HERETIČKA PRIRODA ISTINE

Viktor Ivančić
Autor 21.7.2016. u 11:15

Izdvajamo

  • Predstavljanje knjige bit će održano u kongresnoj dvorani hotela Bristol u Mostaru, 25.7.2016. s početkom u 20:30 sati. O knjizi će govoriti uz autora i Viktor Ivančić, Senad Pećanin, Amer Bahtijar a moderator će biti Nikola Vučić.

Povezani članci

HERETIČKA PRIRODA ISTINE

U izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tacno.net objavljena je knjiga bosanskog franjevca, teologa i publiciste Drage BojićaZlato i tamjan, kritički osvrti na politiku i religiju.

Donosimo pogovor za knjigu koji je napisao Viktor Ivančić:

Malobrojni su bili oni čije se javno djelovanje moglo usporediti s tako vehementnim i dosljednim otporom vladajućoj nacionalističkoj paradigmi, i u vrijeme rata i nakon njega, što je podrazumijevalo i dvostruku optužbu za izdaju – i od strane vladajućih nacionalističkih politika, i od strane lokalne ispostave njihove matične Crkve koja je te politike sve vrijeme zdušno servisirala.

Kada je početkom ljeta 2013. godine bila obavljena nasilna smjena glavnoga urednika „Svjetla riječi“, časopisa što ga izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena, dvije su se pojave kristalizirale (još) jasnije nego obično i bljesnule naročitom snagom.

S jedne je strane to mašina Vlasti, nesmiljenost vladajućeg – u ovom slučaju crkvenog – aparata, koji bez milosti čuva strogo uniformirani duhovni teritorij od „zagađenja“ i ne preza od najrigidnijih „zakonitih“ mjera nasilja da nametnute dogme održi na snazi, te kazni i disciplinira neposlušne.

S druge je strane, pak, fascinantna hrabrost fra Drage Bojića, njegova riješenost da svjedoči i objektivnu istinu i istinu svojih uvjerenja unatoč širokom asortimanu pritisaka, da ne pristane na kroćenje, kompromise ili pragmom motiviranu diplomatičnost, da svoje kritičke uvide javno zastupa po cijenu drakonske kazne što mu je zbog toga isporučena, te se na taj način ukaže kao humanistički angažirani intelektualac u tradicionalnom, skoro zaboravljenom smislu riječi.

Svjedočili smo dakle gotovo klasičnome prizoru sraza između ideološke mašine i nepokorne individue, između autoritarne institucije i nepotkupljivoga pojedinca: Vlast je bljesnula izbrušenim očnjacima, a Drago Bojić slobodnim duhom.

Ono što slične sudare presudno obilježava, međutim, jeste relativnost trenutnoga rasporeda dobitnika i gubitnika, njegova vremenska uvjetovanost, a to teško mogu razumjeti oni čiji se pogled u budućnost svodi na reprodukciju vječne sadašnjosti. Kao neizliječeni ateist – pritom još, stjecajem okolnosti, zagledan u jedan samo naizgled „unutarcrkveni okršaj“ – njegujem duboku i iskrenu vjeru u to da, usprkos prividu trenutka, odvažni duhovi Bojićeva profila odnose dugoročnu pobjedu, makar je prilično izvjesno da pogodnosti toga trijumfa neće osjetiti na vlastitoj koži. Sve drugo, uostalom, predstavljalo bi odustajanje od slobode.

Kao izvrnuti primjer, možemo se prisjetiti nikad potvrđene anegdote koju Hannah Arendt navodi u svom eseju o papi Ivanu XXIII. iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Prema toj priči, jedan mladi svećenik, tek pristigao iz inozemstva, silno se trudio u Vatikanu ostaviti dobar utisak na visoke crkvene dostojanstvenike ne bi li pospiješio svoju karijeru, pa mu je navodno Angelo Giuseppe Roncalli – od milja zvan „dobrim papom“, koji je „otvorio vrata i prozore Crkve kako bi ušao svježi zrak“ – naposljetku kazao: „Dragi moj sine, nemoj se toliko brinuti. Možeš biti siguran da te na sudnji dan Isus neće pitati: Kako si se slagao sa Svetom službom?“

Bila ta epizoda istinita ili ne, slučaj Drage Bojića dijametralno je suprotan motivaciji mladog karijerista iz Vatikana, kao što je gard Bojiću nadređenih u hijerarhijskoj strukturi franjevačkog reda bio sušta suprotnost lakonskoj ležernosti Ivana XXIII. kakvu mu – doduše ne bez dodatka blage ironije – pripisuje Arendtova. Štoviše, gotovo kompletan intelektualni i moralni habitus bosanskoga franjevca, koji uključuje i manjak brige o svome „napredovanju“, odsustvo spremnosti da vlastite sudove podredi vlastitoj karijernoj putanji, mogao bi se predstaviti kao pridržavanje šaljive devize koja je – opravdano ili neopravdano – stavljena Roncalliju u usta.

Formalno, Bojić je bio smijenjen s pozicije glavnoga urednika „Svjetla riječi“ (a uz to i uklonjen s mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu) zbog izgovorene riječi, jer je u jednome intervjuu, između ostaloga, progovorio o institucionalnoj zloupotrebi religije, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja u zadnjem ratu, o profiterskom poistovjećivanju katoličanstva s hrvatstvom, o etabliranom nacionalizmu koji u sebi nosi potencijal budućeg zla, ali i o „event-vjeri“ i „sofrcore-duhovnjaštvu“ kakvo se propagira preko međugorskog svetišta.

Suštinski, Crkva kao strogo organizirana formacija, ustrojena poput vojske ili policije, navikla na to da se unutrašnji intelektualni život i prateće aktivnosti odvijaju na jednosmjernoj relaciji između onoga tko komande izdaje i onoga tko komande provodi, nije mogla podnositi neposluh, iskakanje iz stroja, odbacivanje oružja, a naročito takvu vrstu hereze koja će dovoditi u pitanje njezinu naredbodavnu operativu i mračne političke preferencije, te je bilo samo pitanje vremena kada će i u konkretnome slučaju prema slobodnome kritičkom duhu nasrnuti istom strategijom kakve se laćaju vojska i policija, i to u zemljama u kojima cvjetaju diktature.

To je prizorište na kojemu Drago Bojić, kao izdanak najčasnije tradicije, nosi i ulogu i usud angažiranog intelektualca, predstavnika sorte koja gotovo da je izumrla. Takav ne može ne biti u sukobu s vlašću; takav ne može ne pružati otpor; takav dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti; takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo… Paradoks – i to paradoks koji nas dugoročno jedino zanima – leži u tome što je, odbijajući prihvatiti silom nametnute norme i povinovati se oportunističkoj stihiji kolektiva, njegova osobna borba od najveće kolektivne važnosti.

Takav, naposljetku, spada među one koji ohrabruju, što je od posebnoga značaja u svjetlu sve intenzivnijega fenomena kojeg je njemački teolog Jürgen Moltmann nazvao „religijom straha“. Čovjek zaposjednut strahom je čovjek skupine, on „ljubi samo ono jednako i priznaje samo ljude koji vjeruju, misle, vole i čine isto što i on“; ljudi koji su isti kao i on ga potvrđuju „i njemu je to samopotvrđivanje potrebno za potiskivanje vlastitoga straha“. „Religija straha“, dodaje Moltmann, „provlači se kroz sve javne religije koje poznajemo“.

Vozeći iz drugoga smjera, suvremeni britanski marksist Terry Eagleton – koji se nije libio žustro braniti bolje kršćanske tekovine od zadrtosti liberalnih racionalista, ali ni osuditi institucionalno kršćanstvo zbog „kukavne izdaje svoga revolucionarnog podrijetla“ – došao je do sličnoga zaključka, uspostavljajući razliku između „biblijske i ideološke vrste kršćanske vjere“, a samo isticanje te razlike, slijedeći Nietzschea i Kierkegaarda, nazvao „spašavanjem kršćanstva od kršćanskog svijeta“: „Svako propovijedanje Evanđelja koje ne izazove sablazan i ne nanese uvredu političkoj državi s moga je gledišta zapravo bezvrijedno.“

Bojićevi polemički eseji i javni nastupi predstavljaju upravo takvu vrstu subverzije i izazivaju takvu vrstu nelagode, tim više što je dobar dio njegove kritičke misli – u skladu s geslom da „najprije treba pomesti ispred svoga praga“ – usmjeren prema instituciji u čijem sustavu participira, istina kao običan „redov“, uz to još i izložen stalnim sankcijama. Govoriti o Dragi Bojiću stoga znači govoriti o heretičnoj prirodi istine. U igri nije ništa manje od sizifovskog pothvata spašavanja (časti) kršćanstva od crkvenih i političkih zloupotreba.

U tome on slijedi primjer progresivnijih među bosanskim franjevcima koji su – ne samo u polju religije – figurirali kao sasvim izuzetna skupina na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Malobrojni su bili oni čije se javno djelovanje moglo usporediti s tako vehementnim i dosljednim otporom vladajućoj nacionalističkoj paradigmi, i u vrijeme rata i nakon njega, što je podrazumijevalo i dvostruku optužbu za izdaju – i od strane vladajućih nacionalističkih politika, i od strane lokalne ispostave njihove matične Crkve koja je te politike sve vrijeme zdušno servisirala.

Kod Drage Bojića ne radi se samo o raskrinkavanju nacionalizma, nego i o punoj svijesti o tome da je nacionalna mobilizacija najčešće paravan za golu kapitalističku eksploataciju. On upozorava, primjerice, da iz crkvenih krugova izostaje „ozbiljnija i temeljitija kritika političkih i ekonomskih centara moći koji su izravno odgovorni za siromaštvo“, ti krugovi svojom šutnjom „podržavaju izrabljivačke neokapitalističke politike“, zbog toga: „Umjesto moraliziranja i seciranja seksualnog morala vjernika i njihove intime, predstavnici Crkve bi morali i češće i angažiranije govoriti o socijalnom moralu i odgovornosti.“

Onu Eagletonovu „ideološku vrstu kršćanske vjere“ – što se konstituira kao svojevrsna negacija one „biblijske“ – Bojić naziva „agresivnom vjerom“, ponekad čak posprdno i „turbo-folk vjerom“, koja se „hrani najprizemnijim emocijama“ i svrstava „uz najgore opcije“. Alternativa je za njega sasvim jasna: „Kao što se razlikuje ozbiljna muzika od muzičkog šunda, ozbiljna umjetnost od kiča, tako se i ozbiljna vjera – osobna, i racionalna i osjećajna, ali tiha, nenametljiva, intimna vjera – razlikuje od vjere spektakla, opsjena, patološki opterećene tijelom, čaranjima i gatanjima.“

U tom pogledu njegov stav, nasuprot čestim crkvenim aspiracijama, u stopu slijedi principe suvremenog sekularizma, pa je, ilustracije radi, uvelike podudaran s gledištem filozofa ateističke – ili, bolje, antiklerikalističke – provenijencije Richarda Rortyja, kojeg ovaj iznosi u prepisci s kršćanskim ljevičarom Giannijem Vattimom: „Po našem mišljenju, religiji se ne može ništa prebaciti sve dok je u sferi ličnog – sve dok crkvene institucije ne pokušavaju da okupe vernike oko političkih zahteva i sve dok se vernici i nevernici slažu da slede devizu ‘živi i pusti drugog da živi’.“

Uz takvu pretpostavku, poslije svega, dijalog između ateista i vjernika može biti neusporedivo inspirativniji od internih komešanja i jednih i drugih dok zbijaju svoje redove i povlače linije razgraničenja, pogotovo u doba kada se nacionalizam pokušava ukorijeniti kao način života i kada se čini da zagovornici etničkih i religijskih jednoobraznosti odnose pobjedu – ne zadugo, vjerujem – nad onima koji promiču toleranciju, suživot i otvorenost.

Ovaj potpisnik o tome može svjedočiti iz prve ruke, jer se, kao ateist, svaki put kada uz pivo diskutira s kršćaninom Dragom Bojićem, a pogotovo nakon što čita njegove sjajne eseje i kritičke analize, osjeća bogatijom osobom.

———————————————————–

Predstavljanje knjige bit će održano u kongresnoj dvorani hotela Bristol u Mostaru, 25.7.2016.  s početkom u 20:30 sati. O knjizi će govoriti uz autora i Viktor Ivančić, Senad Pećanin, Amer Bahtijar a moderator će biti Nikola Vučić. 

Viktor Ivančić
Autor 21.7.2016. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija