“Laži uz božji blagoslov”

Povezani članci

• Vlada naprednjaka i socijalista: Povratak Slobodana Miloševića
• Sevdalinka je kulturni fenomen vrijedan liste UNESCO-a
• Radna akcija u uvali Vruja
• Crvene brigade ozbiljno zaprijetile smrću predsjedniku Senata La Russi, istraga traje!
• Krešimir Butković: Pokret praznih želudaca najperspektivnija je politička opcija
• Kod teče na selu

Njemački list Tageszeitung piše o tome kako hrvatska desnica relativira holokaust počinjen u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, i to ne samo u domovini, već i u Njemačkoj – uz pomoć Katoličke crkve.

Na početku teksta pod naslovom “Laži uz božji blagoslov” autor Krsto Lazarević opisuje Dvoranu sjećanja u jeruzalemskom spomen obilježju žrtvama holokausta Yad Vashem. Tamo su u kamenim pločama uklesana imena 22 velika koncentracijska logora smrti u kojima su masovno ubijani i Židovi. Među njima je, uz Auschwitz, Treblinku, Majdanek i Jasenovac.

U tekstu namijenjenom njemačkoj publici se objašnjava kako je između 1941. i 1945. u logoru Jasenovac ubijeno više od 83.000 Židova, Srba, Roma i opozicijskih političara, te nastavlja: “Jasenovac nije bio njemački logor smrti. Njime je upravljao fašistički ustaški režim koji je 1941. uz pomoć nacističke Njemačke i Italije preuzeo vlast u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.” U nastavku teksta on citira 70-godišnjeg direktora Centra Simona Wiesenthala iz Jeruzalema Efraima Zuroffa, koji je svojevremeno pronašao u Argentini ranijeg komandanta logora Jasenovac Dinka Šakića i uspio ga izvesti pred sud. Zuroff kaže: “Nema nikakve sumnje da je Jasenovac bio dio holokausta. Tko to relativira, relativira i sam holokaust.”

“Čista laž” u filmu Jakova Sedlara

Potom autor nastavlja: “Upravo to se dešava u hrvatskom katoličkim zajednicama i hrvatskim kulturnim centrima u Njemačkoj. Redakcija taz-a raspolaže s dokumentima i fotografijama koji dokazuju da je u najmanje deset njemačkih gradova prikazan jedan film koji relativira hrvatsko učešće u Šoi (Berlin, München, Frankfurt, Offenbach, Darmstadt, Mainz, Stuttgart, Reutlingen, Sindelfingen, Heilbronn). Film se zove ‘Jasenovac – istina’, a snimio ga je 2016. redatelj Jakov Sedlar.

Ante Pavelić – vjerno uz bok nacista, sve do kraja

Broj žrtava se u filmu smanjuje na oko 20.000. Lista krivotvorina i lažnih tvrdnji je duga. Sedlar koristi dokazano krivotvorene isječke iz novina, navodno udoban život u logoru on dokumentira slikama koje su sve nastale nakon Drugog svjetskog rata izvan logora, a izjave svjedoka vadi iz konteksta.”

U nastavku teksta piše: “Glavna poruka filma: Za vrijeme ustaša Jasenovac nije bio logor smrti, već samo radni logor u kojem je relativno mali broj ljudi izgubilo život. Logorom smrt je Jasenovac navodno postao tek u socijalističkoj Jugoslaviji – što je čista laž.”

Relativiranje holokausta – uz pomić Crkve

Na osnovi dokumenata autor konstatira: “Još prije no što je film imao službenu premijeru u Zagrebu, moglo ga se vidjeti u Njemačkoj: 4. ožujka 2016. u prostorijama hrvatske zajednice u Berlinu.”

Nakon kratkog predstavljanja lika i djela Jakova Sedlara u tekstu se potom navodi: “U Hrvatskoj se sve češće umanjuje ili poriče sudjelovanje u Šoi. Na to se pažnja skreće i u publikaciji ‘Holocaust Revisionism Report’ koju su u siječnju objavili znanstvenici sa sveučilišta Yale i s Grinnel Collegea, a koja je sufinancirana i od strane Europske unije za progresivno židovstvo. Židovske, srpske i antifašističke udruge žrtava bojkotiraju službene proslave odavanje počasti žrtvama Jasenovca, predbacujući Vladi da ništa ne čini protiv relativiranja zločina, ili to čak i podupire.”

U nastavku teksta se kaže: “Relativiranje Šoe i zločina hrvatskih suradnika nacizmazbiva se i u Njemačkoj – u hrvatskim katoličkim zajednicama. Njih ima 96 i podliježu njemačkoj crkvenoj hijerarhiji, u okviru takozvanog hrvatskog dušebrižništva. Ono stavlja na raspolaganje dušebrižnike i prostorije – što se financira iz sredstava prikupljenih njemačkim crkvenim porezom. Sami svećenici su međutim uglavnom iz Hrvatske, odakle ih se šalje u Njemačku.”

Zbunjenost njemačkih dijeceza

Autor navodi da u zemlji živi oko 400.000 Hrvata, te da se najveće zajednice nalaze u Münchenu, Stuttgartu i Frankfurtu na Maini. U nastavku teksta on, pozivajući se na dokumente i fotografije s kojima raspolaže, detaljno opisuje neke od projekcije filma koje su održane u Njemačkoj, kao i tko im je prisustvovao iz njemačkih političkih i crkvenih struktura. Također se opisuje duhovno i političko okružje u kojima se te aktivnosti zbivanju, a koje je njemačkoj publici uglavnom manje poznato.

Duhovi koji ne nestaju – skrnavljenje ustaničkog spomenika ustaškim znakovljem

Tako se primjerice na jednom mjestu navodi: “Katolička crkva u Hrvatskoj sebe razumije kao nacionalnu crkvu, kojoj pripada oko 86 posto stanovništva. Još za vrijeme Drugog svjetskog rata su veze između hrvatskih fašista ustaša i Katoličke crkve bile uske. Danas pripadnici Crkve relativiraju ustaške zločine. Tako je primjerice zadarski nadbiskup predložio da se ustaški fašistički pozdrav ‘Za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav hrvatske vojske. A svećenici drže mise za osuđene ratne zločince ili za vođu fašističke Nezavisne Države Hrvatske, Antu Pavelića.”

Nakon niza drugih primjera, detaljno rekonstruirajući brojne skupove, svoj tekst autor zaključuje konstatacijom: “Njemačke dijeceze su očigledno nesigurne oko toga, kako bi se trebale ophoditi s desnim aktivnostima u hrvatskim zajednicama. Dijeceza Rottenburg je skupove u prostorijama hrvatske katoličke zajednice u prosincu 2017. uzela za povod da ‘političke skupove’ u svojim prostorijama zabrani.”

Zoran Arbutina/taz