Heni Erceg: Vječiti kmetovi

Heni Erceg
Autor 3.8.2014. u 12:16

Izdvajamo

  • o Hrvatska nema razvojnu strategiju ni u čemu, pogotovo ne u energetici, ima samo prekomjerno podaništvo, pa tako hrvatski državni vrh pristaje da ih se ucjenjuje zatvaranjem ruskog pravca opskrbe plinom za račun američkog, umjesto da ustraje na izboru oba. Zbog toga su premijer i predsjednik bijedno izbjegavali primiti šefa ruskog Gazproma, dok im istodobno američki doministar za energetiku šeta po uredima kao po vlastitoj kući i bulazni kako on „ne razumije ekonomski rezon Južnog toka“, to jest opskrbu ruskim plinom, ali istodobno kontradiktorno zagovara „diverzifikaciju“ opskrbe tim derivatom. Što bi upravo imalo značiti korištenje različitih dostavljača, ruskih, američkih, svejedno, uz razvijanje vlastitih plinskih polja, a ne njihovo zatvaranje, kao što je Hrvatska napravila s nalazištima u Siriji, dakako po političkom diktatu Amerike.

Povezani članci

Heni Erceg: Vječiti kmetovi

Tako se, eto, hrvatska suverenost iscrpljuje u stalnom skidanju gaća, zahvalama i počasnim doktoratima, plesanju po zapusima zapadnih vjetrova, umjesto da se suptilno gradi vlastiti politički put, negdje između ralja velikih sila. Ali, joj, to bi značilo prihvatiti ono najbolje iz mrske prošlosti – politiku vještog balansiranja između zapadnih i istočnih diktatora.

Duga je povijest ljubavnog odnosa Hrvatske i Njemačke; bile su saveznice u „velikom“ svjetskom ratu, mada iz toga nije izašlo ništa dobroga, ali zato su poratnih, siromašnih godina upravo Nijemci rado primili tisuće Hrvata koji su trbuhom za kruhom napuštali Jugoslaviju, pa tamo u Njemačkoj gradili njihove ceste, zgrade, infrastrukturu. Tako su stvoreni „gastarbajteri“, koji su danonoćno radili u njemačkim gradovima, štedjeli dojč marke, e kako bi doma, u škrtom kamenjaru Dalmatinske zagore ili Hercegovine mogli sagraditi krov nad glavom, odškolovati djecu, kupiti obavezni mercedes. U međuvremenu, Nijemci su postali najdraži turistički gosti, uvijek galantni i rastrošni, za razliku od one „gube“ iz istočnoevropskih zemalja koja je štedjela svaki dinar i još sobom donosila čitave zalihe hrane i potrepština, pa samo bezobzirno uživala u jeftinom moru i suncu. Isti je stav uglavnom ostao do danas, turistički radnici vape za svakim njemačkim gostom i mršte se na sam spomen onih drugih, ne više doduše iz istočne Evrope, ali zato iz država bivše Jugoslavije.

Upravo je u Njemačkoj nastala i čvrsta jezgra hrvatske nacionalističke emigracije, čiji su pripadnici uoči raspada Jugoslavije pohitali doma, kako bi se stavili na raspolaganje domovini, potom je baš Njemačka prva priznala novu „suverenu“ hrvatsku državu, a njeni joj bivši gastarbajteri, onako kmetski zahvalno, odmah uzvratili spomenikom ministru Genscheru i pjesmom „Danke Deutschland“. Kasnijih godina vezu su snažno produbili njemačka kancelarka Angela Merkel i tadašnji premijer Ivo Sanader, budući da je ta moćna žena bila potpuno oduševljena „Herr Zanadom“, kako ga je zvala, no taj je onda završio u zatvoru, a Hrvatska ušla u tešku, čini se bezizlaznu, ekonomsku krizu. I evo Hrvata opet u njemačkim gradovima, nema doduše više „bauštele“, jer je Njemačka odavno izgradila svoju snažnu infrastrukturu, ali su kmetovi iz Hrvatske opet dobrodošli kao konobari ili pomoćno osoblje u tamošnjim bolnicama. Zauzvrat, Senat sveučilišta u Zagrebu upravo je odlučio njemačkoj kancelarki dodijeliti počasni doktorat iz političkih znanosti (mada je žena fizičarka), uz tek nešto prigovaranja nekih profesora da Merkel, „poznata kao velika prijateljica Ive Sanadera“, nije zaslužila takvu počast. No šefovi akademske zajednice zaključili su drukčije, jer da je baš ona „imala naročito važnu ulogu u učlanjenu Hrvatske u EU“, dok – dabome – nitko nije imao prigovor na svakovrsno podčinjavanje Hrvatske njemačkim ekonomskim interesima.

Jer i u Jugoslaviji su se počasni doktorati dijelili kojekakvim lunaticima iz tzv. Trećeg svijeta, ali je ova zato zauzvrat dobivala unosne poslove gradnje velikih infrastrukturnih objekata, od cesta do mostova, u zemljama Afrike ili Azije. „Suverena“ Hrvatska, međutim, dobila je tek njemačke banke, teleoperatere, trgovačke lance… moćne njemačke firme koje ovdje ubiru enormni profit, a Hrvati više nisu gastarbajteri u Njemačkoj, nego u vlastitoj državi.

Uostalom, taj je degenerirani suverenitet prisutan sve od kada je Hrvatska ušla u euroatlantske integracije i NATO, te počela vazalski ispunjavati sve političke i ekonomske diktate jakih zapadnih država. Sada je odjednom imala priliku utržiti svoju geopolitičku važnost, postavši atraktivno područje alternativnog pravca opskrbe plinom, uz ostalo i američkog, budući da je zbog rata u Ukrajini došla u pitanje opskrba Evrope ruskim plinom uobičajenim pravcem. Ali ne, Hrvatska je odmah pristala na ucjenu evropskih i američkih birokrata kojom se prolazak novoga plinskog pravca uvjetuju njenim odricanjem od Južnog toka, to jest dotoka ruskog plina u ovaj dio Evrope. Nešto što, naravno, na pamet nije palo Italiji, Sloveniji ili Austriji, sve korisnicama istoga plinovoda, dok je Njemačka s Rusima već realizirala Sjeverni tok, a da se Merkel o tome nije konzultirala, kamoli tražila dopuštenje SAD–a.

No Hrvatska nema razvojnu strategiju ni u čemu, pogotovo ne u energetici, ima samo prekomjerno podaništvo, pa tako hrvatski državni vrh pristaje da ih se ucjenjuje zatvaranjem ruskog pravca opskrbe plinom za račun američkog, umjesto da ustraje na izboru oba. Zbog toga su premijer i predsjednik bijedno izbjegavali primiti šefa ruskog Gazproma, dok im istodobno američki doministar za energetiku šeta po uredima kao po vlastitoj kući i bulazni kako on „ne razumije ekonomski rezon Južnog toka“, to jest opskrbu ruskim plinom, ali istodobno kontradiktorno zagovara „diverzifikaciju“ opskrbe tim derivatom. Što bi upravo imalo značiti korištenje različitih dostavljača, ruskih, američkih, svejedno, uz razvijanje vlastitih plinskih polja, a ne njihovo zatvaranje, kao što je Hrvatska napravila s nalazištima u Siriji, dakako po političkom diktatu Amerike.

Tako se, eto, hrvatska suverenost iscrpljuje u stalnom skidanju gaća, zahvalama i počasnim doktoratima, plesanju po zapusima zapadnih vjetrova, umjesto da se suptilno gradi vlastiti politički put, negdje između ralja velikih sila. Ali, joj, to bi značilo prihvatiti ono najbolje iz mrske prošlosti – politiku vještog balansiranja između zapadnih i istočnih diktatora.

Mladina

Heni Erceg
Autor 3.8.2014. u 12:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija