Lijepa književnost

Heni Erceg
Autor 5.12.2015. u 11:24

Izdvajamo

  • I dok optužni prijedlog protiv gospođe Duić zbog ratnog zločina nad civilima skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu, gospođa Belobrajdić hoda po školama i učenicima predstavlja svoj „antiratni“ roman, s crnim čizmama na naslovnici, možda istima onima kojima je po preponama mlatila zatočenike u Lori i kojih se ovi u svojim svjedočenjima tako dobro sjećaju. U školskim knjižnicama ona rado prepričava i „smiješne zgode koje su bile sastavni dio rata“, govori o humoru koji „nas je sačuvao da ne poludimo“. Humor, da. Vrckava duhovitost kojom gospođa Belobrajdić i gospođa Duić, zajedno na svom Facebook profilu poručuju onima koji naivno misle kako je doživjela katarzu, da su u krivu jer „ni o kakvoj katarzi nije riječ“. I nije. Nego je riječ o izopačenom umu, prihvatljivom u društvu koje je umjesto katarze uzgojilo vlastitu psihopatologiju, pa se i logor Lora nastoji prebrisati iz nacionalne memorije, izuzeti iz kolektivne odgovornosti, otvaranjem upravo na tom mjestu Muzeja domovinskog rata. Tu bi, eto, gospođa Belobrajdić mogla školarcima autentično tumačiti svu ljepotu zločina. Na „drukčiji i zanimljiv“ način.

Povezani članci

Lijepa književnost

I dok optužni prijedlog protiv gospođe Duić zbog ratnog zločina nad civilima skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu, gospođa Belobrajdić hoda po školama i učenicima predstavlja svoj „antiratni“ roman, s crnim čizmama na naslovnici, možda istima onima kojima je po preponama mlatila zatočenike u Lori i kojih se ovi u svojim svjedočenjima tako dobro sjećaju. U školskim knjižnicama ona rado prepričava i „smiješne zgode koje su bile sastavni dio rata“, govori o humoru koji „nas je sačuvao da ne poludimo“. Humor, da. Vrckava duhovitost kojom gospođa Belobrajdić i gospođa Duić, zajedno na svom Facebook profilu poručuju onima koji naivno misle kako je doživjela katarzu, da su u krivu jer „ni o kakvoj katarzi nije riječ“.

Kad god se u nekoj zemlji otkrije neki vremešni ratni zločinac, njegovi se sugrađani u pravilu jako začude da kako je moguće da tako dobar čičica i još bolji susjed bude optužen za najgore moguće zločine upravo protiv istih takvih svojih susjeda na nekom drugom mjestu, u neko druge vrijeme. Čuđenje naravno nastaje jer se isti čovjek desetljećima ponašao baš po zacrtanim društvenim uzusima, živio tiho i skromno, čuvao low profile, ničim se nije isticao, koristeći se najčešće novim identifikacijskim oznakama.

To je tako u sređenim društvima koja su, nakon 2. svjetskog rata, ipak postigla kakav-takav konsenzus oko poimanja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. U bolesnim društvima pak nije tako, a povijest bolesti države Hrvatske obimnija je od čitave arhive neke psihijatrijske ustanove, pa ovdje ratni zločinci ne da nemaju razloga za skrivanje, nego postaju javne ličnosti, sudionici antiratnih kampanja, čak književnici čiji se uradci promoviraju, nagrađuju, s izgledima da postanu obavezna školska lektira.

Samo je u krajnje perverznom društvu koje se i danas filuje žrtvoslovljem i vlastitom bezgrešnošću u ratu devedesetih, s istim takvim perverznim institucijama, moguće da osoba optužena za najteže ratne zločine protiv civila svoj javni život konzumira do te mjere da već mjesecima uokolo promovira svoj roman pod nazivom „Crni kaput“.

Pa tko je zapravo autorica toga, kako ga predstavljaju, „antiratnog“ romana? Tanja Belobrajdić, mirna žena iz Vukovara koja je osjetila potrebu da na papir stavi užase koje su zatočeni Hrvati prošli u srpskim logorima prije dva desetljeća i time još jednom ukaže na mitsku distinkciju između „agresora“ i „žrtve“. Ili je to ipak samo pseudonim? I otkuda spisateljici tako uvjerljivi detalji mučenja da se stječe dojam kako nije riječ o fikciji nego o autentičnom, dokumentarnom prikazu? U toj dilemi ogleda se sva perverzija hrvatskoga društva, njegovih institucija, šire javnosti… Jer gospođa Belobrajdić u svom se bivšem životu, onome od prije dvadesetak godina, kada je iz rodnog Vukovara stigla u Split, ponosno odazivala na prezime svoga bivšega supruga Tome Duića, zloglasnog upravnika vojnog zatvora Lora u Splitu, osuđenog zbog iznimno okrutnog mučenja zatvorenika, ali uobičajeno nedostupnog domaćem pravosuđu. Te se 1992. i sama „zaposlila“ u Lori gdje su „svoga boga“ mjesecima viđali zatočeni srpski civili, i tu iz prve ruke stekla ona važna iskustva koja će kasnije vješto pretočiti u svoj „antiratni“ roman.

„Došla je u moju ćeliju gdje sam modar ležao od prethodnih batina, pokazala mi dojku i ponudila seksualni odnos, a onda vrisnula, što je očito bio dogovoreni znak grupi vojnih policajaca i njenom suprugu Tomi da ulete u ćeliju i isprebijaju me toliko da sam izgubio svjest“, sjeća se svjedok 02, Blok C, čije je svjedočenje uz još 23 druga o strašnim iživljavanjima Tanje Duić nad zatvorenicima postalo dio obimnoga spisa iz prijave koja je protiv nje podignuta još prije sedam godina. Premlaćivanje, stavljanje elektroda na genitalije, ponižavanje, neljudsko iživljavanje… sve je to detaljno opisano u spisu kojim se za ratni zločin nad civilima tereti današnju spisateljicu „antiratnog“ romana, a koja je prije trinaest godina na farsičnom suđenju svom suprugu svjedočila kako u Lori nije bilo civila, kako je njen suprug Tomo Duić osobito pazio na zdravlje zatvorenika, te da se u Lori nije događalo ništa neuobičajeno. Nego je valjda sve bilo fikcija, baš kao u njenom romanu, koji je prije mjesec dana, s obrazloženjem da „priču o običnom čovjeku u domovinskom ratu donosi na zanimljiv i drukčiji način“, pobrao i svoju prvu nagradu. Da, točno tako, zanimljiv i drukčiji način, jer Tanja Belobrajdić, spisateljica, i Tanja Duić, pripadnica hrvatske vojne policije koja je mučila civile u Lori, ista su osoba. Koja o patnjama svoga junaka, vukovarskog branitelja, piše u prvom licu, kao autentičan poznavatelj boli i straha, kao fenomenalna manimulatorica ulogama.

I dok optužni prijedlog protiv gospođe Duić zbog ratnog zločina nad civilima skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu, gospođa Belobrajdić hoda po školama i učenicima predstavlja svoj „antiratni“ roman, s crnim čizmama na naslovnici, možda istima onima kojima je po preponama mlatila zatočenike u Lori i kojih se ovi u svojim svjedočenjima tako dobro sjećaju. U školskim knjižnicama ona rado prepričava i „smiješne zgode koje su bile sastavni dio rata“, govori o humoru koji „nas je sačuvao da ne poludimo“. Humor, da. Vrckava duhovitost kojom gospođa Belobrajdić i gospođa Duić, zajedno na svom Facebook profilu poručuju onima koji naivno misle kako je doživjela katarzu, da su u krivu jer „ni o kakvoj katarzi nije riječ“.

I nije. Nego je riječ o izopačenom umu, prihvatljivom u društvu koje je umjesto katarze uzgojilo vlastitu psihopatologiju, pa se i logor Lora nastoji prebrisati iz nacionalne memorije, izuzeti iz kolektivne odgovornosti, otvaranjem upravo na tom mjestu Muzeja domovinskog rata. Tu bi, eto, gospođa Belobrajdić mogla školarcima autentično tumačiti svu ljepotu zločina. Na „drukčiji i zanimljiv“ način.

Mladina

Heni Erceg
Autor 5.12.2015. u 11:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija