Heni Erceg: Kultura smrti

Heni Erceg
Autor 21.3.2015. u 11:04

Heni Erceg: Kultura smrti

Stoga su posljedice tako determinirane kulture iste kada u Berlinu tridesetih, prilikom javnog spaljivanja knjiga, Joseph Goebbels zaurla: „Dobro činite što predajete plamenu zloduh prošlosti“, ili kada hrvatski državotvorci devedesetih odluče „financirati čišćenje javnih knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima“, ili kada džihadisti u Iraku govore o „idolima koji moraju biti uklonjeni“. Ista je to logika jedinstvene kulture smrti, redukcionističke nacionalne kulture, kojoj je uvijek preduvjet opstanka uništenje drugih kultura, a znamo, barem neki od nas, što slijedi nakon ubijanja kulture. I zato je tako opasna selektivna primjena pamćenja, još gori cinizam općeg zaborava.

Užasnuti su hrvatski mediji svakodnevnim slikama „barbarskog iživljavanja pripadnika ISIL-a“ nad neprocjenjivim kulturnim blagom u Iraku. Televizijski studiji ugošćuju poznate intelektualce koji s mnogo zgražanja govore o događajima u iračkom gradu Mosulu gdje su pobunjenici samoproglašene Islamske države uništili kolekciju neprocjenjivih skulptura, o povjesnom Nimrudu i drevnoj Hatri koje su džihadisti sravnili do temelja.

Sudeći stoga po angažmanu hrvatskih medija čini se da je povijest destrukcije, barbarstva, zatiranja tuđih kultura, tek započela i da je ona isključivo specifičnost militantnih islamista koji uništavaju relikvije iračkih „bezvjernika“, sve u ime svojih ideala i svoga Proroka. I uvijek je tako kada istinu zaklone duge sjene povijesti, kada se u zaborav potisnu posljedice sličnog kulturocida, počinjenog također u ime „proroka“, svoga Vođe, tek drukčijeg religijskog ili etničkog predznaka. A sličnost u mahnitom ubijanju spomenika i knjiga tako je karakteristična za sve ratnike nacije ili vjere, pa utoliko zgražanje hrvatskih novinara traži barem malo podsjećanja na nedavnu prošlost. Onu preko koje je vješto bačena koprena laži, i kada su, samo dvadesetak godina prije džihadističkog ubijanja kulturnih dobara iračkih gradova, ovi domaći barbari činili isto, samo što su s druge strane čekića ili bagera bile kulturne vrijednosti drukčijeg ideološkog ili vjerskog predznaka.

„Prorok nam je naredio da se oslobodimo kipova i relikvija i njegovi su sljedbenici učinili isto kad su osvajali zemlje poslije njega“, izjavio je jedan od ISIL-ovih kretena prilikom uništenja neprocjenjivo vrijedne kolekcije u mosulskom muzeju, a dvije decenije ranije vjerojatno bi nešto slično rekao, samo da ga je itko pitao, pripadnik elitne postrojbe hrvatske vojske dok je sa 60 „isilovaca“ usred dana rušio vrijedni spomenik antifašizmu, rad svjetski poznatog kipara Antuna Augustinčića. Posao nije bio lagan, nego se bagerima satima rušilo „neprijateljski“ spomenik, kako bi se na mjestu „oslobođenom od njihovih relikvija“, a po želji Katoličke crkve, postavilo „našu relikviju“, odnosno ogromni križ.

Sličnu je sudbinu, u ime državotvornih revolucionara i ideje radikalnog nacionalizma, doživjela sva kulturna baština poznatog kipara Vojina Bakića, a samo je njegov velebni spomenik antifašizmu na istoku zemlje rušila čitava postrojba hrvatske vojske, da bi posao potom završili mještani. Oni koji se u drogiranom zaboravu vlastite bliže prošlosti danas zgražaju nad barbarstvom ISIL-ovih vojnika, kao da hrvatska država nije obavila sličan, temeljiti kulturocid i srušila čak 2699 spomenika, a da nikada nitko za taj obimni posao nije kažnjen, baš kao što nijedan od spomenika nije vraćen na prijašnje mjesto. Carevao je pri tome zavjet šutnje, falsificiranje povijesti, pa će tako sadašnja važna političarka zapisati u režimskom Vjesniku 1992. kako su Bakićev spomenik „minirali četnici“, a druga novinarka otići u cinizmu i korak dalje, pa kazati da je spomenik prevrnut „u jakom naletu vjetra“. Zanimljivo je također kako se hrvatski mediji svako malo ostrve na srpsko svojatanje genijalnoga hrvatskog Srbina Nikole Tesle, ne mareći nimalo što spomenik Tesli u njegovom rodnom kraju, u središnjoj Hrvatskoj, divljački srušen u vrijeme kada je on bio tek neprijatelj, Srbin, govno… nikada nije vraćen na isto mjesto.

Izabela S. bila je knjižničarka u gradu Korčuli, marljiva i odana režimskom nauku o svetosti hrvatskog nacionalizma, pa je jednoga dana skupila sve knjige Branka Ćopića, Ive Andrića, Ivana Cankara, Marka Twaina…, sve radove na ćirilici, ili od srpskih izdavača, ili od nepoćudnih autora, njih 500 komada, te ih dala otpremiti tamo gdje im je i mjesto, to jest u kontejner. Voditeljica knjižnice u gradiću blizu Zagreba naredila je 1992. da se u školskoj toplani spali 400 knjiga, učenici su ih prenijeli u kolicima iz knjižnice do peći, a u plamenu su završile i knjige Vladimira Nazora kojemu je u to vrijeme miniran spomenik u Zagrebu. Zbog partizanske prošlosti! Iz Leksikografskog zavoda u rezalište je otpremljeno čak 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, koju se naravno više nigdje ne može kupiti. I tako dalje, i tako dalje… gorjele su knjige u čitavoj Hrvatskoj, rušili se spomenici, stvarala se nacionalna kultura koja podrazumijeva eliminaciju, uništenje drugog kao stvaralački čin.

Stoga su posljedice tako determinirane kulture iste kada u Berlinu tridesetih, prilikom javnog spaljivanja knjiga, Joseph Goebbels zaurla: „Dobro činite što predajete plamenu zloduh prošlosti“, ili kada hrvatski državotvorci devedesetih odluče „financirati čišćenje javnih knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima“, ili kada džihadisti u Iraku govore o „idolima koji moraju biti uklonjeni“. Ista je to logika jedinstvene kulture smrti, redukcionističke nacionalne kulture, kojoj je uvijek preduvjet opstanka uništenje drugih kultura, a znamo, barem neki od nas, što slijedi nakon ubijanja kulture. I zato je tako opasna selektivna primjena pamćenja, još gori cinizam općeg zaborava.

Mladina

Heni Erceg
Autor 21.3.2015. u 11:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija