KAMO BI ONI NAS ODVELI?

Tomislav Jakić
Autor 3.8.2013. u 06:30

KAMO BI ONI NAS ODVELI?

Prevedeno na jezik svakodnevice nudi nam se, pa i više od toga, navješćuje nam se plan ukidanja demokracije i uvođenja totalitarne vladavine nedvojbeno neofašističkih karakteristika. Što znači da bi nas „oni“ odveli – a time odgovaramo i na pitanje iz naslova – u bespuća totalitarizma, naci-šovinizma i međunarodne izolacije. Svakome kome je stalo do vlastite budućnosti, kao i do budućnosti Hrvatske, to ne bi smjelo biti svejedno. Svakome, ne samo onima u vlasti.

Piše: Tomislav Jakić

Netom se Hrvatska dokopala članstva u Evropskoj uniji, aktivirali su se naglo i na svim frontama „oni“. A tko su „oni“? Pa svi kojima demokratska Hrvatska u Uniji koja će – ma i takva, kakva jest – biti kontrolor, nikako ne odgovara. Oni kojima uopće ne odgovara ovakva Hrvatska, zasnovana – makar i samo deklarativno, slovom Ustava – i na antifašizmu. Oni kojima ne odgovara Hrvatska u kojoj ipak, koliko-toliko, vrijede demokratska pravila igre. To su dakle – „oni“. Do kraja još nedefinirani, do kraja još neprepoznati, svakako ne samo u redovima najveće oporbene stranke, mada nema ni najmanje dvojbe da njezinome vodstvu, pa i većinskom sastavu itekako odgovaraju.

          Za sada javljaju se kroz nastupe raznih „analitičara“ i povjesničara i „povjesničara“ kojima većina hrvatskih medija spremno ustupa prostor, govore u ime branitelja, mada je krajnje upitno koliko branitelja zaista stoji iza onoga što propovijedaju vodstva nekih od golemog broja braniteljskih udruga, prosipaju žuč kroz prividno objektivne i „umivene“ rasprave o tome kakva je današnja Hrvatska i kojim je putem usmjerava trenutno vodstvo. I – ne smije nikako biti zaboravljeno – istupaju kao crkveni velikodostojnici, koristeći oltar kao političku govornicu s koje će vrlo rado sasuti oštre kritike u lice državnih dužnosnika u crkvenim klupama.

          Nekoliko je elemenata što karakteriziraju sve te istupe, mada su različito gradirani i dozirani, ovisno o tome tko, kojom prilikom i u kojoj sredini govori. Kao prvo, ponovo se, gotovo već do besvijesti, reciklira teza o gubitku suvereniteta, o vlasti koja zna samo slušati (što, na žalost, i nije posve bez osnova), o Hrvatskoj koja je „na koljenima“ ušla u Evropsku uniju. Potom se sipa drvlje i kamenje na regionalnu politiku, uz tvrdnju da čelni ljudi Vlade nastupaju tako, kao da nastupaju u ime regije, a ne Hrvatske, drugim riječima da su, ušavši u Uniju, Hrvatsku potpuno zaboravili. Treće, a usko vezano s ovim drugim, izražava se užas što nije na pravi način iskorištena šansa da se odlijepimo od Balkana, nego se čak još i više približavamo „njima“, čime se obnavlja stara iracionalna i krajnje glupa priča o tome kako mi ništa zajedničko nemamo s našim susjedima (osim, valjda, sa Slovenijom, a baš nas je ona, koje li „sreće“, dva puta blokirala na putu prema Uniji), te kako smo se ulaskom u Uniju „vratili kući“. I napokon, a to nam se čini potencijalno najopasnijom tezom, sve se češće i sve otvorenije, za sada doduše još samo na opskurnim portalima i u jednako tako opskurnim tiskanim medijima, gura postavka o „glupom narodu“, o „narodu koji ne zna što je za njega dobro“, koji je – eto – toliko glup da bi mogao ponovo glasati za „komunjare i udbaše“ kojima je namijenjena lustracija kako ti „veleizdajnici nikada više ne bi mogli obnašati ni jednu javnu funkciju“. Tako kažu „oni“.

          I sva ta gomila gluposti, ordinarnih laži i poluistina uredno se objavljuje, uredno se iznosi u javnosti, a oni koji bi trebali na to reagirati sakrivaju se iza floskule o tome kako u demokraciji svatko ima pravo izreći svoje mišljenje. Očito – i napraviti svaku podlost koja mu padne na pamet, pa je zato bez oštrog i jednoznačnog reagiranja prošlo i (ponovno) razbijanje spomen-ploče žrtvama ustaškog logora na Pagu (dijela kompleksa Jadovno, prvog ustaškog logora-gubilišta, uspostavljenoga već u svibnju godine 1941.), kao i „znanstveno“ dokazivanje već otrcane, ali zato ne i manje opasne teze o početku ustanka u Srbu (što je bio početak organiziranog ustanka u Hrvatskoj, a ne u Lici i na Kordunu), kao o protuhrvatskom ustanku. Svi oni koji nas zasipaju povijesnim revizionizmom, sve grubljim i sve agresivnijim, dobro znaju što rade i njihovo pozivanje na demokraciju jeftina je izlika, jer – kao što je još davno napisao ustaški „poglavnik“ – fašizam je izgrađen na ruševinama demokracije i nakon što je uklonio sve što je demokracija ostavila. Dakle, fašizam je po svojoj prirodi negacija demokracije i veličati fašizam, a ustaštvo je bilo hrvatska inačica naci-fašizma, znači utirati put uklanjanju demokracije, I ovi koji to rade, ponovit ćemo, dobro znaju što rade i zašto to rade. Zabrinjavajuće je, međutim, da aktualna vlast kao da ne zna što je demokracija, pa je miješa s anarhijom (izuzmemo li zaista tvrdo nastojanje uvođenja financijske discipline). Prividna ležernost aktualne vlasti, njezino odmahivanje rukom, sklanjanje iza formule o slobodi riječi, svjedoči o izgubljenosti u vremenu i prostoru. I, što je još više, svjedoči o totalnom neshvaćanju prirode sustava što se naziva demokratskim. Jer, svaka prava demokracija ima crtu ispod koje (ili: iznad koje) nikome ne dozvoljava ići. Kada se ta crta prijeđe, Država nastupa s represivnim i pravosudnim aparatom. Pa tako, na primjer, u Njemačkoj jedan estradni umjetnik mora pred sucem objašnjavati zašto je u nekoj TV emisiji podigao ruku na nacistički pozdrav i zagovarao „diktaturu kulture“. Što će sudac odlučiti, još ne znamo. Ali, da bi u Hrvatskoj tužba za tako nešto gotovo sigurno bila odbačena, to možemo tvrditi bez imalo straha da griješimo.

          Gledano u zbroju, ukazuje nam se slika dobro razrađenog plana razjedanja ne samo aktualne vlasti (prodali se „strancima“, slizali se s „njima“, a zna se da mi nismo, niti ćemo ikada biti kao što su „oni“, ne procesuiraju srbo-komuniste i udbaše, a progone branitelje, nisu iskoristili šansu da nas izvedu s Balkana – kao da mi odavde možemo iseliti), nego i samoga bića današnje Hrvatske koja je daleko od toga da bi bila zaista demokratska zemlja, ali koja je – ipak – na putu da to postane, sa svim nedostacima koje demokracije pokazuju. E, na te dvije osnovne odrednice plana, a plan je u pitanju, nemojmo se zavaravati, gotovo prirodno nadograđuje se treća – ona o glupome narodu. Drugim riječima: „mi“ ćemo smijeniti izdajnike koji su na vlasti, a vas – narod – niti će se što pitati, niti što treba pitati, jer vi ste dokazano glupi. Prevedeno na jezik svakodnevice nudi nam se, pa i više od toga, navješćuje nam se plan ukidanja demokracije i uvođenja totalitarne vladavine nedvojbeno neofašističkih karakteristika. Što znači da bi nas „oni“ odveli – a time odgovaramo i na pitanje iz naslova – u bespuća totalitarizma, naci-šovinizma i međunarodne izolacije. Svakome kome je stalo do vlastite budućnosti, kao i do budućnosti Hrvatske, to ne bi smjelo biti svejedno. Svakome, ne samo onima u vlasti.

Novossti

Tomislav Jakić
Autor 3.8.2013. u 06:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija