Ivan Pernar – borac za novi tip diskursa u političkom prostoru

Povezani članci

• METANARACIJA, POETIZACIJA I PSIHIJATRIZACIJA DAYTONA
• Legaliziranje radikalizma
• Tadić ponizio prijatelja Ivu i odbio doći na 20 godina neovisnosti Hrvatske
• Bojkot u Blitvi
• PEPELNA BALADA O TRGU
• VIKTOR IVANČIĆ: INTERVJU S KRUMPIROM

Foto: slobodnadalmacija.hr

Moderni  političari, tzv. light-političari, što će reći  ljudi bez jasnih misli i čvrstih stavova i uvjerenja, kao da su potpuno zaboravili da zadaća politike nije da samo suhoparno propituje je li nešto zakonito ili ne, nego da se, prije svega, pita koliko su određeni zakoni dobri, moralni i pravedni, doprinose li boljitku i kvaliteti ljudskih života ili ne. Kada bi jedino mjerilo ispravnosti bilo je li nešto u skladu sa zakonom ili ne, onda bismo vjerojatno do danas „uživali“ ozakonjeno ropstvo, nacističke rasne zakone, segregaciju itd.

Piše: Marino Badurina

Ivan Pernar, enfant terrible  Živoga zida, i odnedavno zastupnik u Hrvatskom saboru (ujedno i daljnji rođak Ivana Pernara, HSS-ova političara koji je 1928. ranjen prilikom atentata na Radića i ostale u beogradskoj skupštini). Nakon punih 5 godina aktivne (institucionalne i vaninstitucionalne) političke borbe (još od „fejsbuk prosvjeda“ iz 2011.) Pernar je, ušavši u Hrvatski sabor preko preferencijalnih glasova koji su ga sa zadnjeg, četrnaestog, mjesta na izbornoj listi popeli na prvo, opovrgnuo prognoze koje su mu mnogi, poneki poput Slavena Letice čak s očinskom benevolentnošću, svojevremeno davali tvrdeći kako nema šanse uspjeti u hrvatskoj političkoj areni.  Potvrda je to dviju stvari. Prvo, da su sve prognoze, naročito one političke više nego nezahvalne, a drugo, da niti u jednom poslu, pa čak ni u politici, nema brzih i strelovitih uspona, uspjeha iza kojih ne stoje tisuće i tisuće (doduše ne uvijek korisnih) sati rada i truda. One koji prate uspon Ivana Pernara ne iznenađuje njegova agilnost i nadobudnost kojima se odmah istaknuo u trenutnom saborskom sazivu. Naravski, mnogi su ga i za saborskim mikrofonom dočekali na nož, nastojeći opravdati u velikom dijelu javnosti uvriježenu predrasudu kako se radi o neozbiljnom tipu, nekonzistentnom anarhistu, prozaičnom demagogu koji svojim parolama ljude samo dovodi u zabunu. No, u rekordnom roku pokazao je, premda ne posjeduje naročitu visokoparnu retoričnost (koja je ljudima uostalom i dozlogrdila), da se jednostavnim (mada ne prejednostavnim) mislima i riječima mogu u politički prostor vratiti suštinska pitanja koja bi i trebala biti postavljana unutar jednog zakonodavnog tijela.

To što stil i govor Ivana Pernara odjednom toliko bodu uši hrvatskim sabornicima (kao i dijelu javnosti) samo je očigledni pokazatelj koliko se politika današnjice, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi i svijetu, odmakla od pitanja koja zapravo čine njen sami smisao. O tome najbolje govori indikativna epizoda sa jučerašnjeg saborskog zasjedanja. Naime,  kada je Pernar sa saborske govornice potegnuo pitanje o najnovijoj nasilnoj deložaciji zagrebačke obitelji Dukić (pitanje sve većeg broja ovrha i deložacija je Živi Zid i dovelo u politički fokus), kojoj su se živozidaši i ovoga puta suprostavili, novi premijer Plenković lakonski je odgovorio kako se deložacija morala provesti jer je takav zakon. Najbolja je to ilustracija koliko je nisko pala razina političkog govora (i misli), a koliko je samim time, obrnuto proporcionalno, porasla razina političkog (pa i ljudskog) cinizma. Moderni  političari, tzv. light-političari, što će reći  ljudi bez jasnih misli i čvrstih stavova i uvjerenja, kao da su potpuno zaboravili da zadaća politike nije da samo suhoparno propituje je li nešto zakonito ili ne, nego da se, prije svega, pita koliko su određeni zakoni dobri, moralni i pravedni, doprinose li boljitku i kvaliteti ljudskih života ili ne. Kada bi jedino mjerilo ispravnosti bilo je li nešto u skladu sa zakonom ili ne, onda bismo vjerojatno do danas „uživali“ ozakonjeno ropstvo, nacističke rasne zakone, segregaciju itd. Upravo suprotno, povijest svoj napredak duguje upravo onima koji su imali snage suprostaviti se tobože samorazumljivim zakonima, pravilima, normama. Nesporazum koji iz toga slijedi zapravo je lažan. On se svodi na ono što je još prije stotinjak godina izrekao Upton Sinclair: „Teško je nekoga natjerati da nešto razumije kada njegova plaća ovisi upravo o tome da to ne razumije.“  Za nadati se samo da će mali glas Ivana Pernara, koliko god svojim naivnim (ali ipak potrebnim) idealizmom povremeno za prosječnog atomiziranog i sebičnog građanina bio iritirajući, doći do mnogih kojima egzistencija ovisi baš o tome da na vrijeme spoznaju, shvate i razumiju. A takvih je danas ogromna većina.