 godina, tek je pukim nesretnim slučajem mobiliziran u redovnu jugoslavensku vojsku baš onih kobnih devedesetih, kada je bilo tako poželjno roditi se na nekom drugom mjestu, nekoj drugoj planeti… samo ne ovdje gdje je usred obuke Bojan poslan na ratište u Bosnu, tu je, onako nevješt, odmah ranjen, potom zarobljen od hrvatske vojske – koja je u Bosni osvajala dijelove imaginarne, buduće Velike Hrvatske – i ubrzo doveden u splitski logor Loru. Tu su se junaci s krunicom oko vrata na njemu kontinuirano iživljavali, trljali mu sol na otvorene rane, spajali ga na struju, rezuckali nožem… a preživjeli je zatočenik Lore svojedobno svjedočio kako je „mali doslovce poludio od bolova, pjevao je noću i umro ubrzo u neopisivim mukama“. Naravno, snimke mučenja toga mladog, nedužnog čovjeka, zalutalog u ratne strahote, kao i tolikih drugih, mučenih i ubijenih u tom splitskom logoru, nisu napravljene, pa hrvatski novinarski ceh nije ni mogao braniti njihovo javno prikazivanje. No upravo je medijsko zataškavanje, uz uporne pravosudne opstrukcije i političko ignoriranje zločina, pridonijelo da je ovih dana, kao i prethodnih 15 godina, proces pod nazivom „Lora 2“, zbog nekog banalnog razloga, opet odgođen. Jednako kao što je, unatoč tolikim dokazima i svjedočanstvima o mučenjima i ubojstvima civila u tom splitskom kazamatu, i usprkos završenoj istrazi, još 2007. suđenje zaustavljeno jer je tadašnji državni tužilac tvrdio kako ne želi početi suđenje u odsutnosti nekih optuženika. I poslao jasnu poruku da suđenja neće biti, ako samo jedan od njih pobjegne. Tako se i dogodilo, dvojica zločinaca i danas su u bijegu, tobože nedostupni policiji, makar će prije biti da svi organi represije svjesno opstruiraju završetak toga procesa i donošenje presude onima koji su jedan dio Splita pretvorili u toponim zla, muklo mjesto ubijanja srpskih civila. Eh, da je znati kako bi građani ove zemlje reagirali na snimke, samo da ih ima, sofisticiranog mučenja, sve do same smrti, tolikih ljudi, krivih tek zbog svog srpskog porijekla? Bi li ih strukovne novinarske udruge štitile od mučnih kadrova ubijanja, onako kako ih štite od morbidnoga iživljavanja islamskih ekstremista nad američkim novinarom, također u ime vjere? Sve kako se ne bi inkomodirao ovaj osjetljivi narod, naročito oni među njima koji su ovih dana, osokoljeni širim društvenim prihvaćanjem zločina nad civilima kao sastavnim dijelom ratne strategije, protestirali pred zgradom splitskog suda. E kako bi bivši kolege mučitelja iz Lore, intelektualci zaposleni u državnim institucijama, rodbina zločinaca… pred TV kamerama opet poslali poruku o „progonu heroja“ i „mračnim silama koje ne vole Hrvatsku“.

Medijski je prostor, štoviše, uslužno dan supruzi jednog od zlotvora koja je, umotana u hrvatsku zastavu, urlikala kako su svi koji u procesu sudjeluju izdajnici, te da su svi zatočenici Lore bili teroristi. Nisu novinari, međutim, gospođu zastavu upitali kakav je to terorist bio jedan njen srpski sugrađanin kojega je, bez suda i suđenja, na tvrdom podu Lore, upravo njen suprug zatukao do smrti.

No upravo je ta zastava, taj pomodni, sumnjivi patriotski višak, pojasnila kako je razlika između onih islamskih barbara u Iraku i civiliziranih katolika iz splitske Lore tek u odabiru načina egzekucije „neprijatelja“ druge vjere ili etniciteta. Suština je, međutim, bolno ista. To jest, gubi se glava.

 Mladina

Heni Erceg
Autor 30.8.2014. u 14:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija