Kako ismijavanje među djecom može utjecati na razvoj ličnosti?

Izdvajamo

• Djeca trebaju znati da nije dobro ismijavati druge s obzirom na njihovu boju kože, religiju, etničku pripadnost, izgled, modne ukuse, govor ili osobne vrijednosti i vjerovanja. Valja ih poticati da humor nalaze u svakodnevici pritom ne vrijeđajući ničiju osobnost ni osjećaje. Također treba ih poticati da se znaju našaliti i na vlastiti račun kako bi prihvatila sebe, svoje značajke i bila tolerantnija prema drugima.

Povezani članci

• Boris Dežulović: Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede simpatično
• PREDSJEDNIK TRUMP?
• Status koji je zapalio državotvorne mreže
• Božica Jelušić: ODLAZAK PJESNIKA A. D.
• Sućut i druge lakrdije
• Slobodarska farsa

Djeca trebaju znati da nije dobro ismijavati druge s obzirom na njihovu boju kože, religiju, etničku pripadnost, izgled, modne ukuse, govor ili osobne vrijednosti i vjerovanja. Valja ih poticati da humor nalaze u svakodnevici pritom ne vrijeđajući ničiju osobnost ni osjećaje. Također treba ih poticati da se znaju našaliti i na vlastiti račun kako bi prihvatila sebe, svoje značajke i bila tolerantnija prema drugima.

Piše: Dr. sci. Dragana Vučić Đekić

Ismijavanje među djecom nije bezazleno, već može ostaviti trajne posljedice na razvoj ličnosti djeteta koje je učestalo podnosilo neumjesne i uvrjedljive šale na svoj račun. Za razliku od djece, odrasli se uglavnom s tom vrstom humora znaju „nositi“, prepoznati ga i reagirati na adekvatan način. Stoga je važno djecu učiti da razlikuju „zdravi“ humor od onog „agresivnoga“ koji ponižava i vrijeđa druge.

Dobro bi bilo razgovarati s djecom o tome kako ismijavanje može djelovati na drugu osobu. Ako djeca imaju dvojbu je li humor u nekoj situaciji primjeren trebaju prije svega sebi postaviti pitanja: 1. Može li to što kažem povrijediti tu osobu? 2. Kako bih se ja osjećala/osjećao da sam na njegovom/njezinom mjestu, da netko mene ismijava?

Ne postoji jedinstveni recept za dobar humor, jer što je jednoj osobi smješno, drugoj ne mora biti. Međutim, u djetinjstvu je potrebno razvijati empatiju kako djeca ne bi koristila negativne oblike humora.

Učestalo ismijavanje može ostaviti ozbiljne posljedice na psihološki i emocionalni život djeteta kojem se druga djeca smiju zbog određene osobine po kojoj se razlikuje i izdvaja. Stoga je važno djecu učiti da postoji razlika između smiješnih komentara i postupaka i onih koji mogu imati negativne posljedice.

O negativnim posljedicama ismijavanja među vršnjacima piše dr. Louis R. Franzini u knjizi Djeca koja se smiju (Kids who laugh) navodeći niz primjera u kojima je ismijavanje imalo izrazito negativne posljedice i ostalo doživotno bolno iskustvo. Dr. Franzini navodi kako „šaljivi“ komentari na račun prekomjerne tjelesne težine odnosno debljine kod djevojčica u kasnijoj dobi mogu utjecati na pojavu anoreksije i bulimije. Te djevojčice mogu postati zaokupljene svojim izgledom i stvoriti nerealnu sliku sebe kao gojazne osobe.

Primjerice, dječak kojeg ismijavaju vršnjaci zbog, navodno, niskoga rasta ili velikoga nosa može u kasnijoj dobi patiti od tjelesnog dismorfnog poremećaja koji podrazumijeva zaokupljenost umišljenom tjelesnom manom ili pretjeranu iskrivljenost u doživljaju minimalnog i beznačajnog tjelesnog defekta. Psihijatri ukazuju da takav doživljaj vlastitog tijela osobi uzrokuje bitne teškoće u socijalnom, radnom i drugim oblicima funkcioniranja. Ismijavanje kao posljedicu često ima anksioznost, manjak osjećaja vrijednosti i čak kliničku depresiju. Ismijavana djeca se često povlače u sebe i ne progovaraju o tome što ih muči pa problem koji je neprimjećen biva sve veći.

Djeca koja ismijavaju drugu djecu sama su često neprilagođena, inferiorna i nesigurna te takvim postupcima samo pokazuju odnosno prikrivaju vlastitu nesigurnost, uglavnom nesvjesna dugoročnih posljedica svojega ponašanja. Tako imamo dvije suprotne strane, ismijavače i ismijane koji imaju nešto zajedničko: i jednima i drugima treba pomoć.

Dr. Franzini upozorava kako su odrasli, počesto roditelji, modeli od kojih djeca uče kako je ponekad zabavno smijati se određenim skupinama ljudi. Primjerice, objekti njihova humora mogu biti određene vjerske skupine, ljudi drukčijeg društvenog statusa, ljudi koji govore s određenim naglaskom. Djeca tako mogu usvojiti princip ismijavanja svega što se po bilo čemu razlikuje i izdvaja od njihovog načina razmišljanja i ponašanja. Ismijavat će nekoga tko ima drukčiji modni ukus ili tko ne nosi modne marke. Humor se često uvlači i u formu ogovaranja ili popularnije rečeno trača, govorenja i ismijavanja nekoga „iza leđa“ pa se među djecom stvaraju saveznici u ismijavanju i naglašava nepripadnost i izdvojenost ismijavanoga djeteta toj grupi.

Verbalno ismijavanje javlja se u raznim oblicima i pod raznim nazivima: poruga, podsmijeh, zajedljivost, nazivanje pogrdnim imenima, a zajedničko im je bolno iskustvo koje može proživljavati dijete kojeg se ismijava jer još nema razvijene mehanizme shvaćanja i nošenja s agresivnim humorom kao što to imaju odrasli.

Djeca trebaju znati da nije dobro ismijavati druge s obzirom na njihovu boju kože, religiju, etničku pripadnost, izgled, modne ukuse, govor ili osobne vrijednosti i vjerovanja. Valja ih poticati da humor nalaze u svakodnevici pritom ne vrijeđajući ničiju osobnost ni osjećaje. Također treba ih poticati da se znaju našaliti i na vlastiti račun kako bi prihvatila sebe, svoje značajke i bila tolerantnija prema drugima.

Djeca koja imaju razvijen smisao za humor su sposobnija poteškoće na koje u svakodnevici nailaze sagledati u pozitivnome svjetlu. Smislu za humor je poželjno pridružiti empatiju, tu divnu osobinu i sposobnost stavljanja sebe u kožu drugoga. Tada je smijeh, kako ga je opisao Mark Twain „najveći ljudski blagoslov“.

Dramatuljci