Kraljica ničega

Povezani članci

• Snježana Kordić: Nacionalni mitovi – laži velikih razmjera
• Bezočne laži Ljube Bešlića i Milog Bijavice: Stari most je pao od umora
• Ruža Tomašić izručila Vukovar EU-cenzorima!
• DA LI ĆE GRAĐANSKE STRANKE PREKINUTI KAMPANJU PROTIV SEBE?
• Polit-epidemiologija na respiratoru
• Bilježnica Robija K.: Gospoda Robijevi

Kolinda Grabar-Kitarović uspjela je sasvim degradirati i obesmisliti politiku u boljem smislu tog pojma i zadatak je Zorana Milanovića da taj bolji smisao vrati. Ali to će biti teže nego dobiti izbore, jer je u tom degradiranju djelomično i sam sudjelovao

Uoči posljednjih predsjedničkih izbora poznati američki redatelj osebujnih dokumentaraca Michael Moore predvidio je sigurnu pobjedu Donalda Trumpa, i to otprilike ovakvom argumentacijom, improviziram više po smislu nego po sadržaju. Mislite, pita on, da je Trump ekscentrični egocentrik kojem politika služi samo za vlastitu promociju? Mislite da je prevarant koji će pokupiti glasove propale bjelačke radničke klase samo da bi ih predao krupnom kapitalu? Mislite da je grobar temeljnih liberalnih vrijednosti, posebno u odnosu na obojene, iako mahom katoličke imigrantske manjine? Da, kaže Moore, u svemu ste u pravu, osim ako mislite da će Trump zbog toga izgubiti izbore. Naprotiv, on će ih baš zato dobiti. Moore je poznat kao autor izrazito lijevih, prosocijalističkih, iako ponekad pomalo navijački nategnutih filmova, ali je ovime dao vrlo preciznu dijagnozu američke, sve više i evropske politike. Ona je izašla iz svih dosadašnjih kalupa koji je definiraju kao služenje općem dobru i pretvara se u estradizirano mlataranje najnižim strastima, koje tobože ima za cilj razoriti okoštale političke elite. Ali zapravo populističkim podilaženjem gomili samo radi na tome da stvori novi vlastiti establišment.

No bez obzira na to Trump je stvorio sljedbu strastvenih obožavatelja, posebno među američkim tzv. čajančarima, a ima ih i drugdje, uključujući Hrvatsku, gdje kao njegova fanovka slovi i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I to toliko da se i na nju može primijeniti sličan slijed spomenutih pitanja. Mislite da je ona srozala politiku na petparački rijaliti, u kojem se već promovira i u darovitu pjevačicu, iako time sramoti sebe, a kada ode u inozemstvo i cijelu zemlju? Mislite da je predsjedničin svjetonazor jakuševačka hrpa svega i svačega, pa će jednom isticati avangardnu ulogu Hrvatske u antifašističkoj borbi, ali se već sutra može grliti s notornim ustašonostalgičarima? Mislite, na kraju, da je blamaža da imamo predsjednicu koja tvrdi da su u Jugoslaviji bile zabranjene zagorske popevke i da je postojala samo jedna vrsta jogurta ili je još i gore od toga? Da ona namjerno laže o tome da bi, po uzoru na Trumpa, bila po svaku cijenu u središtu pozornosti? Da, u svemu ste u pravu, ali ako vjerujete da će zbog toga predsjednica koja je nedavno najavila kandidaturu za još jedan mandat izgubiti izbore, dobro razmislite. Osobno u okladu za to ne bih uložio više od deset-dvadeset kuna.

Najprije, ako se američko javno mnijenje zasniva na demokratskoj tradiciji od nešto više od dva stoljeća, što se smatra mladim, onda je hrvatsko, sa skoro deseterostruko kraćom tradicijom, u balavoj fazi, što se dosad bjelodano i pokazalo. Jest, ono je imalo i uspona, kao u vrijeme izbora Stjepana Mesića na dva mandata, ali to je bilo prije velike krize, koja je ne samo protresla svjetsku ekonomiju nego i okrenula naglavce neke stare političke vrijednosti, koje su to uvelike bile i zaslužile, ali ne stvorivši nove, bolje, nego prije gore. Drugo, HDZ je naprosto osuđen na Grabar-Kitarović. Jest da je ona proteklih godina pokazala da je u sadržajnom smislu kraljica ničega, što je potvrdila i u govoru prilikom isticanja kandidature, koji je bio ispunjen s toliko patetičnog domoljublja kao da je Hrvatska osnovana prije tjedan-dva ili da se u mračnim zakutcima svjetske politike upravo pregovara o njenom ukidanju. Ali vladajuća stranka jednostavno nema nikoga drugoga u rezervi i lako je zamisliti užas koji bi nastao da je ona nekim slučajem odustala od kandidature. Osim toga, nakon slabijih rezultata na evroparlamentarnim izborima Plenković ne smije sebi dozvoliti gubitak i predsjedničkih, jer bi to lako mogao biti uvod u gubitak parlamentarnih, a prije toga i unutarstranačkih. Zato će stranka, bez obzira na već evidentirani odljev čak petine simpatizera na stranu Miroslava Škore, sigurno učiniti sve da, štono se veli, zbije redove i izgura nekako svoju lošu kandidatkinju do trona.

Zauzvrat, ona će morati smanjiti svoje obnovljene desničarske doživljaje, pogotovo ako to ide protiv Plenkovićeve vlade, prema kojoj je već srezala nerazumna očekivanja da Hrvatsku učini najbogatijom zemljom na to da prosječna plaća bude tisuću eura. No nadzor nad njom morat će se nastaviti. Nedavno je u Sjedinjenim Državama izjavila da je Hrvatu lakše biti Hrvat ondje nego u Hrvatskoj, što se može shvatiti kao da hrvatske vlasti, a trenutno sve njihove poluge drži HDZ, stvaraju nekakvu poludomoljubnu atmosferu u zemlji. Premijer mora da je dobio mlade. No prisiljen je prilagođavati se okolnostima, pa je u povodu propitivanja imovine Dubravke Šuice napao Gong da je produžena ruka SDP-a, što podsjeća na demoniziranje Georgea Sorosa od strane Viktora Orbana, koji je inače bliskiji Grabar-Kitarović nego njemu. I to može biti putokaz kako će se voditi ova predsjednička kampanja.

Ona ne smije biti previše oštra prema Miroslavu Škori, jer njegovi glasovi mogu ustrebati u drugom izbornom krugu. Oštrica će biti okrenuta prema Zoranu Milanoviću, uz već standardno poticanje straha od povratka komunista na vlast. S tim da ovaj put nije pametno zapasti u gnjevni antikomunizam, koji je Tomislava Karamarka gotovo koštao gubitka izbora, a bogami nije preporučljivo slijediti ni primjer Donalda Trumpa koji postupak svog opoziva naziva uvodom u građanski rat. S obzirom na slabu kvalitetu svoje kandidatkinje, Plenkovićevoj stranci vjerojatno je najpametnije voditi umjerenu i bezbojnu kampanju, u nadi da će pokazati da ni drugi kandidati nisu bolji, što nije bez izgleda. Škoru podržava sljedba desnih ‘suverenista’, razočaranih HDZ-ovaca, proustaških medijskih huškača, Zlatko Hasanbegović… kojima se na kraju pridružio i rasklimani, napola razmontirani Most, a svi zajedno su za nekakvu nezavisniju hrvatsku neovisnost. Ali kako heroina ovog pokreta, Ruža Tomašić, sjedi u Bruxellesu i ondje podiže masna beriva, sve zajedno izgleda karikaturalno. Karikaturalno je, iako puno opasnije, i to što bi ionako etnički očišćenu Hrvatsku htjeli vidjeti još čišćom, s nula Srba, a odnedavno i islamskih imigranata, ali kako je glavninu toga već obavio ili još obavlja HDZ, to je lupanje na otvorena vrata. Izgledi za izborni uspjeh su mali.

Veće izglede ima Zoran Milanović, koji u nekoj vrsti lijevog suverenizma sigurno ne bi ponovio smiješno-tužne podaničke nezgrapnosti Grabar-Kitarović u vanjskoj politici, a u unutrašnjoj mu plodno tlo pruža to što je Plenković uveo korupciju iz mračnih brloga pod reflektore Sabora, gdje je vrbovanje zastupnika postalo standardni način rada najvišeg zakonodavnog tijela. No koliko god zvučalo dobro, ovo samo govori što Milanović neće, a ne što hoće, a to je dovoljno samo u kontekstu njegovog starog marginaliziranja predsjedničke funkcije. Sada kada je prihvatio kandidaturu za tu funkciju, traži se puno više. Da vrati toj funkciji i politici uopće uvaženost i dostojanstvo, koji su se srozali po spomenutom Mooreovom scenariju (čemu je i osobno kumovao svojedobnim bratimljenjem sa šatorašima). A to je puno teže nego pobijediti Grabar-Kitarović.

portalnovosti.hr